Moćni par hrvatskog filma o novom životu u Buzetu: "Ovdje smo opušteniji, nema nervoze u prometu i imamo više vremena za obitelj"

Dok neki parovi zaziru od ideje da rade zajedno jer ne žele miješati privatno i poslovno, producentski par Katarina Prpić (40) i Danijel Pek (47) savršeno su usklađeni na oba polja - i to već jedanaest godina. Njihova producentska kuća Antitalent postigla je nevjerojatan uspjeh s filmom "Čovjek koji nije mogao šutjeti" redatelja Nebojše Slijepčevića. Uz ostalo i nominaciju za Oscara u kategoriji najboljeg kratkog filma - prvi put od hrvatske neovisnosti. Katarina i Danijel bili su na dodjeli Oscara u Los Angelesu, gradu o kojem sanjaju brojni filmaši, no oni su ipak najsretniji što su se vratili kući, u istarski gradić Buzet, gdje s dvojicom sinova, devetogodišnjim Adamom i četverogodišnjim Vilijem, žive posljednje tri godine.

"Shvatili smo da se Zagreb jako brzo mijenja u smjeru koji nam se ne sviđa. Klincima više paše sloboda kretanja i friški zrak. Buzet je malen, a ipak grad, blizu je Trsta, Rijeke, Ljubljane, a i Zagreb nije predaleko. Ima sjajnu klimu. More nam je nadohvat ruke i nikada nije gužva. Život je ovdje opušteniji, nema nervoze u prometu, imamo više vremena za sebe. Buzet ima dobre škole i vrtiće, odličnu knjižnicu i kino, sve što trebate obaviti možete puno brže nego u velikom gradu. I prije nego što smo se preselili smo se zaljubili u selo Kotli, u kojem provodimo puno vremena. Živimo u naselju u kojem ima puno djece i brzo su našli prijatelje i čini nam se da uživaju. Cijela Istra je divna za obiteljski život, ima puno sadržaja i lijepih mjesta na malom poluotoku koji je uspio sačuvati i prirodu i mirniji tempo života", objašnjava Katarina.

Shvatili smo da se Zagreb jako brzo mijenja u smjeru koji nam se ne sviđa. Klincima više paše sloboda kretanja i friški zrak. Buzet je malen, a blizu je Trsta, Rijeke, Ljubljane...

TOMISLAV KRIŠTO CROPIX

Najvažniji dio dana im je obiteljski doručak, a kada klinci odu u školu i vrtić, uživaju u šetnji sa psom i potom prionu na posao koji traje do njihovog povratka. "Idućih par sati su rezervirani za nogomet, glazbenu školu, večeru i igranje ili gledanje filmova koje biraju njih dvojica, a kad ih uspijemo uspavati, Katarina i ja krećemo u drugu smjenu. Jedno vam ipak moram priznati, uz neosvajanje Oscara, mislim da nam je najveći životni neuspjeh to što u dvije i pol godine života u Istri nismo zasadili vrt. Ma, čak i veći od Oscara", dodaje Danijel. Zajednički život i posao ima svoje benefite, ali i boljke. Gotovo je nemoguće da se katkad i ne porječkaju, a to je uglavnom kao i kod većine ljudi.

Katarina Prpić i Danijel Pek

TOMISLAV KRIŠTO CROPIX

"Benefit je svakako razumijevanje za sve izvanstandardno što nam se svaki dan događa. Budući da radimo iste poslove, veća je razina razumijevanja za sve ludosti koje nam se događaju, a ima ih puno. Divno je to što smo u svim uspjesima zajedno kao što smo zajedno i u neuspjesima jer iz njih učimo. Ovaj posao je kompleksan i nemoguće je biti uvijek na razini zadatka. Producent se mora razumjeti u dramaturgiju, financije, pravo, pregovaranje, menadžment, ljudske potencijale. Zato je lakše i prirodnije udvoje. Ovaj posao je i poduzetnički, svaki projekt je novi startup pa je možda glavna boljka ta što rizik svakoga snosimo zajedno, a o poslu ovisi i naš privatni život pa sve to sa sobom nosi određenu razinu stresa, za oboje. Bilo bi divno da imamo luksuz kreativnog razgovora usred radnog dana, no to je baš rijetko. Nažalost, najkreativniji smo u ponoć, kada djeca spavaju i telefoni ne zvone", objašnjava Katarina.

Gotovo svaki tjedan zbog posla dolaze u Zagreb, a jednom mjesečno i na vikend sa sinovima u posjet bakama, djedu i prijateljima. Za ovaj golemi uspjeh nagradit će se putovanjem, i to po želji njihovih klinaca, pa čim završi nastava, Adamu će ispuniti želju i otputovati na Siciliju, a zatim im je plan hodati po pijesku Lopuda.

