Iako će za sebe reći da je krhka i plaha, spisateljica Ingrid Divković sve je samo ne to. Ona je snažna, prkosna, hrabra i nimalo fragilna - što dokazuje njezin životni put tijekom kojeg je rušila zidove i predrasude. Stoga samo sebi zahvaljuje za uspjeh koji je postigla kao autorica publicističkih hitova, no najveća njezina pobjeda je desetomjesečni sin Val, rođen nakon godinu dana veze s osječkim ekonomistom Darijom Sederom. Kako žive odvojeno, jer on radi u Njemačkoj, a sina posjećuje kada mu dopuste poslovne obaveze, ponovno sebi dokazuje da sve može sama. Ne krije kako to nije lako, jer uz brigu o djetetu obavlja nekoliko poslova istodobno, no motivira je želja da Valu pruži - osim svoje bezuvjetne ljubavi - sretno odrastanje. A najveća želja joj je da njen sin jednog dana postane čovjek koji će poštovati svako ljudsko biće, a posebno žene.

Televizijska publika poznaje vas kao eksperticu za ljubav, a jeste li postali ekspertica i za majčinstvo otkako ste rodili sina Vala?

- Ne, ali postala sam mama. Ta me uloga transformirala i učinila boljom, zrelijom osobom. Uživam u svim procesima, u dobrim i manje dobrim danima. Nikad nisam više bivala u sadašnjem trenutku. Otkako je u moj život ušao Val, sve se promijenilo, nas dvoje plovimo skupa na valovima već devet i pol mjeseci i zajedno učimo. On je odgovor na sve moje molitve.

VEDRAN PETEH/ CROPIX

Što vam je donijelo majčinstvo?

- Gomilu smijeha, suza, neprospavanih noći, razmišljanja, propitivanja, preispitivanja, samorefleksija i samospoznaje, cijeli spektar emocija. Kada sam loše, prigrlim tugu i prepustim se jer je jedna od mojih najvećih učiteljica. Susrela sam se sa strahovima za koje nisam znala da postoje, ali vjerujem da je to dobro jer nas ti strahovi drže "glavom iznad vode". Svaki put kada se ulovim u trenucima sumnje i preispitivanja šapućem si iznutra - Opusti se, to je sasvim normalno. Majka si...

Kako je protekla trudnoća?

- Nešto mi je oduvijek govorilo da će mi se trudnoća dogoditi samo jednom u životu pa sam odlučila biti u punoj svijesti i prisutna u svakom trenutku, bila sam mirna i spokojna, iako puna pitanja koje sam osvještavala kroz meditaciju. Pričala sam s Valom, vodila dnevnik trudnoće koji ću mu jednoga dana darovati. Uživala sam u transformaciji tijela jer sam cijeli život mršavica pa je bilo uzbudljivo pratiti bujanje. Imala sam školsku trudnoću, dobila sam idealnih 15 kilograma, no nisam se time opterećivala.

Kako ste se vi i Dario odlučili za ime Val?

- Zadnjih godina intenzivno jašem na valovima života - čas sam gore, čas dolje - odlučila sam svoj najuzbudljiviji val koji me iznenadio i kojega sam dugo čekala nazvati upravo tako, a Dario se na moj uporni nagovor složio. More mi je utkano u vene pa sam zato i htjela ime koje ima veze s morem. A ime Val inače potječe od latinskog Valens koji u svome korijenu znači "onaj koji je jak i zdrav".

S čime se ovih mjeseci najteže nosite?

- Nespavanje me jako iscrpljuje. Spavao je sa mnom dok sam dojila, a sada je u krevetiću pored mene. Dojila sam koliko sam mogla, ne preispitujem se, zbog zdravlja, nažalost, nisam mogla nastaviti. Najteži mi je bio porođaj jer je trajao jako dugo, no Dario je bio uz mene kao velika podrška. Kada sam doznala da sam trudna i kada sam rodila, shvatila sam da sam vrlo otporna i snažna. Cijeli život sam bila krhka i slabašna, sada imam osjećaj da mogu planinu pomaknuti. Primjerice, samo dva tjedna nakon porođaja odselila sam se iz obiteljske kuće u Kastvu u stan u Rijeci, noseći stvari i ne pomišljajući kako mi je teško.

Kako to da ste otišli iz obiteljske kuće?

