Zagrebačka glazbenica, koja ljeto provodi na svom najdražem otoku, za Gloriju je ispričala zašto više nema vremena za toksične ljude, koliko joj pomaže odlazak psihologu te na što danas ne bi pristala kad je riječ o partnerskom odnosu.
Iako je na godišnjem odmoru, do zagrebačke glazbenice Nine Badrić (52) nije bilo lako doći. Danima se premišljala želi li svoj mir na otoku Hvaru remetiti cjelodnevnim snimanjem na plus 40, a kada je pristala, bilo je jasno da je riječ o pravoj profesionalki. U Maslina Resort u Starigradu na Hvaru stigla je u točno dogovoreno vrijeme i prepustila se u ruke Glorijine ekipe. Hvar je njezina ljetna oaza već dvadesetak godina jer je ondje pronašla mir, a posebno joj godi što je Hvarani više ne fermaju pa slobodno šeće omiljenim gradom. Idilu joj pomute tek poneki turisti koji traže "Nininu kuću" pa na vrata kucaju katkad i satima jer žele selfie. Teret slave ponekad je težak, ali češće sladak, u što će se uvjeriti kada uskoro predstavi svoj novi album "Onokad", koji će biti uvertira u veliki spektakl 30. studenoga u zagrebačkoj Areni. U razgovoru za Gloriju nam je, među ostalim, ispričala kako je prevladala životne udarce, zašto je izbacila toksične osobe iz svog života te da je u zreloj dobi pronašla toliko potreban mir.
Kada smo dogovarali snimanje i intervju, rekli ste mi da vam nije problem ustati ni u četiri ujutro za dobre fotografije. Postoji li nešto u poslu na što ne pristajete?
- Ranoranioc sam pa mi takve ideje ne predstavljaju problem. Zadnji put sam s vašom fotografkinjom Biljanom Blivajs radila u Dubrovniku prije petnaest godina i to snimanje pamtim kao jedno od najljepših. Zakazala je čvenk u četiri ujutro u mojoj sobi gdje su me šminkali i frizirali dok sam još napola spavala. Morali smo biti na praznom Stradunu u 5.30 i loviti prvo jutarnje sunce. Uživala sam na setu, a fotografije su bile predivne. Jako sam sretna što ste nas nakon toliko vremena ponovno spojili na snimanju za Gloriju na Hvaru.
A privatno, kakve energije, ljudi i situacije vas umaraju?
- Klonim se negativaca i depresivaca, energetske vampire ne podnosim. Tu sam isključiva, maknem se i odem. To su oni ljudi koji istresu sve loše iz sebe, kukaju, nose lošu energiju i sve gledaju s negativnim predznakom, ljudi poslije kojih se osjećate kao da vas je pregazio vlak. Za takve više nemam vremena. Bog je to prekrasno posložio. U mom životu su ostali samo oni koji šire pozitivan duh, koji su plemeniti i kvalitetni, a otpali su ovi drugi koji su stalno nešto trebali, dramili, zahtijevali. Ljudi koji su u meni gledali samo ono loše više ne sjede za mojim stolom.
Kako vam je to uspjelo?
- Moja promjena je promijenila sve. Počela sam raditi na sebi, sazrijevati, okrenula sam prioritete u svom životu i takvim osobama koje više nisu imale koristi od mene postala sam, na moju sreću - nezanimljiva. Zahvalna sam što oko mene nema više loših ljudi jer ne kaže se uzalud da te loši ljudi razbole.
Koga možete nazvati u tri ujutro, plakati mu na ramenu?
- Najviše što čovjek može dati je položiti život za svog prijatelja. Sretna sam što imam petero takvih koje mogu nazvati u bilo koje doba dana i noći kad mi život gori. Računamo jedni na druge, pazimo se međusobno i čuvamo istinom. Šalimo se da bi nam bilo najbolje da živimo svi u jednoj kući kao ekipa iz "Prijatelja".
