Proslavio ju je roman ‘Svježa voda za cvijeće‘ koji je preveden i na hrvatski, a životnog partnera, kultnog francuskog filmskog redatelja Claudea Leloucha upoznala je u trenutku kad je on već imao sedmero djece.
Francuska književnica Valerie Perrin (55) atipična je literarna zvijezda. Svoj debitantski roman objavila je 2014., a svjetsku slavu stekla je pet godina kasnije. Njezin drugi roman Svježa voda za cvijeće, nedavno objavljen i na hrvatskom, kritičar talijanskog dnevnika Corriere della Sera proglasio je “najljepšim romanom na svijetu”.
Prije nego što se proslavila književnim radom, o Valerie Perrin se pisalo kao o partnerici proslavljenog redatelja Claudea Leloucha (84), legende francuskog novog vala i autora klasika “Jedan muškarac i jedan žena”, s kojim je vezu počela prije petnaest godina. U tom trenutku Lelouch je iza sebe imao pet brakova i sedmero djece, a Perrin je bila majka dvoje djece s karijerom menadžerice. Taj joj je susret život okrenuo naglavačke i odveo je u potpuno drugom smjeru.
U čemu je tajna uspjeha vašeg romana “Svježa voda za cvijeće”?
U neodoljivosti glavnog lika Violette Toussaint, čuvarice groblja u malom mjestu u Burgundiji, s čijim se nadama, tugom, gubicima i ljubavima čitatelji mogu identificirati. Njezina sudbina istovremeno čitateljima mami suze i smijeh, nasmijava ih i uspijeva dirnuti, svejedno je li riječ o muškarcima ili ženama. To smatram svojim najvećim uspjehom, baš kao i to što su mnogi za romanom posegnuli na preporuku prijatelja i dragih ljudi.
Jeste li žudjeli za uspjehom?
Ne, ali mi je drago što su moji romani, posebno “Svježa voda za cvijeće”, prevedeni u tridesetak zemalja i što mi se javljaju čitatelji iz cijelog svijeta.
Koliko vam se život promijenio otkako ste se proslavili?
Prvi književni ugovor potpisala sam 2014. za debitantski roman “Zaboravljena nedjelja”, a proslavila me “Svježa voda za cvijeće”, koja je prije dvije godine bila najprodavaniji roman u Francuskoj i Italiji. Slava i uspjeh su me, srećom, dotaknuli u zrelim godinama pa su me samo nakratko opili, ali me nisu uspjeli promijeniti.
Kad ste počeli pisati?
- Kao djevojčica. Ali tek sam se kao 47-godišnjakinja odvažila poslati prvi rukopis izdavaču, i to na nagovor prijateljice kojoj sam ga dala na čitanje. Za razliku od mnogih debitanata, nisam morala kucati na vrata da objavim prvu knjigu.
Kako je nastao vaš prvi roman?
Pisala sam ga svakodnevno od devet ujutro do četiri poslijepodne, sama kod kuće, uživajući u svojoj nevjerojatnoj sreći i osjećaju slobode. Dok su djeca bila manja, za pisanje nisam imala vremena tijekom dana pa sam noću premorena krala sate od sna.
Čitajte i: OBOŽAVANA, ALI NESRETNA! NEPOZNATE SNIMKE BACAJU NOVO SVJETLO NA ŽIVOT MARILYN MONROE
Čime se bave vaša djeca?
Sin je arhitekt, a kći glumica.
Rođeni ste 1967. u Remiremontu, u francuskom planinskom području Vosges, a odrasli ste u Burgundiji. Iz kakve ste obitelji?
Moj otac je bio profesionalni nogometaš, što znači da je dobivao mjesečnu plaću u klubu, ali je ujutro prvo išao na svoj pravi posao, a poslijepodne je trenirao te vikendom igrao utakmice. Nakon toga je postao sportski novinar, a majka je vodila mali privatni biznis. I moj mlađi brat je bio nogometaš, a danas je posvećen glazbi i umjetnosti.
O čemu ste vi maštali kao djevojčica?
Željela sam postati pjevačica ili glumica, a kad bih se zatvorila u djedovu biblioteku, sanjarila sam o tome da radim u knjižnici ili u knjižari.
Što ste studirali?
Ništa. Škola me uopće nije zanimala pa sam vrlo rano prekinula školovanje i preselila se u Pariz.
Zašto?
