Prošlo je više od dvadeset godina otkako je prvi put stao na pozornicu Dore i izveo pjesmu "Robot", no splitski pjevač Luka Nižetić (41) tu prolaznost vremena doživljava kao uzbudljivo putovanje. Na tom putu ponovno se našla Dora i nastup s pjesmom "Južina" za koju je stihove napisao sam u svojoj ljetnoj bazi - Komiži na otoku Visu. Ondje osim glazbe stvara i dobru hranu u svom restoranu Fabrika, a za to je djelomice zaslužna njegova majka Tamara od koje je naslijedio ljubav prema kuhanju. Ona i otac Milo davali su mu vjetar u leđa kada je kao klinac odlučio baviti se glazbom, a njegova su najveća podrška i danas. Zbog njih i sestre Petre Nižetić Mastelić, koja s obitelji živi u Sinju, još nosi u srcu rodni Split - iako većinu godine živi u Zagrebu.

"Dom je tamo gdje su moji ljudi. Split nosim u srcu jer je dio mog identiteta i karaktera, Vis je mjesto gdje se regeneriram, a Zagreb mi je dao mnogo lijepoga zadnjih dvadeset godina", govori Luka Nižetić.

Jeste li sami sebi favorit na ovogodišnjoj Dori ili ima netko bolji?

- Nastup na Dori nosi veliku odgovornost, ona više pripada publici nego izvođačima, jer se show radi ponajprije za njih, i zato gledateljima želim pružiti brutalne tri minute programa. Naravno, ako sve ispadne kako smo zamislili, prema onome kako se pripremamo već dulje vrijeme, onda da - stojim iza sebe i navijam za sebe i svoj tim.

Što vidite kad gledate svoje nastupe prije dvadeset godina?

- Strast, neopterećenost pravilima i želju da se izrazim bez ograničenja. Vjerojatno sam bio nesiguran u sebe, ali sam to skrivao iza lude energije. Nekad se nasmijem vlastitim odlukama, posebno modnim i scenskim. Osjećam poštovanje prema mlađem sebi koji se štošta usudio, bio ustrajan i hrabar. Da nije bilo te verzije mene, ne bih bio ovdje gdje sam sada. I ono najvažnije - i tada i sada, srž je ista. Glazba i scena su uvijek bili moj najdraži jezik i način komunikacije sa svijetom.

Svojedobno ste izjavili da je vaš superjunak iz djetinjstva bio Michael Jackson: jeste li zbog njega zavoljeli glazbu i poželjeli njome spašavati svijet?

- Ne mora spašavanje svijeta biti neki spektakularan čin svima vidljiv. Javljali su mi se ljudi s vrlo dirljivim pričama o tome kako ih je neka moja pjesma potaknula, pomaknula s mjesta, učinila život ljepšim i lakšim te kako su im u nekim teškim životnim trenucima moje pjesme došle kao lijek. Taj neopisiv osjećaj daje smisao onome što radite. Michael Jackson bio je moja prva glazbena fascinacija - njegova energija, emocija i perfekcionizam oblikovali su moj odnos prema sceni. Ono što sam od njega naučio jest da glazba zaista spaja ljude, da može govoriti i kada riječi nisu dovoljne.

Luka Nižetić

A u privatnom životu, tko su vaši superjunaci?

- Roditelji. Majka drži četiri kantuna kuće, ona je naša superjunakinja, naš heroj. Ne možete ni zamisliti koju snažnu životnu energiju i borbeni duh ima, a ja volim reći da sam ga naslijedio od nje. Dok smo sestra i ja bili mali, radila je u Končaru. Sjećam se, zivkali bismo je za svaku glupost, a kako smo bili jako živa dica, kada bismo je doveli do ruba, govorila bi nam da će zvati ludnicu da je dođu pokupiti ako se ne smirimo. To je jedino funkcioniralo. U našoj kući uvijek je bilo glasno i dinamično, prava južnjačka obitelj. Svi govorimo u isti glas. Mama je pravnica, ali u duši umjetnica. Voli slikanje, jako je kreativna, svaki kutak našeg stana izgleda kao muzej, a njezin bor za Božić uvijek je poseban i drugačiji. A hrana? Rekli bismo - ka‘ u Sheratonu. Otac je bio sportaš cijeli život. Prvo golman, a kasnije nogometni trener. Kao pravi sportaš, cijeli me život učio strpljenju, da se do svega dolazi s puno rada i odricanja, ali i da u svemu što radiš treba uživati - to je osnova. Kao i svakom tinejdžeru, sve mi je to bilo zamorno i dosadno, tek sada mi zapravo rezoniraju njegove riječi. Njegova glavna rečenica, koja mi i danas odzvanja, jest - "žuri polako". I to je zapravo velika istina. Cijeli život sestru i mene uče poštenju i predanom radu, ali nikada od nas nisu zahtijevali da budemo najbolji - pustili su nas da sami pronađemo svoj put uz njihovu maksimalnu podršku. I zato im hvala na tome.