- To je kuća u kojoj žive moji roditelji, no, nažalost, u njoj nisam našla mir i podršku. Osjetila sam da imam dovoljno snage i hrabrosti da nastavim život sama s djetetom na vlastitoj adresi. Sada smo nas dvoje sami u stanu, majka mi je desna ruka i kada radim na radiju, čuva Vala, Dario radi i živi u Njemačkoj, dođe jednom mjesečno na vikend ili kada mu to posao dozvoli. Zahvalna sam majci jer osim nje nemam nikoga na koga mogu bezuvjetno računati. Otac je bolestan i vodi svoje borbe, a sestra, kao i svi, ima svoj život. Kada se dogodi bolest u obitelji, osim na fizičkoj razini, troši ljude i na psihičkoj, a beba ipak zahtijeva svoje.

Je li ovo prvi put da napuštate obiteljski dom?

- Ne. Od kuće sam otišla s osamnaest godina kada sam shvatila da moj otac ima potpuno drugačiji pogled na svijet od mene. O tome nikada nisam pričala javno, no imala sam teško djetinjstvo koje je na meni ostavilo velik trag. Dolazim iz patrijarhalne obitelji u kojoj me se učilo da muškarac navodno vrijedi više od žene. Govorim navodno jer mi je duša oduvijek govorila da to nije ispravno učenje i da ću se kroz život morati boriti s razbijanjem tog našem podneblju bliskog uvjerenja. Kao djevojčica sam trpjela, ali na to nisam pristala kao djevojka, a danas ni kao žena. Učinila sam sve da se maknem od toksičnih generacijskih obiteljskih okova i osamostalim. Zato mi je danas neovisnost i sloboda toliko važna. Obitelj treba biti najvažnija na svijetu, ali često to nije tako, no moja obitelj je sada moje dijete i učinit ću sve da u njega utkam prave životne vrijednosti. Nisam bez razloga dobila sina, moja dužnost je naučiti ga da poštuje svako ljudsko biće, a posebno žene. Ponosna sam na sebe jer sam završila Filozofski fakultet uz dva posla, nakon čega sam se realizirala kao književnica i time ostvarila svoje snove, no, s druge strane, što se tiče emotivnog života, u njega sam često puštala ljude koji to nisu zaslužili. U svojoj zadnjoj knjizi "Stare duše ne stare" najviše sam se ogolila pišući o ženi koja je bila dovoljno ranjiva i dovoljno krhka da okusi sve kušnje života, ali i dovoljno snažna da prebrodi sve oluje. Osjećam da u svome životu imam tajnu misiju kojoj je za cilj ljubavlju razbiti sve dušom siromašne patrijarhalne i mizogine zidove, iako sam se kroz život često nesvjesno sramila svoje "moći" i snage misleći da te karakteristike pripadaju samo muškarcima. Srećom, nesvjesno u slučaju moje životne misije nije vodilo glavnu riječ.

Kako to da ste s majkom ipak ostvarili dobar odnos?

- Neizmjerno je volim i zahvalna sam joj na svemu prihvaćajući je kakva jest kao što i ona prihvaća mene. Ni dandanas ne može shvatiti sve što ja radim, da nisam ničiji "rob" i da nikome ne moram polagati svoje račune, jer, nažalost, nije imala tu sreću ili izbor. Primjerice, nikada nisam sanjarila o udaji, to mi je uvijek bilo nešto što čine drugi, ali ne i ja, ja volim i zaljubljena sam u ljubav, prsten mi ne znači ništa, a to dokazuje i moj ljubavni život. No, što će donijeti budućnost, tko to zna. Možda se jednog dana i udam, zašto ne? Nikada mi nije trebala potvrda da sam nečija, birala sam biti netko, a to je nosilo svoju cijenu. Život me do sada u ljubavnom smislu nije mazio, no iz svakoga odnosa sam izlazila svoja, s čistim srcem i obrazom, što mi najvažnije. Iz odnosa kroz koje sam prošla zadnjih godina naučila sam da svakoga treba pustiti da bude ono što jest koliko god nas to boljelo.

Kako je teško djetinjstvo utjecalo na vas?

- Toliko da sam sa 27 godina spoznala sam da imam sve karakteristike izrazito osjetljive osobe iako vjerujem da sam se kao takva rodila i da to nema veze s djetinjstvom. Ipak, to je bio moj štit, njime sam stvorila svoj svijet u svijetu bježeći od stvarnosti u svijet knjiga. O hiperosjetljivosti sam počela pisati i vlastitu knjigu. Bit će to meni svojstven poetsko-praktični vodič za visoko osjetljive osobe i one koji su okruženi njima. Nedostaje nam međusobnog uvažavanja, neprestano upiremo prstom jedni u druge ne znajući kakve životne priče nosimo u sebi. Trebali bismo biti blaži i nježniji jedni prema drugima.

VEDRAN PETEH/ CROPIX

Kako izgleda život izrazito senzibilne osobe?

