Kolumbijski književnik i nobelovac, prema čijem je romanu ‘Sto godina samoće‘ snimljena Netflixova serija, bio je ljevičar i prijatelj Fidela Castra, zaljubljenik u filmove i, kako se mislilo do njegove smrti, vjeran suprug, no prije dvije godine otkriveno je kako iz veze s meksičkom novinarkom ima izvanbračnu kći koju su skrivali do smrti njegove žene Mercedes
Samo nekoliko književnika napisalo je romane koji se smatraju remek-djelima, ne samo u njihovim matičnim zemljama već i u cijelom svijetu. A još manje pisaca može se pohvaliti ostvarenjima koja su promijenila smjer u književnosti. No, kolumbijski pisac Gabriel Garcia Marquez, koji je preminuo 2014. u 87. godini nakon borbe s Alzheimerovom bolešću, postigao je baš to, pogotovo zahvaljujući romanu "Sto godina samoće", koji je ekraniziran i prikazuje se na Netflixu.
Zbog svoje kompleksne strukture, isprepletene priče i simbolizma, sve dosad roman nije bio adaptiran. Márquez je dugo odbijao prodati prava na ekranizaciju, strahujući da filmski ili televizijski medij neće moći vjerno prenijeti duh Maconda. Međutim, Marquezova obitelj konačno je odlučila povjeriti projekt Netflixu, uz uvjet da serija bude na španjolskom jeziku i da ostane vjerna duhu originalnog djela. Od svog objavljivanja 1967. više od 50 milijuna primjeraka prodano je na španjolskom i drugim jezicima.
Rođen 1927., kao najstarije od jedanaestero djece u malom gradu Aracataci blizu kolumbijske karipske obale, Gabriel Garcia Marquez ili Gabo, kako mu je bio nadimak, uvijek se identificirao sa španjolskom, crnačkom i domorodačkom tradicijom. Iako je kasnije u životu, među ostalim, živio u Parizu i Meksiku, njegova djela stalno su ga vraćala toj obalnoj regiji, gdje moć prirode i mita i dalje vlada. Taj osjećaj identifikacije s karipskom obalom učvršćen je činjenicom da je mladi Garcia Marquez bio prisiljen napustiti svoje rodno mjesto kao osmogodišnjak, pa je bilježenje razdoblja ranog djetinjstva bilo ne samo izvor njegovih najdražih sjećanja već i njegove književnosti.
Često je govorio o tome da su ga uslijed očeve odsutnosti zbog posla odgojili djed, koji mu je pričao o herojskim djelima u kolumbijskim građanskim ratovima 19. stoljeća, i baka, čiji je svaki korak bio vođen praznovjerjem. Ta kombinacija običnog i izvanrednog činila je svijet koji je kasnije izronio u romanu "Sto godina samoće" i ostalim djelima. Njegova baka Tranquilina Iguarán imala je poseban dar i često je pripovijedala nadrealne priče o duhovima, čudima i prorocima, ali uvijek s ozbiljnošću, kao da su stvarne. Ta sposobnost spajanja stvarnosti i mašte ostavila je dubok trag na budućeg pisca i postala temelj magičnog realizma koji je obilježio njegovo stvaralaštvo. Djed Nicolás Márquez, umirovljeni pukovnik, bio je njegov uzor u pogledu moralnosti i hrabrosti. Djed ga je učio o ratu, pravdi i ljudskoj časti, a upravo je djed poslužio kao inspiracija za brojne likove u njegovim romanima, uključujući pukovnika Aureliana Buendíju. Nakon djedove smrti Gabriel se preselio k roditeljima, ali taj gubitak ga je duboko pogodio jer su baka i djed činili os njegova svijeta.
