Sačuvati u sebi kapacitet za sreću u određenim godinama postaje pravo umijeće. Umijeće koje zahtijeva srčanost, neustrašivost, upornost a prije svega skromnost.
Kad živite u istoj zgradi čitav svoj život, preko 45 godina, postajete svjedokom raznih sudbina. A kad je ta zgrada sedamnaesterokatnica, onda se, prije ili kasnije, u liftu susretnete s gotovo pa svakim mogućim životnim ishodom. Dobrim i lošim. S ljubaznim i tužnim profesorom s dvanaestog kata kojeg je život kaznio dugovječnošću, pa je potegnuo još dvadeset godina nakon što mu je prvo umrla žena od srca, a onda i kći od anoreksije. S tom kćeri, koja je i usred ljeta odlazila u šetnje u zimskoj jakni, jer bi njezino izglađivanjem iznureno tijelo zadrhtalo i od najmanjeg povjetarca.
Sa susjedima s prvog kata koji se i dalje, nakon pedeset godina sretnog braka, drže za ruku na isti način na koji su to činili dok sam još bila djevojčica. Sa susjedom sa šestog kata koja misli da su susjedi sa sedmog kata izbušili rupu u njezinom stropu i poskrivećki je promatraju. Sa susjedom koja je izgubila volju za životom otkako je postala udovica. Sa susjedom koja je dobila volju za životom otkako je postala udovica. Sa susjedima koji su djelovali dosta skladno sve do razvoda i onima koji nikad nisu djelovali skladno, ali su još u braku. Sa susjedima koji su ostarjeli u svojim četrdesetima i susjedima koji su još vrlo mladi u svojim devedesetima. S onima koji se, uz sve što su od života dobili, nisu u stanju nasmiješiti i onima koji se, usprkos svemu što od života nisu dobili, i dalje smiješe.
Volim si utvarati da mi s izraženim nazolabijalnim borama nismo dotične stekli igrom slučaja ili genetike. Da su te dvije duguljaste udubine koje sežu od sredine nosa pa do ruba usana dokaz da smo uvijek i usprkos svemu spremni iskopati neki novi razlog za osmijeh.
Sačuvati u sebi kapacitet za sreću u određenim godinama postaje pravo umijeće. Umijeće koje zahtijeva srčanost, neustrašivost, upornost a prije svega skromnost. Neku sam se večer, spontano i bez dogovora zasjela na klupicu ispred nobodera sa tetom Mirjanom i njezinom Megi.
Pretresle smo najnovija događanja iz naše zgrade, prisjetile se nekih starih susjeda i vremena i uživale u povjetarcu koji je usprkos neobećavajućoj prognozi predvečer počeo ugodno pirkati. Sjetila sam se riječi beogradskog novinara i pisca Duška Radovića koje valja upamtiti.
Sve kolumne Jasmine Rodić možete pročitati ovdje!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....