- Vrlo intenzivno. Moj mozak prima puno više informacija od osobe koja nije hipersenzibilna, čime postajem emocionalno reaktivna. Moram se pripremiti na odlazak u trgovački centar, među gomilu, prijemčiva sam za tuđe energije, brzo se umaram. Smeta mi gužva, ne mogu biti u restoranima s glasnom muzikom, postajem anksiozna, tjeskobna, nemirna. Zato meditiram svakodnevno već deset godina. Sa mnom nije lako živjeti. Posebno mi je važno prvih sat vremena u danu biti u tišini i ne govoriti ništa, iako je to otkad sam postala mama poprilično nemoguće.

Ali vaš posao iziskuje druženje s ljudima: kako funkcionirate u tim situacijama?

- Izgradila sam svoj alter ego kako bih mogla funkcionirati u poslu, ali nakon dva dana druženja s ljudima potrebno mi je dva dana samoće. Ne radim od toga problem, to nije dijagnoza ili bolest, već blagoslov. Prije me jako boljelo kada su mi ljudi govorili da sam preosjetljiva. U mladosti sam se silila biti kao drugi, danas uživam u svojoj osobnosti jer sam prihvatila sebe. Biram ljude s kojima ću se družiti.

A kako se uz malo dijete nosite s hipersenzibilnošću?

- Ta naglašena osjetljivost i empatija moj je blagoslov, ali i prokletstvo, zato moje majčinstvo nije samo "moje" i uvijek se pitam što druge majke proživljavaju. Kada sam bila sama, mogla sam si priuštiti tri dana tjeskobe, uz Vala to više ne mogu. Zato radim na sebi odbacujući stare obrasce, u čemu mi pomaže i biblioterapija. Pokrenula sam i mentorski program hipersenzibilnosti, javlja mi se mnogo žena koje u meni vide inspiraciju, no isto tako navode da same nemaju snage ili hrabrosti kao ja, pri čemu im mentorskim pristupom vraćam samopouzdanje i vjeru u sebe. Rad s ljudima me dodatno jača.

Tko vam je, osim majke, najveća podrška?

- Prijateljice i sestra Lidija. Odgojiteljica je u vrtiću, no dala mi je samo jedan savjet u vezi djeteta - slušaj samo sebe! Kada najmanje vjerujem u sebe, moje mi bliske sestre po duši, rođena sestra i majka, daju potrebni vjetar u leđa.

Kako to da ste ubrzo nakon porođaja počeli raditi?

- Ni dana nisam bila na porodiljnom. Stvarala sam i pisala kroz cijelu trudnoću, nisam si mogla priuštiti da stanem, nisam od onih žena koje se financijski mogu osloniti na roditelje ili partnera, što znači da moja egzistencija ovisi isključivo o meni. Vrlo je jednostavno kada ste svega toga svjesni i ne radite pompu oko toga. Obožavam svoj životni poziv i to što mogu živjeti od svog autorskog rada, ali katkad mi treba samo da stanem i udahnem. Teško je sam odgajati dijete i raditi nekoliko poslova istovremeno, no to je moj život i takvoga ga volim i prihvaćam.

VEDRAN PETEH/ CROPIX

Kakav je bio osjećaj vratiti se u radijski eter nakon 20 godina?

- Divno. U eter sam se vratila početkom travnja kada sam počela raditi na Laganini. fm-u u poslijepodnevnom programu. Već imam i svoju autorsku rubriku "Knjiga inspiracija" gdje preporučujem knjige po svom guštu. Slušatelji vole moj glas, opuštenost i neposrednost. Lijepo mi je na radiju i osjećam se kao kod kuće jer je moj prvi posao s 18 godina bio upravo na radiju u gradu Kastvu.

Što još radite?

- Održavam autorske online edukacije, točnije radionice kreativnog i intuitivnog pisanja i biblioterapije. Uz to vodim i mentorski program "Hipersenzibilnost je moja snaga" a bavim se i digitalnim marketingom kao autor na svojim društvenim mrežama.

A kakvi su vam planovi?

- Da budem prisutna u svakom trenutku, da slavim svoje male pobjede, dopustim si biti što jesam, potražim pomoć kada mi je potrebna. Ne skupljam više emocije koje mi ne služe. Radujem se svemu što dolazi, najteže, najturbulentnije stvari već sam prošla, zato se baš čudno veselim četrdesetima. Plan mi je svakodnevno voljeti, zahvaljivati i opraštati. Radim na opraštanju, vrlo iskreno i duboko, a dolaskom Vala oprostila sam svima, najviše sebi.