Nakon vrtoglavo brzog uspona, njen put prema dnu trajao je godinama i bio praćen drogom, financijskim i mentalnim problemima te pokušajima samoubojstva
Put do slave za mnoge je dugačak i mukotrpan, ali Maria Schneider prešla ga je u ravno 129 minuta, koliko traje "Posljednji tango u Parizu" Bernarda Bertoluccija, u kojem je do tada potpuno nepoznata 19-godišnja glumica imala glavnu žensku ulogu. No, slava je gotovo odmah pokazala i svoje ružno naličje, a Maria je pomoć znala potražiti samo u drogi i alkoholu. Film premijerno prikazan 1972. izazvao je silne kontroverze eksplicitnim prikazom veze između mlade Francuskinje Jeanne i sredovječnog Amerikanca Paula, kojeg je glumio tada 48-godišnji Marlon Brando; par se nalazi u gotovo praznom pariškom stanu i upušta u isključivo seksualni odnos, do te mjere anoniman da čak jedno drugome ne otkrivaju kako se zovu. Posebno je odjeknula brutalna scena u kojoj Brando siluje Mariju analno, posluživši se maslacem kao lubrikantom: bila je tako realistična da su mnogi vjerovali kako je Maria doista silovana. Taj šokantno nasilan prizor nije se samo usjekao gledateljima u pamćenje nego i kao da je zauvijek obilježio Mariju Schneider.
OGLAS
Čistunci su se zgražali nad filmom i tražili zabrane, feministice upozoravale da je posrijedi eksploatacija mlade žene koja se u filmu izlaže pogledima potpuno gola dok je njezin partner uvijek odjeven, a publika je stajala u redovima pred blagajnama u nadi da će vidjeti film koji je obećavao provokativan spoj umjetnosti i pornografije; istodobno je javnost mladu i neiskusnu glumicu izjednačila s njezinim likom u filmu, pretvarajući je u svojevrstan simbol razuzdane seksualnosti koja ne poznaje granice. Mnogi su očito smatrali da se zbog toga mogu prema njoj ponašati prelazeći sve granice pristojnosti pa je Maria, kamo god išla, bila izložena neukusnim primjedbama i agresivnim uvredama. Konobari u restoranima znali su joj se sugestivno smiješiti uz pitanje "Želite li maslac?", na jednom letu stjuard joj je, namigujući joj, donio maslac na tanjuriću, a neki je proizvođač maslaca stavio njezin lik na ambalažu. Pokušala se braniti praveći se da se smije i dosjetljivim odgovorom: "Kuham samo s maslinovim uljem!"
Istodobno su je obasipali ponudama za nove uloge, redom u sličnom stilu, razvlačili je po tabloidima, pa se Maria u svemu tome počela gubiti, na neki način i sama se poistovjećujući s ulogom slobodoumne buntovnice koja krši sva pravila: u intervjuima je tvrdila da je spavala s 50 muškaraca i 20 žena te da voli marihuanu, LSD i heroin, premda možda i nije sve bila istina.
"Bojala sam se. Odjednom sam bila poznata cijelom svijetu i svi su mislili da sam ja osoba koju glumim u filmu pa sam izmišljala priče za medije, ali to nisam bila ja. I počela sam se drogirati da pobjegnem od stvarnosti", rekla je poslije Maria.
Istina je da je slava za mnoge preteško breme, ali malo je koga u filmskom svijetu tako slomila kao Mariju Schneider. Film koji ju je lansirao među zvijezde naposljetku joj je uništio i karijeru i život, samo što je, za razliku od vrtoglavo brzog uspona do vrha, put prema dnu, praćen drogom, financijskim i mentalnim problemima i pokušajima samoubojstva, trajao godinama, sve do smrti 2011.
OGLAS
A upravo zloglasna scena silovanja, koja kao da je zapečatila Marijinu sudbinu, ovih se dana ponovno odigrava na platnu, u biografskom filmu o Mariji Schneider, snimljenom lani prema memoarima Marijine sestrične, novinarke Vanesse Schneider. Marlona Branda u filmu "Being Maria" glumi holivudska zvijezda Matt Dillon, dok je Mariju utjelovila Anamaria Vartolomei, mlada glumica rumunjskog podrijetla (kao i Maria). Redateljica Jessica Palud znala je da tu scenu ne može izostaviti, jer je to onaj ključni trenutak u kojem se Marijin život nepovratno promijenio, ali nije htjela Mariju ponovno izložiti poniženjima. Dvojbu je riješila tako da je prizor snimila na drugi način, iz ženske perspektive. Unatoč svemu, Anamariji Vartolomei scena je glumački bila strahovit izazov.