Njegov otac, Gabriel Eligio García, bio je farmaceut, a majka Luisa Santiaga Márquez Iguarán domaćica. Marquez se školovao u glavnom gradu Kolumbije Bogoti, koja se nalazi u andskom dijelu te zemlje. O tim je godinama uvijek govorio kao o hladnom i usamljenom egzilu. Prisiljen studirati pravo, utjehu je pronalazio u čitanju. Prvo je maštao o tome da postane pjesnik, sve dok nije otkrio Franza Kafku i odjednom je vidio da je sve moguće za modernog pisca s maštom. Potaknut time, s dvadeset je napustio studij prava i posvetio se pisanju. Ranih 50-ih po danu je radio kao novinar u dnevnom listu El Espectador. Njegov članak o havariji kolumbijskog mornaričkog broda donio mu je novinarsku slavu, ali ga i doveo u probleme s vlastima. To je prouzročilo probleme s novcem, koji su trajali gotovo cijelo desetljeće. I dok je noći provodio pišući fikciju - njegov prvi kratki roman "Lišće na vjetru" objavljen je 1955. - novinarstvo je ostalo njegova strast do kraja života: osnova njegovih romana je u pričama koje je čuo kao mladi novinar. Zahvaljujući novinarstvu, odnosno poznavanju umijeća pripovijedanja, pokazao se kao odličan autor tempa, iznenađenja i strukture te ga je spoj s fantastičnim elementima u njegovim romanima i kratkim pričama učinio izvanserijskim piscem. Također je bio opčinjem filmom.
U Rimu je 50-ih godina studirao u školi eksperimentalnog filma, a za vrijeme života u Meksiku 60-ih napisao je nekoliko filmskih scenarija. Surađivao je i na sapunicama, za koje je smatrao da su najbolji način da dođu do gledatelja koji će utažiti svoju glad za pričama. Ranih 80-ih pomogao je osnovati međunarodnu filmsku školu kod Havane, a 1994. je iskoristio tantijeme kako bi pokrenuo novinarsku školu na kolumbijskoj karipskoj obali. No, Marquez, kojeg su voljeli čitatelji i akademici diljem svijeta, upamćen je prije svega po književnom djelovanju. Do sredine 60-ih objavio je tri romana koja su doživjela umjereno dobre kritike u Latinskoj Americi, ali nijedan od njih nije ostvario veliki komercijalni uspjeh. Jednoga dana, nakon što je pisao 18 mjeseci, dovršio je svoju knjigu, toliko veliku da je njegova supruga morala založiti sušilo za kosu i električnu grijalicu kako bi platili poštarinu i poslali rukopis izdavaču.
Bio je to roman "Sto godina samoće", prvo objavljen u Argentini, koji je promijenio tijek njegove karijere. Priča o sedam generacija obitelji Buendía u selu Macondo, gdje se stvarnost i mit stapaju na gotovo neprimjetan način, djelo je koje je postalo sinonim za magični realizam, književni pravac koji se pojavljuje sredinom 20. stoljeća, a koji fantastiku uklapa u svakodnevicu bez narušavanja logike priče. Kroz ovu tehniku Márquez progovara o univerzalnim temama ljubavi, smrti, usamljenosti i cikličkoj prirodi povijesti. Taj je pravac s vremenom postao više prokletstvo nego blagoslov. Marquez je bio iskreno začuđen uspjehom romana "Sto godina samoće" i rekao da je studija tiranije Latinske Amerike u romanu "Patrijarhova jesen" iz 1975. kompletnije umjetničko djelo. Jednako snažan bio je roman "Kronika najavljene smrti", a značajan trag su ostavili i nježno istraživanje ljubavnih nemogućnosti u knjizi "Ljubav u doba kolere" te studija propadanja utopijskog sna u djelu "General u svom labirintu". Ti snovi istaknuti su u njegovom govoru prilikom primitka Nobelove nagrade za književnost 1982.