Jesu li vas roditelji gnjavili što nemate diplomu?

- Da bi bili sretni i s diplomom - bi, ali kako sam se rano počeo baviti glazbom i s osamnaest godina nastupao sa svojim bendom i zarađivao, shvatili su da mislim ozbiljno. Nikad nisam baš volio zagrijati stolicu. Iako sam bio dobar u školi, jedva sam čekao da je završim i u potpunosti se posvetim glazbi. Kreativni duh mi nikad nije dao mira. Vidjeli su moju upornost, moj rad i moj trud, i shvatili da je glazba ono što trebam raditi. Danas znam da su ponosni na mene, čak i ako se možda nisu uvijek u potpunosti sa svime slagali.

Postoje li neka roditeljska očekivanja koja niste ispunili, a paralelno s tim i neki obrasci koje ste otpustili?

- Puno toga, ali previše mi je godina da bih se to pitao. Svi smo mi zauvijek "dica" svojih roditelja na emotivan način, ali je jako bitno što prije shvatiti da si individualac i prije svega - "svoj čovik". Ali mislim da su zadovoljni kako sam na kraju ispao. Oslobađanje nekih obrazaca je dugotrajan proces, nešto što dolazi s iskustvom, s radom na sebi i sa sviješću da je život jedan i prekratak da bismo živjeli prema tuđim pravilima.

Luka Nižetić

Čega se najživlje sjećate iz djetinjstva i odnosa sa starijom sestrom Petrom?

- Kao mlađi bili smo kao pas i mačka, a danas smo najbolji prijatelji i podrška jedno drugome. Povezuje nas puno toga - ljubav prema estetici, umjetnosti, oboje smo hedonisti, volimo kuhati, volimo putovati, avanturisti smo, pozitivno ludi i puni energije. Nekoliko godina smo i živjeli skupa u Zagrebu. U to doba vodila je svoj blog ModaKomoda i sjećam se da sam po kući morao preskakati haljine, bunde, kostime... Šizio sam. Nema gdje ih nije bilo. Danas je super mama dvojici najboljih dječaka na svijetu. Ponosan sam na nju i volim je najviše na svijetu.

Na koji odnos ste danas najponosniji?

- Ne mogu izdvojiti samo jedan odnos. Ponosan sam na moj mali krug ljudi. Ljudi koji mi pružaju svu ljubav ovog svijeta i oslonac su mi u svakom trenutku. Oni su moje najveće bogatstvo, s njima se osjećam sigurno i voljeno, a taj osjećaj je nezamjenjiv. I kada samo šutimo, znamo kako stoje stvari. Osjećamo se na svakoj razini, pa čak i telepatskoj. Ne bih ih mijenjao ni za što na svijetu.

Luka Nižetić

Što vam je danas važno u partnerskom odnosu?

- Poštovanje. Ljubav je prekrasna, ali svi smo se mi u životu i zaljubljivali i odljubljivali bez puno kontrole nad tim. Ali odabrati da budeš dobar partner i pridonijeti odnosu na način koji je pun poštovanja, podrške, razumijevanja, sposobnosti i truda da sve situacije sagledaš iz obje perspektive - to su oni bitni sastojci odnosa. Biti nekome vjetar u leđa, imati nekoga tko je to tebi - to je ljepota svega.

Koje su vaše unutarnje borbe?

- Koliko sebe dati, a koliko sačuvati od drugih, kako ostati dosljedan sebi, kako u svijetu koji je kompliciran i dosta surov ostati nježan. Ljudi su po prirodi dualna bića - imamo i mrak i svjetlo. Vjerojatno ću cijeli život tražiti balans između to dvoje. Što sam stariji, sve sam svjesniji i stvari koje mi se sviđaju i ne sviđaju kod sebe. Jedna od tih unutarnjih borbi definitivno je i da se previše ne veličam za ove prve, ali ni kažnjavam za ove druge. Želim samo živjeti u zdravoj ravnoteži. Ne podnosim napetost, ne podnosim ogovaranje, sitne zakulisne igre, agresiju. Čim negdje namirišem konflikt - bježim. Izgradio sam mikrosvijet u kojem se osjećam mirno, sigurno i najbitnije mi je to očuvati, pokušati odaslati tu energiju i izvan tog mog svijeta.

