Ljeta iz djetinjstva pamtim po toplini seoskog asfalta pod bosim nogama, mirisu pečenog kukuruza, bljeskovima krijesnica u vrtu i osjećaju da je sve dobro i da će tako biti zauvijek. A onda se to zauvijek svede na dva tjedna.
Neki dan sam išla u shopping centar kupiti kupaći kostim. Pred garderobom sam čekala dvadeset minuta u redu da ga probam, ali bilo bi bolje da nisam. Kad sam se pogledala u ogledalo, prvo mi je došlo da se rasplačem, a onda da sjednem i napišem protestno pismo središnjici tog okrutnog lanca trgovina, da im kažem kako mi je njihova jeftina neonska rasvjeta upropastila ne samo dan nego i predstojeći godišnji.
Pripreme za godišnji odmor su, budimo realni, naporne u svakom smislu - mentalno i financijski. Nakon reda pred kabinama u trgovini s odjećom stajala sam u redu na naplatnim kućicama, pa u redu za pranje automobila, pa u redu za špeceraj. Još se nije rodio češki turist koji je ponio sve ono što ja planiram ovog ljeta nositi na Hvar. Valjda su sve te čajne paštete, kutije zobenih pahuljica i pakiranja pasiranih rajčica, koje sam do kasne večeri pokušavala ugurati u kofer, neka osveta svemira za podsmijehe s kojima sam kao tinejdžerica promatrala ljude koji nose torbe-hladnjake na plažu. Ljude zvane roditelji.
Oko jedan u noći završila sam s pakiranjem hrane i prebacila se na ostalo. Djetetova odjeća, moja odjeća, lijekovi protiv temperature, flasteri, pištolji na vodu, ručnici za plažu, sandale, tenisice, jedan slamnati ceker i jedan mali tranzistor na baterije koji je Damjan dobio od bake za sedmi rođendan.
Mrtva umorna ispružila sam se na krevet, stavila ga na prsa i uključila, a ugodni glas spikera vratio me u djetinjstvo, to (pre)kratko doba života u kojem ljeto ne traje dva tjedna spojena s državnim praznikom, već - cijelu vječnost. Pogotovo kad imate baku i djeda na selu.
Djed bi svaku večer prije spavanja stavio mali tranzistor na prsa, uspavljujući se uz glazbu ili sportske vijesti. Baka bi svaku večer prije spavanja stavila male viklere od žute spužve u kosu. Sjećam se ugode užarenih stopala u hladnoj vodi, crnih točki na leđima pastrva koje je djed donosio iz ribolova, vijugavih tijela bjelouški u Dobri, mirisa pečenog kukuruza, svjetlucanja krijesnica u vrtu...
Sinoć smo Damjan i ja stigli u Ogulin. Čekala sam da padne noć i sve se utiša pa da ih potražim, prvi put u mnogo godina. Isprva se činilo da u dnu vrta nema ničega osim mraka. A onda je počela čarolija. Male žarnice svako bi malo sijevnule budeći u meni stari ushit. Vječnog ljeta.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....