"Nominacija za Oscara omogućila nam je da steknemo i svjetsku vidljivost za hrvatski film i naše iduće projekte. Film je trenutačno u distribuciji u američkim i kanadskim kinima i dosad ga je vidjelo više od tristo tisuća gledatelja. Los Angeles ćemo, osim po Oscaru, pamtiti i po kuhinji Gorana Bogdana koji nam je otkrio još jedan svoj talent. Bilo je lijepo i zabavno biti dio toga", govori Danijel Pek.

Katarina Prpić i Danijel Pek

TOMISLAV KRIŠTO CROPIX

Film od 13 minuta nastajao je dugih pet godina, a pristupalo mu se školski i ambiciozno. "Bili smo svjesni koliko nam sredstava i vremena treba. Nismo žurili s procesom. Nebojša je napisao scenarij, prijavili smo se na HAVC i podržali su nas iz prve. Zatim smo istraživali koji sve fondovi prihvaćaju prijave kratkometražnih filmova i prijavili smo se na sve. Nismo svugdje prošli iz prve, no nismo odustajali i na koncu smo završili s tri koproducenta. Pripremili smo i snimili film u tri mjeseca, imali puno proba, tražili idealnu lokaciju i posebnu pažnju posvetili odabiru glumaca. Bio je to pravi kreativni proces u kojem je svaki suradnik pridonio nekom svojom vizijom. Nakon osvojene Zlatne palme, film je osvojio Europsku filmsku nagradu, a zatim najveću francusku nacionalnu nagradu César", objašnjava Katarina Prpić.

Iako je studirala marketing i radila u struci sedam godina, taj je posao samo djelomično zavoljela. Sve vrijeme osjećala je da joj nešto nedostaje pa je tek kada se zaposlila u HAVC-u i otkrila produkciju, shvatila da je to područje u kojem može puno dati, ali i da to nije njena zadnja stanica.

"Danijel i ja upoznali smo se kada su on i Nevio Marasović završavali svoj film "Vis-A-Vis" i predstavljali ga festivalima. Tada sam radila u HAVC-u u odjelu za promociju. Bilo mi je zanimljivo vidjeti kako će sjajan film, koji je u Hrvatskoj predstavljao potpunu novost, biti primljen u inozemstvu. S "Vis-A-Visom", koji obožavam, sam shvatila koliko je važno imati na umu međunarodni kontekst, ako želiš da ti film "putuje". To je bio prvi dugometražni film za Antitalent, a u to je vrijeme Danijel tražio suradnika pa sam mu se pridružila. Otada smo realizirali tri dugometražna, dva dokumentarna, šest kratkometražnih filmova i osam manjinskih koprodukcija te puno divnih TV serija", govori Katarina.

Katarina Prpić

TOMISLAV KRIŠTO CROPIX

Osim već spomenutog "Čovjeka koji nije mogao šutjeti", filmovi u produkciji Antitalenta "Murina" i "Prava istina priče o šori" svoje su premijere imali na prestižnim filmskim festivalima. "Nema neke formule. Mislim da samo imamo osjećaj za dobru priču i trudimo se prepoznati autore i suradnike koji te priče žele i znaju ispričati. Možda im je zajedničko to što svi oni na neki način govore o tome kakvi smo kao ljudi i kao društvo, ili kakvi smo bili i kakvi bismo mogli postati. I ne odustajemo kad je teško", dodaje Danijel, koji je studirao produkciju na Akademiji dramske umjetnosti i politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Filmovi su za njega način pričanja priča s najvećim društvenim utjecajem i odgovornosti u cijeloj kulturi. Od djetinjstva je maštao da stvara filmove, još otkako je u kinu u Zaprešiću gledao "E.T.", "Amadeusa", "Bogovi su pali na tjeme". Tada je samo maštao da će raditi velike stvari koje ga čekaju i u dogledno vrijeme.

Danijel Pek

TOMISLAV KRIŠTO CROPIX

"Roman Kristiana Novaka "Črna mati zemla" adaptiramo u film koji će režirati Nebojša, imamo odličan scenarij i vjerujemo u taj projekt. "Ciganin, ali najljepši" radimo kao seriju, prvi redatelj je Marko Škop i uskoro će biti spremno za produkciju. Teško je reći kada će biti gotovo jer to najviše ovisi o financiranju, no prosječno nam treba od tri do pet godina od scenarija do filma u kinima. Adaptiramo još dva sjajna romana. "Crvenu vodu" Jurice Pavičića u ambicioznu i napetu seriju koja prati dva desetljeća potrage za nestalom djevojkom te roman "Meduze žive zauvijek, dok ih ne uhvate" talentirane autorice Nađe Petrović, koja će i režirati film. Tena Štivičić napisala je sjajan scenarij "Mama, tata i ja", a režirat će ga Vanja Juranić. Imamo velik broj sjajnih autora i jako smo optimistični oko budućnosti našeg filma i televizije", zaključuje Pek.