S Ivonom Jukom, scenaristicom i redateljicom filma ‘Lijepa večer, lijep dan‘, snimala je u napuštenoj kumrovečkoj Političkoj školi jer film govori o prošlim vremenima, kad je kompleks bio u punom sjaju.
Svaki glumac ima oruđe kojim osvaja prostor, radilo se o kazalištu, televiziji ili filmu. Riječ je o umjetničkoj supermoći, sposobnosti da nam se svide i da zahvaljujući simpatiji prema glumcu, upamtimo rečenice njihovih likova i prisvojimo ih. Svaki put kad izgovorimo to što nije naše, a postalo je kao naše, odajemo priznanje njihovom umijeću. Tako glasi sažet opis glumačkog puta zagrebačke glumice Matije Prskalo: do danas ju povezujemo s najpoznatijom rečenicom iz kultnog filma Vinka Brešana "Kako je počeo rat na mom otoku", Aleksom i paštašutom, premda je tijekom 33-godišnjeg umjetničkog djelovanja nanizala značajnu paletu uloga u matičnom Zagrebačkom kazalištu lutaka, Gala teatru čija je umjetnička ravnateljica, malom i velikom ekranu.
Nedavno se, poslije petogodišnje pauze, pridružila glumačkoj ekipi pete sezone popularnog serijala Nova TV "Kumovi". Borbu za prevlast obitelji Macan i Akrap, s klanom Gotovac u sredini, povezanih kumstvom i krvnim vezama, pratimo ga već četiri sezone. Matija Prskalo (57) još je više uzburkala ionako burne, interesima premrežene odnose u malom mjestu. Priča njenog lika, Spomenke Crljen raspliće se iz epizode u epizodu, donosi mnoga iznenađenja jer ima važan cilj zbog kojeg se vratila i ostvarit će ga pošto poto.
Što ste prvo pomislili o svom liku kad ste pročitali scenarij? Kakva je osoba Spomenka Crljen?
- Nepojmljivo mi je da se tako dugo nije pojavljivala u životu svoje djece. Prolazeći kroz scenarij, shvatila sam da za to ima razlog, potrebu osigurati egzistenciju i svoj opstanak. S punim povjerenjem ostavila je kćeri kod svoje majke, posesivna baka to je jedva dočekala. Na koncu Spomenka shvaća da je razočarana samom sobom. Nastojim je iznijeti na najbolji način iako se, na osobnoj razini, teško mirim s njenim postupcima. Sjajno je to da sam se povezala na setu s Petrom Kralj i Jagodom Kumrić u ulogama Spomenkinih kćeri. Složna smo ekipa, Crljenice su u tekućoj, petoj sezoni "Kumova" prilično aktivne. Budući da se mlađa Vedrana, prva udala i dobila prinovu, starija Milica je pomalo ljubomorna. Radimo na tome da i nju udamo.
Kako vam je zorom odlaziti na posao? Jeste li jutarnji ili večernji tip?
- Kasnovečernji. Zato izazove koje donosi jutro pokoravam disciplinom. Ukinula sam si pravo na "još samo pet minuta" nakon što u pet zazvoni budilica. Srećom, mogu odmah profunkcionirati jer sam s godinama očeličila. Posljednje tragove pospanosti uklanjam šalicom zelenog čaja. Ujutro mi diže krila, a popodne ga kombiniram s mentom što me osvježava.
Kakav je Spomenkin modni stil, a kakav je vaš?
- Suprotnosti smo koje se privlače. Osebujna je, tako se i odijeva. Sve što ja nikad ne bih obukla, njoj je sjajno. Jako se voli urediti dok meni moda nikad nije pretjerano značila: nosim ono što mi je najudobnije, najsretnija sam u trapericama.
Od serije "Na granici" u kojoj ste tumačili lik Dubravke Gnječ, glavne zvijezde osebujne obitelji, do dolaska u "Kumove" prošlo je pet godina. Što se događalo u međuvremenu?