- Željela sam se izvući iz provincijske sredine koja me gušila i u kojoj nisam vidjela svoju budućnost. Sredinom osamdesetih bilo je vrlo lako pronaći posao u Parizu, a grad još nije bio toliko skup za život kao danas. Očarala me atmosfera velegrada s mnoštvom malih trgovina, kinodvoranama u Placeu Clichyju i knjižarama u Abbessesu. Tu sam pronašla sebe, a danas mi je najdraži kvart Montmartre, u kojem živim. Podjednako su mi dragi i boravci na selu, u kući u Burgundiji koju sam lani kupila.
Čime ste se sve bavili prije nego što ste postali književnica?
Bila sam menadžerica u telekom tvrtki, a dala sam otkaz kad sam prije petnaest godina upoznala svog partnera, filmskog redatelja Claudea Leloucha. On je, naime, bio oduševljen mojim fotografijama, čime sam se bavila iz hobija, i pozvao me kao fotografkinju na set. Ubrzo sam počela i pisati scenarije.
Što ste najvažnije naučili od Claudea Leloucha?
Strukturirati priču, osmisliti likove i zaplete, voditi zaplet držeći čitatelje u stalnoj napetosti... Ukratko, uz njega sam naučila pisati.
Kako ste se upoznali?
Prije petnaest godina organizirana je svečanost u Claudeovu čast u Deauvilleu, gradu u kojem je snimljen njegov najpoznatiji film “Jedan muškarac i jedna žena”. To me potaknulo da mu kao obožavateljica napišem pismo, a uručila mu ga je moja prijateljica novinarka. Claude ga je navečer pročitao, zatražio moj broj telefona, nazvao me i to je bilo to.
Je li vam bilo komplicirano raditi s njim?
Da. Iako znam da je to bila privilegija i velika nagrada za mene, bilo mi je prilično naporno jer su se brkale razine - privatna i profesionalna, što nije nimalo ugodno.
Jeste li upoznali svu njegovu djecu?
Da, svih sedmero, baš kao i Claude mojih dvoje. Dobro se slažemo i mi smo jedna velika, sretna moderna obitelj. Uglavnom se sastajemo u Parizu, gdje svi živimo, a Claudeu su najdraža druženja u njegovoj kući u Normandiji - ti izleti ga posebno vesele.
Žalite li što se niste ranije upoznali?
Naravno. Prije petnaest godina ja sam bila 40-godišnjakinja, a Claude vitalni 69-godišnjak. Da smo se sreli deset godina ranije, sigurno bismo imali i svoju djecu.
Kako biste definirali ljubav?
Romantična ljubav je vrlo komplicirana, za razliku od roditeljske, koja je bezuvjetna i bezgranična, najsličnija božanskoj. Kao majka svoju djecu volim što god da naprave i kakva god da jesu, a to s drugim ljudima, na žalost ili na sreću, nije slučaj.
Kako ste proveli pandemiju?
Za razliku od mnogih meni se život gotovo nije promijenio. I prije nego što smo stavili zaštitne maske na lice, prije nego što je proglašena zabrana javnih okupljanja, ograničavanje socijalnih kontakata i prije nego što su zatvorena mjesta za izlaske, ja sam već mjesecima bila u izolaciji pišući svoj treći roman “Troje”, objavljen ove godine. Asketski način života bez distrakcija sa strane nužan je za umjetničko stvaralaštvo.
Članica ste francuske Animalističke stranke. Što su vaši ciljevi?
Zaštita prava životinja, što je važno političko pitanje na mnogim razinama. Naši ciljevi kreću se u rasponu od zabrane cirkuskih točaka sa životinjama do ograničavanja industrijskog uzgoja u bezdušnim uvjetima na zatvorenim farmama te korištenja krzna i kože u modnoj industriji. A radikalno podržavamo principe veganske prehrane i mode. Jer ne možete jesti meso ili nositi krznenu bundu i misliti da činite nešto dobro za sebe i svijet, to jednostavno ne ide skupa.
Što su vaše najveće strasti?
Čitanje i boravak u prirodi. Uživam i u obilascima buvljaka i tržnica, čega god, samo da je na otvorenom.
Koji su vam omiljeni pisci?
Najdraži autor mi je John Irving, obožavam roman “Sjena vjetra” Carlosa Ruiza Zafona, od francuskih književnika volim Davisa Foenkinosa, Pierrea Lemaitrea, Annu Gavaldu, Claudie Gallay, a strastvena sam čitateljica kriminalističkih romana.
Po čemu ste tipična Parižanka?
Parižanke su snažne žene savršena ukusa, ljepotice s izraženom umjetničkom stranom ličnosti, otvorene i zabavne... Voljela bih da sam i sama takva.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....