Dora Srdar je jedini ženski glas u jutarnjem programu radiopostaje bravo!, gdje i priča i pjeva. Nedavno je proslavila 31. rođendan, a već je trinaest godina dio te industrije. Karijeru je započela kao producentica, a posljednjih šest godina nas uveseljava i razbuđuje svojim glasom uz kolege Hrvoja Kečkeša i Marka Bratoša. Jedva je dočekala odrasti i prestati rješavati zadatke iz fizike pa je tako već na početku srednje škole znala u kojem smjeru želi ići. S njom smo pričali o putu koji vodi do uspjeha, o tome kako je uspjela snimiti album iako nema sluha, ali i o ulozi žene u dinamičnom kolektivu.

Kad ste shvatili da je radio vaša budućnost?

- Ako jednu stvar mogu zahvaliti satu fizike u drugom razredu gimnazije je to što me dovela do onoga gdje sam danas. I to na vrlo nekonvencionalan način. Gledala sam u formule za koje sam znala da mi u životu neće previše trebati i najednom se upalila lampica. Prijateljici sam na komadić papira napisala: "Znam što želim raditi! Na radiju!". Srećom, brzo sam to ostvarila. Krajem trećeg razreda srednje škole počela sam volontirati na jednom lokalnom radiju i to je za mene bilo to. Moglo je samo naprijed. Do kraja gimanzije sam žonglirala školu i posao, ponekad je bilo i naporno, ali barem sam bila cool jer sam kao maturantica po školi govorila da radim na radiju.

Je li ikada došlo do poslovne krize identiteta?

- Često tvrdim da je radio nevjerojatno šarmantan medij - i za slušatelje i za one koji tamo rade - jer te brzo i lako zaokupi. Mislim da u tome i jest tajna što je toliko dugo opstao, bez obzira na to što su mu nebrojeno puta bezuspješno predviđali propast. Posao mi je pričati na mikrofon i to s kolegama koje mogu zvati i prijateljima, snimam videa za društvene mreže, smijem se, upoznajem prekrasne ljude koji nas slušaju... Ljudi mi, doduše, znaju reći: “Ne’š ti posla - dođeš, pričaš tri sata u mikrofon i odeš doma." No, moram razočarati sve koji tako razmišljaju: radim puno radno vrijeme, moram na različite načine biti kreativna iz dana u dan i sve to isporučiti slušateljima koji očekuju samo najbolje. Imaš dužnost i prema sebi i prema ljudima koji su upalili radio. Još kad sve to spojiš s mojim perfekcionizmom, onim osjećajem da nikad nije dovoljno dobro i imposter sindromom, zna biti izazovno. Lagala bih kad bih rekla da nije bilo trenutaka zasićenosti, ali to su trenuci koji se uglavnom događaju pred godišnji odmor. Onda lijepo odmorim tri tjedna i jedva čekam da ponovno sjednem pred mikrofon.

Postoje li granice ekipi u Jutarnjem Showu?

- Mislim da nadređeni vjeruju u naš zdravi razum. Znamo granice dobrog ukusa, no ima situacija kad jako dobro plešemo po rubu. Blagoslov je i to što dugo radimo u ovoj postavi pa ljudi znaju što očekivati od nas i mislim da to stvarno s radošću očekuju. S druge strane, jedni drugima smo dobar korektiv. Marko često zna reći da njegova savjest ima moj glas. Jako sam sretna što desetine slušatelja znam poimence, čime se bave, što vole, što ih veseli i rastužuje. I poseban je to osjećaj, ne želim ni u jednom trenutku da itko od naših slušatelja osjeća ikakav zid između nas i njih, jer ga stvarno nema. To su ljudi koji nam samo zažele dobro jutro, javljaju kad su položili ispite, kad idu doktoru, snimamo im čestitke za rođendane... Dovoljno govori činjenica da se u većini slučajeva pri upoznavanju s nekima od njih grlimo. Rukovanje se čini nekako preslužbeno i neprirodno.

Što ste naučili od Marka, a što od Hrvoja?

