Hrvatski nogometni reprezentativac otkriva zašto je investirao u domaći brend koji proizvodi kožu biljnog podrijetla, što očekuje od povratka u Dinamo te kako najradije provodi vrijeme s obitelji.
Ambicije nogometaša nisu vezane samo za trening i igru. No, dok većina bivših ili sadašnjih igrača otvara restorane, kafiće i barove Marko Pjaca (29) je investirao u domaći brend koji promiče održivost. Zove se Sabant, osnovali su ga Tamara Vučetić i Andrej Marić, a jedinstven je po tome što proizvodi kožu biljnog podrijetla - točnije od iskorištenog ječmenog slada za proizvodnju piva. Tako su nedavno lansirali Beer skin™, materijal od kojeg je napravljena lopta što su je darovali Marku kao znak dobrodošlice u zagrebački Dinamo, gdje je i započeo nogometnu karijeru.
- Tamara i Andrej iz Sabanta iznenadili su me loptom. Stvarno lijep način za obilježiti povratak u moj Zagreb i Dinamo. Tehnicirati s prvom loptom od piva je nešto što nisam mislio da ću ikada raditi - kaže Marko Pjaca.
Kako ste ušli u posao sa Sabantom?
- Ekipa iz Sabanta mi je prošle godine prišla sa svojom pričom i nakon što sam se malo raspitao što rade, odlučio sam uložiti u njihovu tvrtku. Veselim se vidjeti što će dalje smisliti.
Kompanija je iz Zagreba, kao i vi, jeste li možda investirali i zato što ste lokalpatriot?
- Lagao bih kad bih rekao da mi priča o Sabantu nije malo više fora baš zbog te zagrebačke pozadine. Ideja je super, a to kaj je lokalna je samo bonus. Ali šalu na stranu. Moći reći da su ti cipele napravljene od piva je top priča.
Kad smo kod mode i kvalitetnih materijala, kako se odijevate?
- Budući da sam tijekom godine svakodnevno na treninzima i utakmicama, uglavnom su to sportske kombinacije. Tu i tamo uskočim u nešto svečanije za neku posebnu priliku.
Nogometaš i biznismen - kako spajate te dvije profesije?
- Ne bih baš rekao da sam biznismen. Moj fokus je na nogometu i nadolazećoj sezoni u Dinamu, a znam da ekipa u Sabantu radi odličan posao i vjerujem u njihovu viziju brenda. Zato sam ih i odlučio podržati i, eto, zahvaliti na ovom stvarno jedinstvenom poklonu.
Član ste i hrvatske reprezentacije, jeste li se stigli odmoriti nakon Europskog prvenstva u Njemačkoj?
- Jesam, no nema puno vremena za pauzu. Pripreme s Dinamom u punom su zamahu i jedva sam čekao pridružiti se ekipi.
Kakav je osjećaj vratiti se u Dinamo - od 2004. ste igrali za mlađe uzraste, a 2014. potpisali profesionalni ugovor - kakva su vam sada očekivanja?
- Jako sam sretan što sam doma. To je i bila želja s povratkom u Hrvatsku. Nemam nekih posebnih očekivanja. Samo želim igrati što je bolje moguće i pomoći Dinamu da ove godine ostvarimo što bolje rezultate.
Dugo godina ste živjeli u inozemstvu, najviše u Italiji jer ste igrali za Juventus, Fiorentinu, Genou, Torino i Empoli, gdje vam je bilo najljepše?
- Zvučat će kao najveći klišej, ali fakat je najljepše doma. Svi gradovi u kojima sam živio lijepo su me ugostili i prihvatili kao jednog od svojih, ali dom je ipak dom.
Koje su prednosti života u Hrvatskoj?
- Najveća prednost je blizina obitelji. Taj dio mi je najvažniji, a na sve drugo se čovjek navikne. Bilo je lijepih stvari gdje god sam živio, no vratiti se u Zagreb ipak je poseban osjećaj.
U kojem ste kvartu odrastali, imate li neku posebnu uspomenu?
- Cijeli život živim u Borovju, tako da mi je većina uspomena iz djetinjstva vezana uz taj kvart. Teško mi je izdvojiti samo jednu.
Jeste li imali uzore tijekom odrastanja?
- Pa definitivno mi je tata bio prvi uzor, a kasnije, kako sam sve više igrao i gledao nogomet, bilo ih još nekoliko. Ali Ronaldinho je svakako bio jedan od najdražih.
Vaša majka Višnja je bila džudašica, a otac Željko hrvač, kako to da ste vi odabrali nogomet?
- I otac i majka su bili vrlo uspješni u borilačkim sportovima. Majka je bila prvakinja Hrvatske i viceprvakinja Jugoslavije, a otac trener hrvatske hrvačke reprezentacije. Zahvalan sam što sam naslijedio njihovu ljubav prema sportu, no moj izbor je oduvijek bio nogomet. Jednostavno nisam ispuštao loptu iz nogu otkad sam je prvi put dohvatio.
Koji vam je bio najljepši, a koji najteži trenutak u karijeri?
- Za najljepši se teško odlučiti. Bilo ih je zaista mnogo - od prvog potpisivanja za Dinamo i hat-tricka protiv Celtica u Europskoj ligi, do srebra na Svjetskom prvenstvu i potpisivanja za Juventus. Najteže je malo lakše odabrati. Definitivno su to ozljede koljena i rehabilitacija koja je iza njih uslijedila.
Što vas motivira kad izgubite utakmicu ili se ozlijedite?
- Želja da budemo bolji sljedeću utakmicu i generalno ljubav prema igri. Kod ozljeda je malo specifično, čovjek tu treba biti okej sam sa sobom i naći neki način za ići dalje. Meni je vjera pomagala u tim trenucima i vjerovao sam da se sve događa s nekim razlogom.
Kako izgleda vaš tipični dan kad niste na terenu, pretpostavljam da vrijeme provodite sa suprugom Marijom i dvogodišnjim sinčićem Lukom?
- Uglavnom se družim s obitelji, igram se sa sinom i treniram. Zadnje dvoje zapravo dođe na isto, jer ga ne mogu odvojiti od lopte. Evo, ponekad uleti i tehniciranje s nekim pivskim loptama... Nakon toliko vremena provedenog vani, sada uživam samo u činjenici da možemo biti svi skupa. Kad bih morao birati, igranje sa sinom i naša obiteljska druženja bila bi definitivno top izbori.
Koliko slobodnih dana si možete priuštiti, gdje se odmarate?
- Gdje god stignem! Šalu na stranu, slobodni dani su rijetki, a kad ih dobijem, provodim ih s obitelji. U posljednje vrijeme to je najčešće doma u Zagrebu ili u Šibeniku.
Kakvu glazbu, filmove i serije volite?
- Slušam zaista sve, ovisno o tome koja pjesma mi se svidi. Među najdražim serijama su mi "Peaky Blinders" i "Igra prijestolja", no moram priznati da u zadnje vrijeme nisam stigao gledati previše serija i filmova.