"Prizor je nasilan do boli. Ne mogu ni zamisliti kako je bilo Mariji. Ja je samo glumim, ali njoj se to doista dogodilo, a nitko joj nije priskočio u pomoć. Svi su samo gledali i nisu poduzeli ništa", ispričala je Anamaria, koja priznaje kako joj je na snimanju, premda se osjećala zaštićeno i sigurno, a imala je i pomoć koordinatora za intimnost, bilo tako teško da nije mogla prestati plakati.
OGLAS
Ali činjenica je da je i prije prijelomnog filma Maria već u djetinjstvu proživjela stvari kakve nijedno dijete ne bi trebalo doživjeti. Rodila se u ožujku 1952. u Parizu kao izvanbračna kći Marie-Christine Schneider, manekenke rumunjskog podrijetla koja je radila u knjižari, i francuskog glumca Daniela Gélina. Oženjen producenticom Daniele Delorme, s kojom je imao dva sina uz kćer iz prethodnog braka, Gélin nije nijekao da mu je Maria kći, ali nije ju nikad zakonski priznao. Navodno ju je posjećivao, ali tako rijetko da je Maria to zaboravila, a s vremenom su posjeti posve prestali. Majka je djevojčicu optuživala da je ona za to kriva - da je tata ne voli i ne želi je vidjeti - premda je zapravo ona obeshrabrivala Gélina. Maria je poslije tvrdila da je otac stupio s njom u vezu prvi put kad joj je bilo 16 godina i da je se nije posebno dojmio.
"Star je, ogorčen što nije postigao više i stalno je blebetao o nekim uspomenama. On postoji, ali ne znači mi ništa", izjavila je Maria u intervjuu New York Timesu 1973. kad je "Posljednji tango" premijerno prikazan u New Yorku i kad joj se činilo da je na vrhu svijeta.
Možda još gora od ravnodušnog oca bila je Marijina majka koja prema kćeri nikad nije pokazala majčinske osjećaje - naprotiv.
OGLAS
"Drugi su te opisivali kao veselo i zaigrano dijete, ali dok je tvoja majka neskriveno obožavala svoja dva sina, rođena u braku s muškarcem od kojeg se dvaput rastajala, tebe jednostavno nije trpjela", piše Marijina sestrična Vanessa u memoarima objavljenim 2018.
Kad je Mariji bilo osam godina, majka je zaključila da se više ne može brinuti za nju i poslala ju je u drugi grad na brigu dadilji, tvrdeći da je to za njezino dobro jer će je profesionalna odgajateljica bolje dovesti u red. Ondje je Maria provela pune dvije godine i za to vrijeme majka je nijednom nije posjetila niti joj se javila.
Kad se napokon vratila kući, djetinjstvo joj je bilo sve samo ne idilično. Vanessa u memoarima prepričava zgodu kako je Marijina majka, dok je bila u krevetu s nekim muškarcem, doviknula kćeri da joj donese dijafragmu i istim je onim strogim, zapovjednim tonom kojim joj se uvijek obraćala upozorila da pazi da joj ne ispadne iz ruke i razbije se. Nakon mnogih burnih svađa Maria se preselila Vanessinoj obitelji, a sa samo 15 godina tinejdžerica koja je obožavala filmove i visjela u kinu četiri puta na tjedan pobjegla je u Pariz da pokuša uspjeti na filmu. Poslije je tvrdila da se s vremenom pomirila s majkom koja je navodno bila oduševljena njezinom filmskom karijerom, ali pitanje je koliko u tome ima istine; kad je Maria umrla, majka nije htjela doputovati iz Nice u Pariz kćeri na sprovod, s opravdanjem da je "previše umorna".
U Parizu je Maria isprva životarila radeći kao manekenka i statirajući u filmovima, a onda se umiješala Brigitte Bardot, inače Gélinova prijateljica i zaštitnica napuštenih životinja i djece, te ponudila izgubljenoj djevojci da kod nje stanuje i pomogla joj pronaći agenta. Prvu ulogu Maria je dobila u filmu s Alainom Delonom, a kad ju je Bertolucci pozvao na audiciju, htjela je odbiti, ali su joj savjetovali neka bude pametna: partner će joj biti Marlon Brando. Bertolucci je zapravo u ulozi Paula zamislio Jean-Louisa Trintignanta, ali glumac je izjavio kako je previše sramežljiv da bi se skidao na filmu. Odbili su ga i Jean-Paul Belmondo, koji se zgrozio nad "opscenim" scenarijem, a zatim i Delon. I onda mu je gotovo slučajno na pamet pao Brando, čija je zvijezda tad bila pomalo na zalasku, i ponudio mu ulogu.
