Saborska zastupnica je, uz predstavnike pravobranitelja, udruga, fakulteta i poznatih lica iz javnog života, na nedavno održanom okruglom stolu u Hrvatskom saboru izložila porazne podatke o jačanju prijetnji rodnoj ravnopravnosti.
Zabrinjavajući rast nasilja nad ženama, činjenica da su se u javnosti gotovo uvriježile porazne vijesti o novim žrtvama bivših ili sadašnjih partnera i članova obitelji, prijetnje rodnoj ravnopravnosti, jačanje antirodnih politika i sve glasniji zahtjevi za deratifikacijom Istanbulske konvencije, teme su o kojima se ovog tjedna razgovaralo u Hrvatskom Saboru, na okruglom stolu Kluba zastupnika i zastupnica Možemo!, predstavnika institucija pravobranitelja, udruga, fakulteta, saborskih zastupnika i poznatih lica iz javnog života. S obzirom na to da postaje "normalno" propitivati već stečena ženska prava u dijelu društva s patrijarhalnim obrascima ponašanja i shvaćanja rodnih uloga, zastupnica Ivana Kekin, pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić, Sanja Sarnavka i Ivan Blažević iz Zaklade Solidarna, Sanja Bezbradica Jelavić, odvjetnica Autonomne ženske kuće te politički sociolog Ivan Tranfić, izložili su što bismo trebali poduzeti kako bi prava obranili, dosljedno ih proveli i unaprijedili. Pričalo se i o tome što dovodi do visoke stope nasilja nad ženama, kakva je zastupljenost teme ravnopravnosti spolova u školskom kurikulumu, o situaciji na tržištu rada i činjenici da u zdravstvenom sustavu još uvijek postoji praksa uskraćivanja zakonom garantirane zdravstvene zaštite ženama. O tome gdje se nalazimo kao društvo u cjelini, gdje "padamo" na ispitu poštivanja ženskih (temeljnih ljudskih) prava i što je za ženama bliske osobe najčešći "okidač" da nasrnu na njih, razgovarali smo sa saborskom zastupnicom Ivanom Kekin.
Gdje je pozicionirana Hrvatska na europskom "zemljovidu" na kojem se nalaze zemlje sa zadovoljavajućom provedbom rodne ravnopravnosti i one gdje je ta provedba upitna?
- Mislim da je najzorniji podatak taj da smo u Europskoj uniji na zastrašujućem trećem mjestu po broju femicida. Taj je podatak osobito važan, ne samo zbog tragedija svake od tih žena i njihovih bližnjih, nego jer je femicid zapravo krajnji i najbrutalniji manifest rodne neravnopravnosti - ženi se oduzima pravo na život. Njemu prethodi niz drugih uskraćivanja, znamo da većini femicida prethode godine psihološkog i fizičkog zlostavljanja i prisilne kontrole žrtve, a prethodi mu dakako i društveni okvir koji ne štiti Ustavom garantiranu rodnu ravnopravnost. Jer upravo je društveni okvir u kojem se nasilje ne prepoznaje, ne evidentira, u kojem se propituje uloga žrtve i njen doprinos nasilju koje proživjela, društveni okvir koji nasilje normalizira, odgovoran za ovako visok i znakovit broj femicida kakav imamo u Hrvatskoj.
Za koja su se stečena prava žene dosad izborile, što znači jačanje antirodne politike i kakve bi posljedice ta praksa mogla imati?