- Zaredalo se nekoliko projekata. Bila sam dio glumačke postave filma "Šesti autobus" Eduarda Galića i "Bosanski lonac" Pave Marinkovića. Slavko Juraga i ja smo postavili predstavu "Otvoreni brak" Gala teatra koja će idućeg mjeseca imati stotu izvedbu. Glumila sam i u filmu "Lijepa večer, lijep dan" scenaristice i redateljice Ivone Juke, hrvatskog kandidata za Oscar u kategoriji dugometražnog stranog filma. Bilo je to izvanredno iskustvo, svi sa seta dugo će ga pamtiti.
Zašto?
- Okupili smo se siječnju 2024. u kumrovečkoj Političkoj školi, ogromnoj, hladnoj, napuštenoj zgradi. Vani je bila ciča zima, niste znali gdje vam je hladnije. Sama atmosfera u zgradi je distopijska. Zamislite prazne konferencijske dvorane, veliki bazen bez vode, prazne foajee s prašnjavim šankovima, napušten restoran, sve izgleda nadrealno. Dobila sam malu ulogu spremačice, ali ne bilo kakve. Film nas vraća u doba bivše Jugoslavije, kada su postojali sastanci Radničkih savjeta na kojima su čistačice poput mog lika, bile glavne. Protagonisti filma četiri su mladića, tumače ih Dado Ćosić, Slaven Došlo, Elmir Krivalić i Đorđe Galić. Članovi našeg glumačkog tima još su Emir Hadžihafizbegović, Anja Šovagović, Goran Grgić, Asja Jovanović i Milica Mihajlović. Neovisno o utrci za Oscar, jako mi se sviđa kako ta priča naposljetku izgleda.
Gdje ste se više pronašli, u humorističnim ulogama poput Lucije Milosavljević u filmu Vinka Brešana "Kako je počeo rat na mom otoku" ili projektima koji poput "Šestog autobusa" koji bude emocije i imaju posebnu težinu?
- Filmu za koji smo prošle godine dobili nagradu publike na dodjeli Zlatnog studij Jutarnjeg lista, cijeli tim je dao najbolje što je imao. Radili smo ga dvije i pol godine, usred epidemije korone: prvi kadrovi snimljeni su krajem 2019., završili smo 2021., okupili smo impresivan glumački tim iz Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore, Slovenije i Hrvatske, s tim da smo snimali na više lokacija od Veleprometa, Memorijalnog centra i groblja u Vukovaru do Zagreba i Beograda. Film mi je neopisivo važan, ali ne kaže se uzalud da je najteže napraviti dobar humoristički projekt, neovisno o formatu. Što reći, poziv Aleksi da se vrati doma na paštašutu, pratit će me zauvijek.
Korijeni su vam na hrvatskom jugu gdje se njeguje specifična, opora vrsta humora. U kojoj mjeri vam to pomaže na poslu?
- S likom iz Brešanovog filma odmah sam se povezala jer smo obje smo s mora i zato sam Luce igrala s guštom. Kad već pričamo o korijenima, voljela bih da netko napokon objavi da sam zapravo iz Gabele, južna Hercegovina, a ne iz Metkovića gdje sam se (samo) rodila. Udaljen je dva kilometra od Gabele, tamo se nalazilo najbliže rodilište i zato sam baš tamo došla na svijet. Jako volim Metković, ali nisam Metkovka. Najtočnije bi bilo reći da sam Neretljanka. Moji su, naime, iz Gabele, a kada sam bila mala, preselili smo se u Ploče gdje sam odrasla. Susjeda u Pločama bila mi je Vera Zima ali se nismo družile jer nismo ista generacija. Divila sam joj se izdaleka i ponosila se njome kad sam je gledala na televiziji. Za prijemni ispit na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti spremao nas je isti profesor Zvonimir Barbir. I bivši ravnatelj zagrebačkog kazališta "Komedija", Niko Pavlović, bio je u njegovoj dramskoj grupi. Kad smo već kod specifičnog humora, u Pločama su me zezali da se "lažno" predstavljam, da nisam nikakva Matija nego Maja.
Kako to mislite?
- Roditelji i obitelj oduvijek me zove Mika. U Pločama su me prozvali Maja, čak su me profesori u osnovnoj i srednjoj školi tako zvali. Tek na zagrebačkoj Akademiji oslovljavalo su me kako spada, Matija, što mi je u početku bilo neobično. Tako su me potpisivali u odjavnim špicama, što je u mom kraju izazvalo urnebes. Neki dragi ljudi i danas se prave da ne znaju tko je Matija. Znaju samo svoju Maju.