- Baš volim raditi sa svojom dvojicom muškaraca, uživam s njima. Strašno su opušteni, zabavni, nema puno svađa niti nepotrebnih drama jer sam i sama takva. Na puno načina smo različiti, a opet dovoljno slični da međusobno razumijemo što i na koji način želimo postići. Svatko ima svoje jake strane koje njeguje i onda se super nadopunjujemo. Rekla bih da je Marko onaj koji nosi show. Ima fantastičan mozak, da barem mogu uzeti deset posto toga što se unutra događa. On je odličan "storyteller" i od najgluplje i naoko najnebitnije situacije napravit će priču koju poželiš prepričavati još sto puta. Od Marka sam naučila kako je upornost super i kako su kreativnost i način razmišljanja vještine koje se bruse svakodnevno, a od Hrvoja da katkad budem malo opuštenija. Hrvoje je onaj koji će u najboljem mogućem trenutku isporučiti toliko dobru i pametnu foru. To je čovjek kojeg u osam godina poznanstva nikad nisam vidjela ljutog ili živčanog. Sigurna sam da ima i takve dane, ali ima jako zdrav odnos prema životu i okolnostima i to je prekrasno. Ne troši vrijeme i živce na gluposti oko kojih se većina nas živcira. Netko je više kreativan, netko manje, ali bez obzira na količinu talenta, na svemu tome treba raditi. Ja sam ona koja ima najbolji odnos sa slušateljima, komuniciram s njima, izvlačim iz njih najbolje priče. A i jako se glasno smijem na dobre fore. Ja sam ona publika koju inače čuješ u serijama. Ajme, sad stvarno zvuči kao da ništa ne radim. Šalu na stranu, moja uloga kao producenta je da sve to bude zaokruženo i smisleno.

Koliko se planiraju teme vaših emisija?

- Bez obzira na to što kao medij moramo i želimo biti aktualni, sretni smo što nam show često zvuči kao druženje s prijateljima na kavi. Samo što je to kava na kojoj nas je na tisuće i svatko dijeli što želi. Primjerice, slušatelji znaju sve o Markovoj osebujnoj baki, Hrvojevoj kćerkici Miši i mojoj jazavčarki Mayi. Svakog dana nakon showa, u devet ujutro, sjednemo na kavu i pričamo o tome što bismo mogli raditi idući dan ili tjedan. Koje se važne stvari događaju u Hrvatskoj i svijetu, a da odgovaraju našem stilu. Ako i ne odgovaraju, lako ih prilagodimo ako nađemo način. Plan je uglavnom u formi sinopsisa, koji se idućeg jutra mijenja po potrebi. Važno nam je da znamo o čemu ćemo pričati, a dalje nekako ide sve samo od sebe. I bez obzira na to što je sve okvirno pripremljeno, puno našeg sadržaja je spontano. Primjerice, fore u eteru nisu skriptirane.

Jeste li u eteru imali nekih "failova"?

- Prvi se dogodio prije deset godina, kad sam čitajući vijesti umjesto “diskografska kuća” rekla “diskografska kučka”. Drugi fail bio je kad sam uživo čitala mini reportažu o Danu napuštenih životinja, a kolega Dario je u režiji ispred mene izvodio gluposti zbog kojih nisam mogla pročitati vijesti od smijeha. Tu snimku još čuvam. Tada sam umirala od srama, a danas mi je to simpatična i slatka uspomena. Treći fail dogodio se prije par tjedana kad smo igrali jedan od naših radijskih kvizova. Morala sam reći ime jednog grada, na što sam u brzini i stresu ispalila: “Venezuela”. Pa ti objasni ljudima da znaš da je Venezuela država...

Okušala se i u glazbi te snimila duete s nekoliko zvijezda hrvatske estrade

VANESA PANDŽIĆ CROPIX

Kako to da ste se okušali i kao glazbenica?

- Da se razumijemo, grozno pjevam, ali oduvijek volim pjevati i sve bih dala da mogu biti pjevačica. Krenulo je spontano s mojim pjevanjima u studiju. Marko i Hrvoje, oprostite još jednom! Onda je Marko to odlučio pokazati svijetu. Upalili smo mikrofon i ostalo je povijest. Iza sebe imam duete s Vannom, Jacquesom, Kedžom, Jelenom Rozgom, a snimili smo i ekskluzivni božićni album kojeg je dobilo deset naj(ne)sretnijih slušatelja.