- Bojim se da je u Hrvatskoj, no ne samo u Hrvatskoj, situacija iznimno zabrinjavajuća. Bilježimo povećane stope nasilja nad ženama i femicida, bilježimo otežan ili onemogućen pristup stečenim pravima poput onoga na prekid trudnoće, bilježimo i dalje rodni jaz u plaćama, žene rade na nesigurnijim i slabije plaćenim poslovima, bilježimo i dalje poražavajuću i sramotnu činjenicu da su nam upravo žene umirovljenice u najvećem riziku od života u siromaštvu. Uz sve to bilježimo glasne i organizirane akcije skupina koje traže ukidanje stečenih prava, poput Hoda za život, molitelja pred bolnicama koji uznemiruju žene koje trebaju prekid trudnoće ili klečavaca koji mole javno za to da se žene čedno oblače i poštuju muškarce kao vrhovni autoritet. Takvi pokreti i takve akcije također doprinose društvenoj klimi u kojoj je normalno i prihvatljivo da žene ne mogu ostvariti pravo na zdravstvenu zaštitu ili u kojoj je normalno da i muškarac koji je seksualno napastovao jedva punoljetnu konobaricu, koja ga je potom ošamarila, dobije istu kaznu za svoje nedjelo kao i ona koja se branila. A doprinose bome i društvenoj klimi u kojoj se redovito događa da muškarac ubije ženu koja ga odluči ostaviti, i ne poštovati taj vrhovni autoritet. Inače trenutak u kojem žene odluče ostaviti nasilnog partnera upravo je najrizičniji za njihov život.
Što nam je, konkretno, donijela Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama? Što bismo izgubili kad bi se provela njena „deratifikacija”?
- Konvencija Vijeća Europe, tzv. Istanbulska konvencija, daje nam jasan okvir i vrlo jasne preporuke koje služe stvaranju za žene sigurnog društva koje se u svim svojim segmentima aktivno zalaže za borbu protiv nasilja. Mi smo se ratifikacijom te konvencije obvezali na aktivnu, promišljenu, stratešku borbu za izgradnju društva koje nije nasilno prema ženama- nažalost u samoj implementaciji ozbiljno zaostajemo, na što je upozorilo i tijelo koje je zaduženo za praćenje implementacije. Deratifikacija bi značila ozbiljan korak unazad i jasno pozicioniranje Hrvatske kao zemlje koja se odriče borbe i truda za stvaranje za žene sigurnog i nenasilnog društva. Ne vjerujem da će doći do deratifikacije, no doista nisam optimistična niti oko hitno potrebne, energične implementacije.
Zašto pojedine političare toliko smeta Istanbulska konvencija?
- To je dakako pitanje za njih, no ono što se čuje u javnom prostoru, su zapravo izmišljeni pojmovi, zamišljeni kako bi širili strah i paniku i atmosferu ugroze. Prije nekoliko godina kada se vodila javna rasprava o ratifikaciji Istanbulske konvencije, plašilo se javnost time da će bradati muškarci hodati po ženskim toaletima. Ništa od toga nije se dogodilo, kao što niti u njihovim praznim pojmovima nema stvarnih prijetnji, ali ima želje za manipulacijom osjećajima građana, u svrhu postizanja političke moći. Nažalost, preko leđa pretučenih i ubijenih žena"
Jesu li žene još uvijek ranjiva skupina?
- Žene su iznimno ranjiva skupina i upravo visoke stope nasilja i visoke stope brutalizacije tog nasilja sve do ubojstva o tome svjedoče. I upravo bismo zato morali osigurati društveni okvir u kojem se nasilje prepoznaje na vrijeme i u kojem imamo učinkovite institucije u borbi protiv tog istog nasilja i u sankcioniranju počinitelja.
Koji vas je slučaj femicida posebno dirnuo? Kako na osobnoj razini doživljavate vijesti o novim slučajevima?
- Čini se da u Hrvatskoj ne prođe mjesec bez vijesti o ubijenoj ženi. Primjerice, u travnju ove godine u jednom danu su, u Zagrebu, ubijene dvije: jedna je izbodena, druga je ustrijeljena. Teško mi je govoriti o pojedinim slučajevima jer se sa svakim na tren poistovjetim i pomislim kako bi mi bilo da je u pitanju moja kći ili da su moja djeca na takav način ostala bez majke. Osobno, a vjerujem da je tako većini građana i građanki ove zemlje, takve vijesti me duboko uznemiruju, izazivaju mi tugu i osjećaj bespomoćnosti i odmah potom ljutnju radi toga što je svaki od tih slučajeva mogao biti spriječen, kao što bi se i upravo u ovom trenutku trebalo sprječavati neke buduće slučajeve femicida i štititi neke žene od nasilja koje upravo proživljavaju.