A kada ste na odmoru, kao sada, koga puštate u svoj prostor?
- Jako cijenim svoje rijetke trenutke odmora i mira jer ih nemam puno kroz godinu. Najbliži ljudi znaju da se preko ljeta preselim na Hvar i odavde putujem na koncerte ili snimanja. Često dođe moja obitelj i najsretnija sam kada smo svi na okupu. Na Hvaru sam tijekom godina stekla prijatelje pa se zbog njih osjećam da sam i ovdje doma.
Što vam znači Hvar?
- Slučajno sam došla na Hvar prije 25 godina i zaljubila se na prvi pogled u otok. Nikad neću zaboraviti prvu sliku: zelena brda, modro plavo more, miris smilja, borova i lavande te najljepši zalasci sunca. Taj miris me najviše očarao. Za nas romantičare dušu dalo. Po čitave dane sam na biciklu, imam osjećaj slobode kao da sam opet dijete, osjećam se zaštićeno, sretno i bezbrižno. Neki dan sam se vozila biciklom po kiši i nitko me nije čudno gledao. Ima tu puno luđih od mene. Otok je velik i ima me svugdje - od grada Hvara do Starigrada, Vrboske i Pitava. Volim otići u brda u Vrbanj, Vrisnik ili Dol. Ne volim mjesta krcata partijanerima i masovnim turizmom.
Kako vam izgleda svakodnevica na Hvaru?
- Ovdje je prirodno buđenje nakon kojega odem u spizu, prošećem psića Tota, popijem čaj i vratim se kuhati ručak, kuhanje me opušta. Ovdje čak i spavam poslije ručka, a kad sunce malo popusti, odem svojim prijateljima Olgi i Veljku Drinkoviću na kupanje. Sunce izbjegavam u širokom luku do 17 sati. Uživam na čarobnom glampingu Plage cachee gdje imam privatnost, a i Olga mi često napravi omiljenu šalšu. Red spavanja, kupanja, plivanja, dobre hrane, smijeha. Zapravo sve se vrti oko smijeha i hrane. Za stolom je uvijek puno ljudi i trudim se da mi je mozak na paši. Najdraže mi je što ovdje ne moram baš ništa.
Što je na vašem jelovniku?
- Sve mi se vrti oko hrane. Dan počinjem toplom limunadom i zelenim čajem. Do podne jedem isključivo voće, obožavam smokve, lubenicu, a već ujutro odem susjedu Paulu u vrt i uberem organsko povrće. Za ručak imam milijun recepata po kojima kuham, poput složenca od patlidžana u umaku od šalše. Cvjetaču pripremim kao burger odrezak i umjesto kruha poslužim se batatom. Pokušavam ne jesti poslije 19 sati, no na moru je to malo teže jer su svaku večer druženja. Kad je peka na stolu, počastim se krumpirom i povrćem. Variva su mi omiljena ljetna hrana, kao i šalša, a krumpir spremam na sto načina. Ipak sam ja kraljica krumpira.
Brinete li o kilogramima i kalorijama?
- Itekako brinem i pazim da ne dobijem kile viška jer se bolje osjećam kada sam mršavija. Prošla su vremena kad sam jela što i kada sam htjela a da se nije primalo. Strogo planiram prehranu koja je vegetarijanska unatrag pet godina. Ne jedem ribu ni meso. Više volim jesti kada sama skuham nego u restoranu jer znam što unosim u organizam, ali ne odolijevam najboljem veganskom restoranu Masha u Jelsi u koji svratim kada mi se ne da kuhati.
Vježbate li?
- Ljeti plivam i vozim bicikl, auto gotovo i ne palim. U Zagrebu odlazim u duge šetnje Sljemenom ili Maksimirom. Jako puno hodam. Vježbam u PBS centru sportske izvrsnosti gdje je osnova treninga istezanje i disanje. Volim vježbe za zdjelično dno i stopala koja kod nas žena najbrže stare. Pilates mi je najdraži jer su dobrobiti ogromne.