Kakvi ste bili kao klinka?
- Radoznala i uporna. Uvijek bih se izborila za ono zašto bih zapela. Imam dva brata, jedan je stariji deset, a drugi četrnaest godina. Rano su se osamostalili, osnovali obitelji, tako da sam u Pločama rasla kao jedinica. Tata je bio poslovođa u pločanskoj tvornici azbesta Plobest, a mama je bila domaćica. Jako je puno radila jer u Gabeli imamo puno zemlje: voćnjake i velik povrtnjak. Svako ljeto provodila sam prljavih ruku, u prirodi i na čistom zraku.
Jeste li oduvijek razmišljali o glumi ili se interes prema dramskoj umjetnosti pojavio kasnije s obzirom na to da ste paralelno studirali na dva fakulteta?
- Najprije zaljubila u književnost. Gluma me je privukla u osnovnoj školi jer sam zamišljala kako bi ono što čitam trebalo izgledati na sceni ili filmu. Kad sam privela kraju prvu godinu kroatistike, primjena sam na glumu. Isprva sam pokušavala studirati na dva kolosijeka. Pokazalo se da je to nemoguće zbog nekompatibilnih rasporeda. Žao mi je što studij hrvatske književnosti i jezika nisam privela kraju. S ekipom s Filozofskog ostala sam bliska (i tamo me je nekoliko prijateljica zove Maja). Ostale smo dobra ekipa.
Što biste promijenili da se možete vratiti u prošlost i što biste poručili mlađoj verziji sebe?
- Ništa ne bih mijenjala jer za sve što nam se dogodilo, postoji razlog. Sve što radimo ili činimo, oblikuje nas u to što smo danas. Na kraju je najvažnije ne izgubiti se na tom putu i prihvatiti sebe sa svim ožiljcima, biti u miru sa sobom. Matiji od prije rekla bih da sačuva ono veselo i radoznalo dijete u sebi.
Koje su najvažnije "postavke" koje ste ugradili u odgoj kćeri? Kako je dobila ime?
- Kalista ima 21 godinu, a ime je dobila iz Katoličkog kalendara. Termin poroda bio je oko 1. rujna 2003., kad sam vidjela tako lijepo ime povezano s tim datumom, suprug i ja smo odmah smo ga odabrali. Na kraju se rodila desetak dana kasnije, to joj nije imendan, ali je ostala Kalista. Mogu reći to da je samostalna: živi sama već treću godinu u Barceloni gdje završava preddiplomski studij poslovnog poduzetništva. Brinula sam se kako će to ispasti, međutim, spretna je. Bez problema funkcionira solo: sama kuha, pere, čisti i uspješno studira, program joj je na engleskom jeziku, ali uči i španjolski.
S obzirom na to da je vaša jedinica odrasla i gnijezdo je prazno, imate li suprug i vi više vremena samo za vas dvoje?
- S obzirom na to da smo, na svu sreću, toliko zaposleni, ne stignemo razmišljati o tome. Ne želimo si otežavati tako da kukamo. Danas postoji toliko mogućnosti komuniciranja na dnevno bazi video pozivima da nemamo razloga tužiti se. Djeca trebaju otići iz gnijezda, stvoriti si život. Uostalom, kad sam kao 18-godišnjakinja otišla studirati u Zagreb, mojima je bilo puno teže. Nije bilo pametnih telefona, tableta, Skypea. Imali smo javnu telefonsku govornicu i kovanice, a kasnije i telefonsku karticu. S time smo se snalazili kako znamo i umijemo.
Osim sreće i veselja, koje su vam želje za novu 2025.?
- Ostati zdrava i zaposlena, to je najbolja opcija. Želim to svima, od srca!
Kako je izgledao vaš doček svih dočeka, koji ćete uvijek pamtiti?
- Nove godine dočekivala sam u raznim metropolama, ali najviše volim doček s društvom, kod kuće. Nadam se da će i ove godine biti tako. Ako bih morala izdvojiti poseban doček, bio bi to cjelodnevni party nakon kojeg bih relativno rano zaspala. Tako bi idealno mjesto za doček po meni bio – kauč.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....