BILJANA BLIVAJS CROPIX
Rođena fajterica

Ivana Šojat: "Žene više ne spaljujemo, ali kritiziramo sve koje se ne uklapaju u kalup ‘žena, majka, kraljica‘"

Ni danas, gotovo 300 godina poslije strašne smrti Anice Pavković, posljednje ‘vještice‘ spaljene u Osijeku, situacija nije bitno bolja: funkciju lomača za žene simbolično su preuzele društvene mreže.

Ni danas, gotovo 300 godina poslije strašne smrti Anice Pavković, posljednje ‘vještice‘ spaljene u Osijeku, situacija nije bitno bolja: funkciju lomača za žene simbolično su preuzele društvene mreže.

Izbor mjesta na kojem će nam pozirati nagrađivana osječka književnica Ivana Šojat, autorica nedavno objavljenog romana "Rogus" u izdanju Frakture, nametnuo se sam po sebi. Život Ivanine junakinje, arheologinje Angeline Pavković, isprepliće se sa sudbinom njene prezimenjakinje Anice Pavković, posljednje "vještice" spaljene u Osijeku.

Dok se naša sugovornica uspinjala prema mjestu gdje je u Zagrebu ubijeno oko 260 „vještica”, zloglasnom Središču ili Zvedišču, rekla je da je Osijek imao sreću jer je tamo spaljen daleko manji broj žena.

image

Zbog vještičarenja sumnjive su bile žene s puno djece, žene s premalo djece, one koje su se same uzdržavale, siromašne - ukratko sve žene

BILJANA BLIVAJS CROPIX

"Dok nije izašla knjiga, za mikrolokaciju na kojoj je 1748. okončan život Anice Pavković, znalo je jako malo mojih sugrađana jer progon "vještica" kod nas ipak nije u tolikoj mjeri uzeo maha. Stratište nedaleko od zagrebačkog kina Tuškanac na žalost je puno poznatije”, kaže 52-godišnja autorica romana "Unterstadt”, "Ničiji sinovi", "Jom Kipur", "Ezan", "Sama", desetak zbirki priča, eseja i poezije, prevoditeljica preko sedamdeset naslova s francuskog i engleskog. Predana je aktivistica za ženska prava te za prava životinja, a spriječila je i jedan ekocid, sječu šume u okolici svog grada.

"Impuls za knjigu došao mi je mailom. Prijatelj Srđan Lukačević, koji radi u osječkoj Sveučilišnoj knjižnici, proslijedio mi je latinski zapisnik sa suđenja i presudu Anici Pavković iz Čepina, optuženoj za vještičarenje sluteći da bi me tema mogla zainteresirati ", prelazi odmah na stvar.

image

Britka književnica i aktivistica s ‘osječkim sidrom‘

BILJANA BLIVAJS CROPIX

Dodaje da njeno srednjoškolsko poznavanje latinskog nije bilo dovoljno da ga prevede, pa joj je pomogao Matija Zorić, profesor grčkog i latinskog na osječkoj Isusovačkoj gimnaziji.

"Kada je došao na pola prijevoda, nazvao me je i rekao: ”Morate o ovome napisati roman, ovo je prestrašno". Pokazalo se da je bio u pravu.

Koliko vam je dugo trebalo da prikupite podatke za knjigu "Rogus"?

- Pripreme i istraživanje trajale su oko tri i pol godine: u arhivima o progonu vještica pronašla sam i to kako se zvao sudac koji je osudio Anicu, kako se zvao krvnik koji ju je mučio, čak i ime zapisničara. Budući da je moja druga junakinja arheologinja, morala sam ući i u tu struku: bila sam, primjerice, u depou Arheološkog muzeja. Treća "fronta" istraživanja bila je utvrđivanje gradiva u kvantnoj fizici jer jedan važan lik u knjizi piše doktorsku disertaciju iz tog područja. Nekada sam studirala matematiku i fiziku, ali mi to nije pomoglo: od kraja osamdesetih, kada sam išla na predavanja, do danas u znanosti se štošta promijenilo.

Da li je po ženskom pitanju išta krenulo na bolje, unazad 280 godina kada su nas palili na lomačama, do danas?

- Na žalost, ono osnovno u ljudima nije se promijenilo. Promijenio se način na koji iskazujemo netrpeljivost i mržnju. Žene više ne spaljujemo ali tu su društvene mreže, a dijelom i mediji. Sada su mogućnosti širenja netrpeljivosti neusporedivo veće. U knjizi navodim kriterije iz spisa koje su žene u to doba automatski bile sumnjive zbog „vještičarenja”. Mogle su to biti udovice, ali i udane te djevojke. Vještice su mogle biti žene s premalo djece, zatim žene s previše djece, one koje su se mogle same uzdržavati, ali i siromašne... Ukratko, sve su žene bile sumnjive. S druge strane, i danas smo skloni kritizirati sve koje se ne uklapaju u famozni kalup "žena, majka, kraljica".