Dobili ste brojne komplimente zbog kratke kose, a postali ste i zaštitno lice velike kampanje boja za kosu koja upravo kreće za cijelu regiju. Laska li vam što vas odabiru ugledni svjetski poznati i domaći brendovi?
- Drago mi je što primam puno komplimenata zbog kratke kose. Kažu mi da izgledam deset godina mlađe. Koja žena ne bi bila sretna - to je formula kako bez operacija do mladosti. Šalu na stranu, žene me često ispituju što sam radila s licem otkako sam se ošišala. Moram ih razočarati i reći da je za sve kriva frizura. Postala sam zaštitno lice za Garnier boje za kosu i naravno da mi laska što su upravo mene odabrali za svog ambasadora.
Jeste li ikada osjetili krizu srednjih godina?
- Prije sedam godina je počela promjena koju sam najviše osjetila. Moje tijelo više nije bilo moje, hormoni su divljali nekontrolirano, a samim time i kilogrami. U glavi mi se stvarao iracionalni strah prema starenju i prolaznosti. Trebalo je neko vrijeme da se vratim u svoju normalu i posložim sasvim normalan proces u životu svake žene. Prestala sam se odupirati promjenama i prihvatila sve alate koje mogu primijeniti da mi bude bolje. Zdrava prehrana mi je najviše pomogla da se osjećam snažno i dobro.
Madonna je nedavno pronašla ljubav s 37 godina mlađim muškarcem. Možete li se zamisliti u vezi s mlađim i prilaze li vam takvi muškarci?
- Ne mogu sebe zamisliti u vezi s toliko mlađim, mislim da bi mu nedostajalo životnog iskustva. Ali kada pogledam Joan Collins s mužem koji je prilično mlađi od nje, vidim sretnu i voljenu ženu. Godine nisu važne kada se ljudi pronađu, važan je duh. Najčešće mi se udvaraju upravo mlađi muškarci koji su zreli u svojim razmišljanjima. Osim toga, muškarca poslije 35. godine ne možemo više nazivati mladićem. Činjenica je da mlađe frajere privlače zrele žene, a zrele muškarce mlađe djevojke. Najvažnije je da ljudi osjete srodnost i ljubav, a tko je mlađi ili stariji, nebitno je.
Jeste li zaljubljeni?
- Zaljubljena sam u svog Tota. Doduše, on ima četiri noge, ali nitko nije savršen!
Koliko je sazrijevanje promijenilo vaš odnos prema ljubavi, odnosima općenito i muškarcima?
- Danas više ne bih pristala na površne odnose koji već na početku mirišu na polja od snova na kojima se ne pušta korijenje. Sebi jedino zamjeram što sam se predugo zadržavala u odnosima koji su me činili nesretnom i nesigurnom. Stvari treba rezati na vrijeme.
Što danas tražite u partnerskom odnosu?
- Moj partner treba biti dobra i plemenita osoba, da poštuje moj posao, da je prijatelj s kojim mogu razgovarati, dijeliti kvalitetno svakodnevicu, da se razumijemo. Moram mu se pomalo i diviti, bilo bi prekrasno da učimo jedno od drugoga. Slični ljudi se prepoznaju, glupost je da se suprotnosti privlače. Važna je i međusobna kemija i privlačnost koja dolazi iz intelekta, a najvažnije mi je ipak da s partnerom imam mir.
Doživljavate li status solerice kao slobodu ili usamljenost?
- Sloboda je veliki blagoslov ako je znate živjeti. Iza mene su duge veze i brak, ne trebam ponavljanje loših iskustava. Osim toga, uvijek sam bila žena za duge staze. S godinama se mijenjamo, učimo, rastemo, tako da danas točno znam kakvog muškarca želim pored sebe. Karakterno mi mora biti sličan, duhovit, imati slične vrijednosti kao i ja, biti džentlmen, pomalo mangup i muško u pravom smislu te riječi. Onako kao Javier Bardem u filmu "Jedi, voli, moli".