Kada vam je dosta svega, kamo bježite?

- U dubine mora ili bazena. Ljubav prema ronjenju na dah dogodila se upravo iz te potrebe da katkad pobjegnem iz svoje glave. Iako, moglo bi se reći i da ronim kako bih se vratio u nju i posložim je. Ronjenje je vrlo specifično jer si sam u tišini, boriš se sa sobom i reagiraš na ono što ti je i kako unutra. Svojevrsna meditacija. Zahvalan sam Mireli Kardašević, prijateljici i svjetskoj rekorderki, što me uvela u ovaj svijet. Toliko sam se dao u ronjenje da sam završio i na državnom prvenstvu. Trenutačno zbog obaveza oko glazbe nemam vremena za treninge, ali čim se sve malo smiri, vratit ću se.

Luka Nižetić

Što vas još vraća u ravnotežu?

- Fizičko zdravlje je lakše održavati, samo malo discipline uvedeš u život. Godinama razmišljam i o psihoterapiji i potpuni sam pobornik da bi to morala biti najnormalnija stvar u životu. Ali na kraju uvijek potegnem ili za dubinom mora, ili bazena, za jogom, meditacijom - da bar na tren malo umirim te uzburkane misli u glavi.

Glazba, kuhanje, fotografija - što biste rekli, u čemu ste najbolji?

- Nije uopće važno u čemu sam najbolji, nego da me sve to ispunjava i veseli. Sve dok imam leptiriće u trbuhu, to je dobro. Čim leptirići odlepršaju, znam da je uzbuna. Glazba me najviše odredila i nekako imam najveću odgovornost prema njoj. Ona mi je kupila prvi kruh. Kuhanje je čista ljubav, koja je s vremenom slučajno postala i posao. Kada kuham, mogu se potpuno isključiti. Ljubav i strast prema kuhanju naslijedio sam od svoje majke, koja je u kuhinji čarobnica. Nitko joj nije ni do koljena. Fotografija mi dođe kao lijek za dušu, odmak, čišćenje, ali i kao konstantno istraživanje neke svoje vlastite estetike.

Kako ste došli na ideju da 2013. otvorite restoran na Visu?

- Na tu suludu ideju došla je moja prijateljica Mari, znajući da jako volim kuhati. Nisam mogao sebe ni zamisliti u ugostiteljstvu jer je kuhanje za mene bilo razonoda i ljubav. Rekao sam joj: "Al‘ nemam ti ja para za uložiti", na što je ona odgovorila: "Ni ja." Znao sam da smo na dobrom putu. Lakše je propadati s nekim zajedno. Bez puno uloga, po principu "sam svoj majstor i umjetnik", uz podršku obitelji i prijatelja, doslovno smo sklepali Fabriku. Pridružio nam se i njezin prijatelj Rene, koji je i dandanas sa mnom suvlasnik Fabrike, moj prijatelj, i zajedno plovimo ugostiteljskim vodama punih trinaest uspješnih godina. Guštamo u ovome i ne možemo više zamisliti život bez Komiže i Fabrike.

Za koga najradije kuhate?

- Volim kuhati, uopće mi nije važno za koga. Iako, kad kuham za goste, malo se više raspištoljim i usudim eksperimentirati sa začinima, upustiti se u avanturu s jelom koje nisam nikada pripremao. Kad kuham za sebe, samo zadovoljim sav unos kvalitetnih nutrijenata u jednom obroku, osim ako me ne uhvati žuta minuta pa sam sebe ne iznenadim. Najbolji sam kada kuham neplanski ili od ostataka, s obzirom na to da ne volim bacati hranu. Tu mi se upali onaj kreativni mali crv kada ni od čega napravim nešto. Mi to u Komiži zovemo kalandraka.

Jeste li emotivac? Kada ste zadnji put plakali?

- Plačem na reels o spašenom psu, a na neke velike stvari se možda zatvorim. Zadnji put sam ozbiljno plakao kad sam izgubio baku Vjeročku. Ona je ostavila veliki trag na mene. Od malih nogu bio sam njezin mezimac, a ona moja super baka. I danas je ostalo isto - siguran sam da me čuva, osjećam svaki dan njezinu prisutnost, iako još nisam potpuno svjestan da više nije fizički tu.