Marquez je također bio nepopustljiv u tome da pisac ima odgovornost javno govoriti o političkim problemima. Bio je istaknuti ljevičar i opirao se onome što je smatrao imperijalizmom, pogotovo s obzirom na dominaciju SAD-a nad Latinskom Amerikom. Stoga mu je, iako je bio jedan od najpoznatijih pisaca, bio uskraćen ulazak u SAD. Njegovi socijalistički pogledi spojili su ga s Fidelom Castrom, s kojim je bio blizak prijatelj. Njegova vjernost Kubanskoj revoluciji dovela ga je do svađe s mnogim južnoameričkim piscima, koji su bili kritični prema nedostatku intelektualne slobode na Kubi.
Nobelovac im je odgovorio da je iskoristio svoj utjecaj koji je imao na kubanskog lidera kako bi osigurao puštanje velikog broja pisaca i drugih političkih zatvorenika na Kubi. Marquez je također bio uključen u često tragičnu političku situaciju svoje zemlje. Jedan od njegovih prvih romana "Zla kob" bavi se razdobljem političkog nasilja 50-ih, koje je ostavilo više od sto tisuća žrtava. Nakon razdoblja provedenog u egzilu tijekom 50-ih, nasilje 70-ih pridonijelo je tome da većinu života živi izvan Kolumbije.
Gabriel García Márquez sa suprugom Mercedes Barcha proveo je više od pet desetljeća. Ona mu je bila najveća podrška i uz njega kroz sve uspone i padove. Njihova ljubavna priča počela je kada su oboje bili tinejdžeri, a vjenčali su se 1958. te u braku dobili dva sina: Rodriga, filmskog redatelja, i Gonzala, grafičkog dizajnera. Márquez je često naglašavao da je Mercedes bila "šefica" u njihovoj obitelji i inspiracija za mnoge ženske likove u njegovim djelima. No, iako je ljubav trajala više od pola stoljeća, do 2022., otkrilo se da slavni nobelovac ima izvanbračnu kćer Indiru s meksičkom spisateljicom i novinarkom Susanom Catom, koja je s njim radila na dva scenarija te ga intervjuirala. Indira je rođena 1990. i radi kao producentica, a iako je obitelj znala za nju, čuvali su tu tajnu od medija zbog poštovanja prema Marquezovoj supruzi Mercedes koja je umrla 2020. Njegov privatni život bio je obilježen i prijateljstvima s Carlosom Fuentesom, Marijom Vargasom Llosom (sve dok nisu prekinuli odnos) i Julijom Cortázarom.
Marquezu je 1999. dijagnosticiran limfom s kojim se borio do kraja života, pa su mediji često objavljivali da je umro, a on je lažne vijesti pokušao ugasiti pisanjem autobiografije "Živjeti da bi se pripovijedalo", objavljene 2002. gdje piše i o svom braku s Mercedes. Dvije godine kasnije objavio je roman "Sjećanja na moje tužne kurve", ali oprečne reakcije na priču o 90-godišnjaku i njegovoj vezi s maloljetnom prostitutkom uvjerile su ga da su njegovi spisateljski dani završili. Njegovi su sinovi pak posthumno 2024. objavili njegov posljednji roman "Vidimo se u kolovozu", koji je Marquez pisao dugo, čak i pritisnut bolešću, koja je utjecala na njegov um, a dvojio je želi li ga objaviti ili ne.
Rad na knjizi trajao je desetljećima, no Márquez nije bio zadovoljan konačnom verzijom. Roman istražuje priču žene koja svake godine posjećuje grob svoje majke na otoku i ulazi u kompleksne emocionalne veze. Marquezovo uživanje u životu isprepliće se kroz sve njegove romane. Milijuni njegovih čitatelja cijenili su to što je pisao o temama poput ljubavi, prijateljstva i smrti na način koji je bio nov. - Život nije ono što smo preživjeli, već ono čega se sjećamo, kao i način na koji se sjećamo događaja da bismo ih pripovijedali - napisao je Marquez.
Iako je živio u Parizu, Ciudad de Mexicu, Havani i Barceloni, Kolumbijci, kao i čitav južnoamerički svijet smatraju ga svojim te su od njega stvorili besmrtnu figuru, odnosno književnog Kolumba koji je otkrio Novi svijet - da bi postao i naš.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....