‘Malj za vještice‘ zloglasni je priručnik za otkrivanje ‘vještičarenja‘. Objavljen je 1486., a imao je 29 izdanja: svako izdanje ‘popratilo‘ je spaljivanje oko 10.000 žrtvi, uglavnom žena. Zloglasna knjiga polučila je smrt gotovo 300.000 žena jer je konačan broj usmrćenih ‘vještica‘ zbog ezgekucija na plemićkim imanjima, bez ikakvog pisanog traga, kudikamo veći.

Kako biste opisali samu sebe da ste lik iz romana?

- Krenula bih od toga da neprestano prolazim kroz vrlo pustolovne i vrlo problematične periode u životu.

Zašto?

- Nisam osoba koja se uklapa u šprance, koliko me se god u njih trudili ugurati, a to me katkad dovodi u probleme. Osoba sam koja je uvijek na strani onog što smatra da je ispravno. Često zbunjujem ljude jer nemam stranu koje se grčevito držim i branim je iako sam svjesna da taj pravac nije dobar. Kada mislim da je netko napravio nešto loše, progovaram i pišem o tome iako bila riječ radilo o najbliskijoj osobi.

image

Ivana Šojat osamdesetih godina pjevala je u bendu Enola Gay

PRIVATNI ARHIV

U redu, niste žena koja pristaje u šablone ali negdje ipak morate pripadati.

- Pripadam Osijeku. Imala sam priliku živjeti u inozemstvu, sedam godina provela sam u Belgiji, ali sam se uvijek vraćala rodnom gradu. Kada sam u travnju ove godine posjetila Rim, rekla sam sebi da je to grad u kojem bih neko vrijeme mogla živjeti. Sviđaju mi se još i Pariz, Berlin i Leipzig: mogla bih tamo provesti neko vrijeme, ali bih se uvijek vratila kući jer imam ono što nazivam "osječko sidro". Obožavam multikulturalizam svog grada, obožavam to što živimo sa svojom rijekom. Sve najvažnije događa nam se uz Dravu. Osim toga, kod nas sve stignete obaviti biciklom ili pješice što mi je sjajno jer ne znam voziti. Ljudi su ležerniji, živi se usporenije, hodamo i pričamo usporenije, a sve stignemo. Genijalno je to da biciklom iz centra Osijeka možete brzo doći do parka prirode Kopački rit: treba mi 20 minuta.

Može li se vaš roman svrstati u žensko pismo?

- Ne zamjerite mi, ali meni je pojam "žensko pismo" zlonamjerna izmišljotina. Dobra knjiga jednostavno je dobra knjiga bez obzira da li ju je napisala žena ili muškarac. Pojam "žensko pismo" navodi me na pomisao kako pisanje žena vodi u tričavost, sugerira tematski pomak u nešto što se naziva "chick lit" (o čemu bismo također mogli popričati) gdje se žene bave temama koje muškarce ne zanimaju. A pritom muškarci pišu o temama koje zanimaju i muškarce i žene. Na to sam razvila alergiju. Nije mi jasno ni zašto se žene koje pišu knjige naziva "spisateljice" dok se za muškarce koji također pišu knjige kaže da su književnici? Znači li to da žene pišu "spise"? Ukratko, vjerujem u dobru, uniseks književnost. Pišu je i muškarci i žene.

image

S Lukom Nižetićem i Danijelom Trbović prošle godine na HRT-u

PRIVATNA ARHIVA

Objavu knjige popratili ste novom tetovažom?

- Jako ih volim. Dugo razmišljam o tome kakvu ću tetovažu dati napraviti. Imam Drvo života na leđima, na rukama imam natpis na hebrejskom i na arapskom pismu. Onaj na hebrejskom znači "Spoznaja Boga kroz mudrost" a imam i riječ "emet", odnosno istina. Na arapskom mi piše riječ "el hakk", što također znači istina. Moja posljednja tetovaža posvećena „Rogusu” nalazi se na srednjem prstu lijeve ruke, radi se o znaku "vidim nevidljivo" na koji sam naišla istražujući spise o progonu vještica.

Kako bismo danas mogli definirati feminizam u Hrvatskoj i gdje u toj priči vidite sebe?