Kada plačete?
- Ne treba kvariti ovo lijepo ljetno štivo jer moje su suze nekad bile itekako teške i olovne. Najmanje plačem kad me život stisne u šaku. Tu sam borac i kroz teške trenutke prolazim kao gladijator kroz vojsku. Ali kada sve prođe...
Kada vas je život udario ispod pojasa?
- Moj život je od početka borba i rano sam naučila da ću se morati pomučiti za sve. Kad pogledam unatrag, ponosna sam na sebe i kako idem kroz život. Iza sebe ostavljam neoštećene ljude, pazila sam da ih ne pregazim na putu do uspjeha, da ih dignem koliko mogu, većinom na svoju štetu. Svoje tuge nosim kao ordenje, a iz krhotina se dižem s još većim osmijehom na licu. To je valjda odlika borca, zar ne? Na meni nećete nikada vidjeti da me život udario ispod pojasa. To živim daleko od očiju javnosti, iza svojih zatvorenih vrata. Stisnem zube i molim se dobrom Bogu da mi da jača ramena kako bih mogla nositi svoj križ. Ne naričem i ne kukam javno, ne opterećujem ljude svojim teškim pričama. Takva sam. Ako to znači snagu, onda sam definitivno jaka žena.
Svojedobno niste reagirali demantijem kada vas je javnost u vrijeme korone napadala jer ste se pomalo naivno robinhudovski usudili tražiti financijsku pomoć za sve svoje kolege?
- Ajmo to riješiti jednom za sva vremena. Nikada nisam tražila pomoć za sebe, nisam dobila ni lipe od države ni bilo koga za vrijeme pandemije ni ikada ranije. Svoje zdravstveno i socijalno čitav život plaćam sama, nemam status priznatog umjetnika kao što imaju mnoge kolege. Nikome nisam na teret, a kamoli državi. Svojim radom sam osigurala pristojan život. Zatražila sam tada pomoć za druge - ne za sebe: za tehničare, majstore rasvjete, tonce, binske radnike, ljude koji imaju obitelj i financijski direktno ovise o našim koncertima, za ljude koji nemaju zdravstveno, koje javnost ne vidi, a bitan su dio našeg posla i bez njih ne bi bilo ni koncerata. Opet bih napravila isto. Ako se na mojim leđima prelomilo, neka je. Svakog mogu pogledati u oči jer moja priča je čista. Naravno da je lakše povjerovati da je netko kvaran i da uvijek radi za svoje vlastite interese. Uspjela sam u svojoj namjeri da ti ljudi u vrijeme pandemije dobiju makar jednokratnu pomoć i hvala svima koji su tada stali u moju obranu. Uostalom, lako se može provjeriti tko je dobio financijsku pomoć u vrijeme pandemije. Moje ime tamo sigurno nećete pronaći.
Kako izlazite iz bolnih iskustava, čemu su vas naučila?
- Trudim se ići uskim putem jer nas često široka vrata odvedu direktno u propast. Samo nas patnja odgaja. Ništa ne možemo naučiti iz uspjeha. Bol nas vraća na početne postavke da zaista živimo svaki dan puni zahvalnosti. Zatrovali smo se. Postali smo sebično društvo koje misli samo na svoje potrebe. Stvaramo da bismo imali, a onda ne uživamo u tome, već grabimo po još i nikad kraja. Ništa nećemo ponijeti na onaj svijet, za nama će ostati samo količina ljubavi koju smo dali drugima.
Kako održavate mentalno, a kako fizičko zdravlje?