Ulogu Jeanne namijenio je glumici Dominique Sanda, ali ona je ostala u drugom stanju pa je, nakon što mu se na audiciji izredalo više od 100 glumica, odabrao Mariju - zato jer mu je izgledala "kao Lolita, ali perverznija".
OGLAS
Snimanje nije bilo ugodno za Mariju. Bertolucci je blisko surađivao s Brandom kojem je dao da praktički piše svoje scene i dijaloge, dok Mariju nitko ništa nije pitao. U jednom trenutku Bertolucci je čak predložio da seksualni odnos pred kamerama bude stvaran, što je srećom Brando odbio, s objašnjenjem da bi to potpuno promijenilo film i "stavilo spolne organe u središte priče".
Scena silovanja nije postojala u izvornom scenariju; Bertolucci i Brando improvizirali su je u zadnji čas bez Marijina znanja jer je redatelj htio da Maria, nepripremljena, na nasilje reagira "ne kao glumica, već kao djevojka". I tako je i reagirala: tijekom snimanja plakala je i plakala - premda silovanje nije stvarno, suze jesu - toliko da ju je Brando tješio govoreći joj neka se ne brine, da je to samo film. Kad su snimili scenu, Maria se po vlastitom priznanju osjećala poniženo.
"I da budem sasvim iskrena, imala sam osjećaj da su me silovali. I Marlon i Bertolucci. Srećom, nismo morala ponavljati scenu", rekla je Maria, ali tek poslije, kad je shvatila što joj se dogodilo. Jer u onim prvim danima i mjesecima poslije premijere mlada je glumica naivno mislila kako je to film koji joj otvara put prema uspjehu. Samouvjereno je izjavljivala kako će postati slavna i kako glumu shvaća ozbiljno, ali ne vjeruje u glumačko školovanje.
"Jednom sam provela četiri dana u Actors Studiju u Parizu i to nije za mene. To je sve samo tehnika. O glumi se uči kroz glumu i kroz život", rekla je Maria.
Također isprva nije vidjela ništa loše u eksplicitnim scenama seksa, pa ni onoj silovanja.
OGLAS
"Ljudi koji kažu da je ovo pornografski film nisu normalni. Golotinja je za mene lijepa i prirodna i film je pun života i prirodnosti. To je film o usamljenosti i boli više nego film o seksu. To nije pornić!", energično je izjavila Maria, koja je za sebe tvrdila da je feministica (ali ne pretjerano!); ipak, nije smatrala da film ponižava žene na bilo koji način. Sve je to, naravno, bilo tada; ubrzo je promijenila mišljenje. Premda je nakon "Tanga" zaključila da se više nikad neće skinuti pred kamerama i uspjela dobiti bar jednu pristojnu ulogu - u klasiku "Profesija: reporter" Michelangela Antonionija, uz Jacka Nicholsona - nikad se nije uspjela riješiti imidža koji ju je pratio i karijera joj je posustala. Snimila je, doduše, još niz filmova koji su uglavnom prošli nezapaženo, a pritom sve više tonula u ovisnosti.
"Drogirala sam se da pobjegnem od realnosti - rekla je Maria. U veze se upuštala i s muškarcima i sa ženama, a kad je njezina ljubavnica fotografkinja Joan Townsend 1975. završila u psihijatrijskoj bolnici u Rimu, Maria se dobrovoljno prijavila kao pacijentica, prekinuvši pritom snimanje filma "Kaligula". Samoubojstvo je pokušala nekoliko puta, ali uvijek neuspješno. - Bog je odredio da mi još nije vrijeme da odem", rekla je.
Iz ovisnosti se naposljetku izvukla kad je upoznala osobu koju je opisala kao svojeg anđela. "Neću reći je li muškarac ili žena, ali upoznali smo se 1980. i još smo zajedno", rekla je u jednom intervjuu 2008.
Potkraj života aktivno se zalagala za ženska prava, posebno za više poštovanja prema glumicama - ono što sama nikad nije dobila. Umrla je 2011. od raka pluća, prije nego što je čula kako Bertolucci priznaje da se prema njoj ponio užasno i tako dobila bar nekakvu satisfakciju.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....