- Vidim se kao feministkinju, nemam problem reći to na glas. Ali imam drugi problem, neshvatljiva mi je potreba trpanja ljudi u ladice s etiketom. Događa mi se, naime, da me napadaju sa svih frontova. U nekim su me trenucima optuživali da sam "desničarka" zato što sam kao dragovoljka sudjelovala u Domovinskom ratu: moj rodni grad bio je napadnut i ja sam ga branila. S druge strane su me, zato što sam socijalno osjetljiva, svrstali među ljevičarke: primala sam uvredljive poruke da sam "izdajica roda svoga" jer tobože pokazujem nostalgiju prema bivšoj državi. Objavila sam roman "Unterstadt" preveden na šest ili sedam jezika i zbog njega su me optužili da ponovno pišem povijest i pravdam naciste premda se u knjizi vrlo jasno vidi da to nije istina. Kad sam napisala roman "Jom Kipur" bila sam "cionistica", a zbog romana "Ezan" koji govori o Otomanskom carstvu, primala sam poruke da sam se "poturčila". Kad progovaram o onome za što smatram da treba izreći, dobijem neku etiketu. Zbog svega što se sada događa i što se događalo na Bliskom istoku, želim reći to da nikad neću pomiješati dernek silovatelja s borbom za pravdu jer onaj tko se bori za pravdu nema vremena silovati. Borba za pravdu, slobodu, demokraciju, mir, ljubav - ne može i nikad neće biti opravdanje za silovanje. Nemoćni i slabi ne mogu se zauzeti za sebe bez obzira na pripadnost krvi, vjeri, naciji. Za mene je svatko tko ubije dijete, starca, siluje ženu, naudi civilu - jednostavno nečovjek.

image

Autorica romana ‘Rogus‘, Ivana Šojat na zagrebačkom Tuškancu, gdje je od 1360. do početka 18.stoljeća spaljeno oko 260 žena

BILJANA BLIVAJS CROPIX

Zašto mučne slučajeve femicida prihvaćamo bez većih prosvjeda na ulicama? Postoji li u Hrvatskoj šutljiva (ženska) većina?

- Više volimo sjediti u kafićima i u dnevnim sobama, rogoboriti u uskom krugu poznatih i "larmati" na društvenim mrežama. Ljudi se nerado "izlažu" i "miješaju", opasno je, vjeruju da će si stvoriti probleme. Nikad neću zaboraviti prosvjed u Osijeku u znak podrške blokiranima zbog kredita u "švicarcima". Na glavnom trgu pojavilo se nas šestero ili sedmero. Rekla bih da nemamo kulturu prosvjedovanja poput Francuza. O čemu se god radilo, tamo na ulice izlaze stotine tisuća prosvjednika. S druge strane, oni su to dugo uvježbavali, a mi smo dugo živjeli u svojevrsnom "mikrosvemiru" gdje nije bilo iskakanja u pustolovinu prosvjeda. Da se vratim na temu nasilja nad ženama, postoji jedna situacija koja me jako smeta.

Koja?

- U svakoj zgradi postoje susjedi koji sve prate i znaju, tko se s kim druži do toga koliko imate ljubavnika. Ali kad netko tuče ženu, a ona vrišti i zove upomoć, nitko ne reagira. Pitam se što se događa u tim glavama koje ne samo da se "neće miješati" nego nasilje pravdaju riječima "valjda je to zaslužila"?

image

Crni psi u azilu najlošije prolaze, stoga ih je Ivana udomila

PRIVATNI ARHIV

Kako biste prokomentirali slučaj ubojstva vaše 21-godišnje sugrađanke Mihaele Berak?

- Mihaelin slučaj otvara strahovito puno pitanja, među ostalim i pitanje psihološkog testiranja pripadnika MUP-a koji nose oružje. Njen ubojica je, očito, psihički kompromitirana osoba. Problem je i to što je, koliko sam čula, pokušao zataškati njeno ubojstvo. Oprao je sa sebe tragove njene krvi, pokušao je ukloniti tragove baruta, a onda je mrtav-hladan nazvao kolege i rekao da se ona išla ubiti. Ja se od tog slučaja još uvijek ježim. Ježim se i zbog slučaja dvojice policajaca u Lici koji su silovali ženu. Tamo je žena izložena napadima sumještana zašto je "to" napravila tim jadnim ljudima, odnosno, zašto ih je prijavila?! Upoznata sam kroz kakve užasne istrage prolaze žene koje prijave silovanje. Ne samo kod nas, to se događa posvuda. Prevodila sam knjigu "Sretnica" Alice Sebold. Žena je bila silovana za vrijeme studija, u kampusu. Opisuje u knjizi jezive detalje kroz što sve moraju proći žrtve silovanja kako bi dokazale da govore istinu.... Ukratko, još sam u šoku zbog toga što se dogodilo Mihaeli.