- Danas je odlazak psihologu higijena uma i to nikako više ne smije biti tabu. Jednom mjesečno odlazim psihologu, pričamo o svemu i stvari sagledavam iz drugačije perspektive. Bavim se stresnim poslom, a meni je od prvog trena bila misija kroz sve što sam prošla sačuvati zdrav razum i s nogama ostati čvrsto na zemlji. Nisam željela da me slava unakazi u toj mjeri da počnem ljubiti samo sliku svoju. Ako sam uspjela u tome, onda smatram da sam uspjela.
Kakve strahove imate?
- Naši strahovi su imaginarni. Mi im dajemo mjesto na pijedestalu. Ako obrnemo postavke i svemu čega se bojimo krenemo ususret, oni će polako nestajati. Osim toga, Bogu je sve moguće za one koji vjeruju i ta savršena ljubav izgoni svaki strah. Čovjek postaje slobodan za život. Vjera me oslobodila svih strahova. Dala mi je vjetar u leđa, novi život, sjaj u očima, nadu, vedrinu i snagu. Dala mi je mladost i lucidnost. Ne mislim više na vrijeme, ne stvaram dugoročne planove niti se opterećujem stvarima koje sama ne mogu riješiti. Učinila me zasigurno boljom osobom. Ušuškala sam se u tu ljubav i tako mi je lijepo tu da vam to ne mogu opisati. A kad se Bog stavi na prvo mjesto, sve u životu postane jasnije.
Dakle, vjeri zahvaljujete ovaj mir koji ste postigli?
- Vjera je intima svakog čovjeka i tu nema kratkih odgovora, stvar je malo složenija i svačija priča je zanimljiva po tom pitanju, ali odgovorit ću vam jer želim da ljudi znaju da postoji put. Danas je gotovo svatko guru, life coach, motivacijski govornik. Mnogi pametni i mudri ljudi šute, a imaju puno toga pametnog za reći. Kada mi je teško, odem na misu i razgovaram sa svećenicima koji su školovani teolozi i psiholozi, ima tu sjajnih ljudi koji još žive za čovjeka.
Novi album najavili ste pjesmama "Onokad", a početkom srpnja, na vaš rođendan, pjesmom "Kako si". Što vama predstavlja novi album?
- Album je meni odličan, vjerujem u njega i nadam se da smo napravili 12 novih pjesama koje su zrela pop glazba u punokrvnom smislu. Vjerujem da su tu neke pjesme koje će publika zavoljeti. Nikada nisam slijedila trendove, uvijek sam ih stvarala, tako da su i prve dvije pjesme koje je publika imala priliku čuti pomalo drugačije. "Onokad" i "Kako si" su pjesme koje će po meni tek kroz neko vrijeme doživjeti punu afirmaciju.
Kada izlazi album i kada će publika moći čuti sve pjesme?
- Album je gotov, sve pjesme su snimljene i producirane. Sredinom rujna objavit ću pjesmu "Moji ljudi". Odlučili smo pustiti četiri singla u vrlo kratkom razdoblju, od par mjeseci, a početkom iduće godine u jednom danu ćemo objaviti ostatak albuma koji nosi naziv "Onokad".
Kako se pripremate za veliki koncert u Areni u studenome?
- Potrebno je najprije postaviti smjer kojim idem kako bi i najbliži suradnici imali jasnu viziju. S redateljem Igorom Barberićem osmislila sam svoju priču i nadam se da ćemo publiku iznenaditi i razveseliti. Najvažnije mi je da sam potpuno spremna jer želim ljudima dati najbolje od sebe taj dan. Jako se radujem koncertu i jedva čekam 30. studenoga.
Što u karijeri uopće možete još poželjeti?
- Tek sada sam vokalno najzrelija i nadam se da je još puno pjesama ispred mene koje tek trebam otpjevati, kao i divnih koncerata koji će ljudima, ali i meni napuniti dušu.
A privatno?
- Da me se zlatna ribica napokon sjeti i ispuni mi one tri davne želje.
Snimljeno u: Maslina Resort, Hvar
Šminka: Tonica Cvrlje