Luka Nižetić

Izjavili ste jednom da volite kućanske poslove. Niste se šalili?

- Kućanski poslovi mi daju osjećaj konkretno obavljenog posla. Ako je prozor opran, nema sumnje da je opran, a i volim da je čisto. Ponekad, kad imam goste, usred druženja kažem: "Ajmo noge gore, moram usisati." Naravno, svi umru od smijeha, više ne znaju zezam li se ili sam ozbiljan - znajući da sam po tom pitanju malo lud.

Jeste li perfekcionist?

- Kad je u pitanju posao, jesam. Ne tražim savršenstvo jer u njega ne vjerujem, ali tražim da bude onako kako sam zamislio. Znam po tom pitanju biti pijavica, ali na kraju su svi zadovoljni. Do zadnje sekunde prije nego što smo poslali "Južinu" na natječaj, prčkao sam i na samom kraju u jednoj dramaturškoj rupi u pjesmi dodao glasanje slona. Baš to mi je nedostajalo. U životu se ne zadovoljavam dobrim, mora biti odlično.

Kome ste posvetili tetovaže?

- One su mi estetski ukras, volim ih i na sebi i na drugima. Neke su hommage ljudima koji su me inspirirali u životu poput Davida Lyncha, Amy Winehouse, Sinead O‘Connor. Neke su za ljude koje volim - inicijali, brojevi, simboli koji samo nama imaju neko značenje. A neke su samo lijepi crteži koji mi se sviđaju.

Pripremate prvi autorski album. U kojoj je fazi?

- Većinu pjesama sam napisao prošlo ljeto u Komiži, uključujući i "Južinu". Neke su za sada u demo verziji, neke od njih snimljene na diktafonu tek kao info. Ali čim završi Dora - idemo u studio. Nakon dugo vremena sam se uhvatio pera i sreću ne mogu opisati riječima. Dugo razmišljam o tome da bih se trebao vratiti autorstvu, ali očito do sada nisam bio spreman. Možda mi je manjkalo samopouzdanja. Dijelom zasluge idu i fantastičnom producentu Ricku Rubinu, čiju sam knjigu "Kreativni čin" progutao u jednom dahu i pomogla mi je da se ponovno otvorim i pokrenem. Album će biti žanrovski raznolik, vrlo osoban i jako zabavan. Zajednički nazivnik ostat će Mediteran, koji mom temperamentu najviše odgovara, ali okrenut ćemo ga malo na neku drugu "bandu", pristupiti mu iz drugog kuta - aranžmanski i produkcijski. Veselim se i ponovnom sudjelovanju u showu Nove TV - Tko to tamo pjeva.

Luka Nižetić

Tko su bile ključne osobe na vašem glazbenom putu?

- Moji roditelji koji su mi dali bezuvjetnu ljubav i slobodu odabira. A moj prvi mentor bio je Mišo Limić, kod kojeg sam odlazio na satove pjevanja i počeo se izražavati i kao autor. Napisao sam i snimio nekoliko pjesama, među ostalim "Ludi grade", s kojom sam se prvi put pojavio na velikoj pozornici, na Melodijama hrvatskog Jadrana 2001. Bio sam golobradi "mulac", 17-godišnjak koji je pokucao Zdenku Runjiću na vrata sa svojim CD-om autorskih pjesama. Nakon što ih je preslušao, rekao je da će javiti. Mislio sam - ništa od toga. Ali nakon nekoliko dana zazvonio je telefon, javio sam se: "Mali, barba Zdenko je, ‘Ludi grade‘ ti je ušla na Melodije." Bio sam izvan sebe. Mogu i danas prizvati taj osjećaj uzbuđenja. Nešto kasnije u moj život ušla je Ema, moja menadžerica, s kojom gradim sve ovo posljednjih dvadeset godina. Ona mi je desna i lijeva ruka, mozak, prijatelj. Lijepo je kad u ovom poslu imaš osobu na koju se možeš osloniti u svakom pogledu - netko tko ti drži leđa i znaš da će na kraju dana sve biti okej.

Koncert u Areni mnogim je glazbenicima pojam uspjeha - maštate li i vi o tome?

- Naravno da maštam! Cijeli život u glavi projiciram slike kako će taj nastup izgledati. Uvijek me prati ta misao i želja, ali nipošto na silu. Ja mogu samo raditi na tome da kroz godine gradim repertoar koji će onda jednog dana napuniti Arenu. To mi je san i vjerujem da ću ga ostvariti.