Kako ste došli do jazavčarke Maye, koja je postala zvijezda društvenih mreža?

- To je toliko predivna priča. Nisam impulzivna osoba pa je moje razmišljanje i premišljanje o psu trajalo mjesecima. Kad sam bila već poprilično sigurna da želim psa, rekla sam to u eteru. Na Markovo pitanje kakvog psa želim, rekla sam da bih obavezno udomila psa, ali da su mi jazavčari tiha patnja. Nakon toga se javila slušateljica Tea sa slikom Maye, koja je jazavčarka za udomljavanje! I to je bilo to. Znala sam da je moja. A očito je i ona znala, doslovno je utrčala u stan, skočila na krevet, malo se popiškila od sreće i više se s njega nije maknula. I tako već godinu i pol dijelimo sve. Naučila me strpljenju s obzirom na to da je to prvo biće koje sam trebala odgojiti. Strašno je tvrdoglava pa je strpljenja stvarno trebalo, ali svaku glupost koju napravi nadoknadi nevjerojatnom količinom ljubavi. Jako je mazna, treba puno pažnje, a i druge stvari mi pokazuju da smo jedna za drugu. Voli dugo spavati, hrana joj je sve na svijetu, mrzi kišu i snijeg. I obje imamo dugi nos.

S obzirom na to da ustajete u četiri ujutro, uspijevate li ostati budni na dejtu nakon 22 sata?

- Iskreno, ne znam kako bi Maya prihvatila da je pažnja na nekom drugom osim na njoj. Nisam probala neko vrijeme, ali sumnjam da bih ostala budna na dejtu. Postoji li neka matineja - dejt varijanta?

Koji su vam ciljevi?

- Iskreno, nemam pojma što bih rekla na to pitanje. Meni je samo važno da sam s Markom i Hrvojem i da uživamo dok radimo to što radimo. Čak i to rano ustajanje i činjenica da moram pričati u šest ujutro nije mi toliko teška kad sam s njima. Taj tempo dugoročno utječe na mene, to je sigurno, ali ne bih ga mijenjala ni za što. U posljednjih trinaest godina prošla sam gotovo sve pozicije: bila sam novinarka, prezenterica vijesti, glazbena urednica, DJ i voditeljca, programska direktorica... Mnogo toga sam probala, ali kao producentica jutarnjeg showa sam najsretnija.

Meni je samo važno da sam s Markom i Hrvojem i da uživamo dok radimo to što radimo

VANESA PANDŽIĆ CROPIX

Jako ste povezani s obitelji, kakve su uloge u vašoj energičnoj zajednici?

- Moja mama ima najzarazniji smijeh na svijetu i ako mi je nešto drago, to je da sam ga pokupila od nje. Kao klinka sam išla s njom na neku predstavu u Lisinski, a ona se toliko glasno i specifično smijala da ju je lik iz predstave zapamtio. Sljedeće godine, kad je čuo mene kako se smijem, pitao me jesam li ja kći one žene koja je bila prošle godine. Nas petero - imam i dva brata - jako smo lijepa i sretna zajednica. Oduvijek nam je u fokusu dobro se smijati, dobronamjerno sprdati jedni s drugima i biti zajedno kad god možemo. Svi smo se odselili od doma, ali nedjeljni ručak je neizostavan. Skoro svake nedjelje sam tamo i teško to preskačemo. Nema mi ljepšeg nego nedjeljom vidjeti mamu i tatu kako zajedno pripremaju ručak za nas. Često se porječkaju jer svatko bi nešto na svoj način, ali je predivno vidjeti da se nakon više od 30 godina braka i dalje tako vole. Volim to što sam od roditelja pokupila baš tu potrebu za smijehom i pozitivnim odnosima, ljubav prema hrani i kuhanju - oboje su maheri koje nikad neću dostići - i što se svi volimo družiti kao ekipa.