Nemoćni i slabi ne mogu se zauzeti za sebe bez obzira na pripadnost krvi, vjeri, naciji. Za mene je svatko tko ubije dijete, starca, siluje ženu, naudi civilu - jednostavno nečovjek

Majka ste odrasle kćeri i dva velika sina. Kako ste ih odgojili?

- Ponosna sam na sve troje. Imam prekrasnu, jaku djecu. U životu sam im uvijek govorila: "U životu stremite biti sretni". Odgojeni su da poštuju ljude. Sve troje su samostalni, obavljaju sve kućanske poslove: samohrana sam mama, puno radim (imam tri posla) pa me dočeka pospremljen, usisan stan, opran i prostrt veš, večera. Nekad se pitam kako su, usprkos nedaćama kroz koje smo nas četvero prošli, ispali tako dobro? Kći Celine ima 29 godina, magistrica je knjižničarstva, rođena je u Belgiji gdje sam živjela sedam godina. Organizira izložbe na svom radnom mjestu, vodi dva čitateljska kluba, obožava životinje, biljke. Udala se u rujnu, ima prekrasnog muža. Sljedeći je 26-godišnji Luka koji je "pokupio" moju umjetničku stranu. Nema tog instrumenta koji on ne nauči svirati. Izuzetno je uspješan i u gimnastici, borilačkim sportovima a pritom je i vrlo nježan. Obožavam njegovu djevojku. Najmlađi je 20-godišnji Josip Šimun, student je računalstva na osječkom FERIT-u. On je računalni genije, bio je toliko dobar u školi da je dobio pravo izravnog upisa na studij. I to bez guranja jer ih nikad nisam "cimala" da moraju imati same petice. Sva moja djeca žive u Osijeku premda Celine i Luka imaju dvojno državljanstvo i da žele, mogli bi živjeti u Belgiji.

image

Književnica i prevoditeljica s kćerkom Celine i sinovima Lukom te Josipom Šimunom

PRIVATNI ARHIV

Jeste li im pomagali u školi, pisali osvrte na lektiru?

- Nisam jer bih im time odmogla, a ne pomogla. Moj dio posla bio je raditi na tri fronta, u osječkom HNK gdje sam urednica kazališnih izdanja, prevoditi oko tisuću stranica godišnje jer moram što više raditi kako bih platila račune, a pišem i knjige. Njihov posao bila je škola i u potpunosti sam ga prepustila njima. Potrudila sam se da postanu i ostanu svoji, sposobni i jaki, a ne da su "invalidi" koji i u odrasloj dobi ovise o mami.

image

Osječka književnica i prevoditeljica kao da je rođena u sedlu

PRIVATNI ARHIV

Aktivistica ste i kad je riječ o pravima i zbrinjavaju životinja. Imate li kućne ljubimce?

- Naravno, članovi moje obitelji su i dva udomljena psa, Miša i Garavi. Imam i dvije mace udomljene s ulice, Viki i Mila. Obožavam konje, imamo prijatelja u osječkoj Tvrđavi koji drži konje stoga sam povodom svog 50. rođendana naučila jahati. Štitim i stabla: ponosna sam što sam prije četiri godine na Facebooku i u novinama pokrenula inicijativu te spriječila masovnu sječu stabala između Tenje i Osijeka jer bez stabla ne bi bilo ni nas. Jako volim vrtlariti, stanujem u maloj kući s vrtom u kojem sadim začinsko bilje, imam i nekoliko voćki."

image

Ivana Šojat s partnerom Robertom Štajnerom i ljubimcima

PRIVATNI ARHIV

Bili ste u dva braka. Zašto ste ih okončali?

- Razlog je bio jako jak, nisam otišla iz hira. U pitanju su bile ovisnosti. Pokušala sam promijeniti stanje stvari dok nisam shvatila da ništa ne mogu učiniti i da moram misliti na djecu. Slična situacija dogodila se i u mojem drugom braku.

Loša iskustva u bivšim brakovima nisu vas obeshrabrila da ljubavi da još jednu priliku. Kako biste opisali vezu s partnerom, Robertom Štajnerom?

- Alergična sam na kolektivna trpanja u "ladice" s etiketom: nisu svi muškarci isti, poput onih s kojima sam bila u braku. Rod ne određuje naše temeljne ljudske kvalitete. Zajedno smo gotovo šest godina: i on iza sebe ima propali brak u kojem je dobio dvojicu sinova. U šali volimo reći da zajedno imamo petero djece, pet pasa jer on ima tri psa, i dvije mačke. Kada izađemo u šetnju s našim psima, prizor je dojmljiv: psi su crni i veliki, tako da ima ljudi koji se odmiču kada nas vide. Pritom volim nositi crno, a napisala sam i knjigu o progonu vještica. Što još reći, prizor je zbilja impresivan.

22. prosinac 2024 10:07