Britanska dizajnerica, koja je nedavno proslavila 80. rođendan, još uvijek privlači pažnju kao i u punkerskim danima: s 25 godina mlađim suprugom osmišljava provokativne kolekcije, sa sinovima prosvjeduje i nosi najveće tranparente protiv establišmenta te tulumari s najpoznatijom playbojevom zečicom Pamelom Anderson.
Premda je punk odavno na respiratoru, kraljica punka Vivienne Westwood i dalje je živa, zdrava, ekstravagantna, buntovna, provokativna, anarhoidna i sirovo genijalna, kakva je bila i supkulturna revolucija koju je vizualno definirala i nadživjela. Dok je punk izdisao, njegova je kraljica postala carica modnog imperija i uvažena nositeljica viteških titula britanske monarhije, a 8. travnja proslavila je 80. rođendan. Iako je establišment već dugo obasipa pohvalama i priznanjima, nikad je nije uspio do kraja asimilirati i pripitomiti. Lijepo se odjenula kad je 1992. u Buckinghamskoj palači preuzela visoko odlikovanje kraljice Elizabete - orden časti Britanskog Carstva - no ispod haljine nije imala gaće. Ponovno bez donjeg rublja, narančasto oličene kose i sa srebrnim roščićima na glavi, stala je 2006. pred princa Charlesa kako bi joj dodijelio još uglednije odličje - titulu dame Britanskog Carstva.
- Donje rublje nosim samo kad odijevam hlače, a onda su to muževe svilene bokserice - pojasnila je gologuza dama Westwood.
I u poznoj je dobi pramajka punka ostala neukrotiva vučica koja jednostavno ne zna pokorno mahati repom. Mnogi su, primjerice, prosvjedovali protiv izručenja Juliana Assangea, ali nitko tako zapaženo kao Vivienne Westwood kad se prošlog ljeta, maskirana u kanarinca, zaključala u veliki kavez postavljen ispred suda u Londonu. Bilo da je riječ o prosvjedima protiv političkih represija ili klimatskih promjena, kreativni crv u njoj nikad nije mirovao. Sama si je skrojila i na singerici sašila vjenčanicu u kojoj se 1962. u Londonu udala za Dereka Westwooda, zgodnog radnika u tvornici usisivača. Radila je tada kao učiteljica u osmoljetki, a u slobodno vrijeme izrađivala je osebujan nakit od jeftinih materijala i prodavala ga na štandovima u londonskoj ulici Portobello. Rodila je 1963. sina Benjamina, no dvije godine kasnije već je bila samohrana majka. Iz braka s Derekom odvukao ju je pet godina mlađi Malcolm McLaren (1946. - 2010.), propali student povijesti umjetnosti, čudak kovrčave riđe kose i bijelo napudranog lica, koji je kasnije postao velika figura britanske modne i glazbene scene.
- Čim sam upoznala Malcolma, zaljubila sam se u njega. Mislila sam da je prekrasan i to još i sad mislim. Svijet bez Malcolma bio bi kao svijet bez Brazila... Bio je karizmatičan i talentiran; istinski mi se sviđao. I premda sam mislila da je lud, htjela sam ga bolje upoznati. Nisam htjela vezu s njim, ali on je trčao za mnom. Nije pazio na sebe pa sam mu tu i tamo nešto skuhala. I tako je sve počelo. Jednom mu nije bilo dobro, a kako nije imao krevet, dopustila sam mu da danju leži u mojem dok mu ne spadne temperatura. I tako smo na kraju spavali zajedno.
Toksična ljubav
Dvadesetpetogodišnji je McLaren tada prvi put u životu spoznao ženu u biblijskom smislu. Štošta je taj umjetnik opće prakse doživio prije Vivienne, ali tek je s njom izgubio nevinost. Povjerenje u žene izgubio je još kao dijete gledajući majku Emily kako mijenja ljubavnike kao papirnate rupčiće. Emily je zapravo bila prostitutka, a on - po definiciji - kurvin sin. Tako se i ponašao. Malcolma je ponajviše odgajala, o njemu se brinula i karakter mu izgradila njegova ekscentrična baka Rose Corré.
- Dobro je biti loš jer jednostavno je dosadno biti dobar - poučavala je baka svog unuka, a Malcolm je nije razočarao. John Lydon alias Johnny Rotten, frontmen Sex Pistolsa, jednom ga je opisao kao najgoreg čovjeka na kugli zemaljskoj. Vivienne je također brzo upoznala mračne strane svog novog dečka, kojem je u studenome 1967. rodila sina Josepha. Dječaku su u počast baki Rose dali prezime Corré. McLaren nije želio to dijete pa je od bake posudio novac za pobačaj, no Vivienne se putem do bolnice predomislila i tim novcem kupila twinset od kašmira te tkaninu od koje je sašila suknju. Mrzovoljni otac došao je u rodilište tek šest dana nakon Josephova rođenja. Kako je s njim bilo živjeti, Vivienne je opisala u autobiografiji:
- Nije mogao izići iz stana a da me prije toga ne natjera u plač. Htio se valjda osjećati loše pa me morao raniti do krvi. Bilo mi je lakše popustiti i rasplakati se, samo da me prestane mučiti.
Kako ne bi smetao ocu, mali Joe je veliki dio djetinjstva proveo po internatima. Brigu o Vivienneinom prvorođencu Benu preuzeli su njezini roditelji. Kad mu je bilo osam godina, prepustili su ga ocu Dereku.
- Malcolm me uvjerio da je tako najbolje, a ja sam mu povjerovala. I vječno žalim zbog toga - priznaje neuzorita majka Vivienne Westwood.
Koliko god McLaren bio mučan i destruktivan ljubavni partner, Westwood nije mogla poželjeti boljeg partnera u kreativnosti. Zajedno su 1971. u londonskom King’s Roadu otvorili modni butik Let It Rock, s idejom da to bude hommage modi 50-ih. Malcolmu se svidjelo kako mu je Vivienne jednom sašila odijelo od lamea u Elvisovom stilu pa je zaključio da je njegova draga nadarena krojačica i da taj njezin talent treba iskoristiti. Za butik Let It Rock, koji će kasnije nekoliko puta mijenjati nazive (Too Fast to Live, Too Young to Die, SEX, Seditionaries i Worlds End), pročulo se tek kad su promijenili dekor i repertoar te počeli prodavati nešto šokantniju odjeću: fetišističke kožnate hlače, otkačene kiltove te poderane majice, jakne i suknjice ukrašene zakovicama, pilećim kostima, pribadačama, lancima, patentnim zatvaračima, metalnim šiljcima i subverzivnim sloganima. Sredinom 70-ih njihov je modni dućan postao epicentar londonske pop-avangarde, najpopularnije okupljalište nadobudnih zvijezda, studenata umjetnosti i punkera. Do 1977. tinejdžeri su diljem svijeta naveliko kopirali modni izričaj stvoren u King’s Roadu broj 430.
Kako su stvoreni Sex Pistolsi
- Možda je punk dijelom nastao u New Yorku, ali punkerski izgled razvio se u našem butiku. Nisam sebe doživljavala kao modnu dizajnericu, nego kao nekog tko se želi suprotstaviti gnjusnom statusu quo i time kako se odijevam i kako odijevam druge... Postajali smo svjesni da je svijet zaista užasan, okrutan i pokvaren, u vlasti groznih ljudi. Punk je prije svega izražavao prezir za stariju generaciju jer nisu ništa ni pokušali poduzeti. Imali smo ideju da će mladi nekako ubaciti klip u stroj i onemogućiti taj strašni pogon za ubijanje - tumačila je Vivienne Westwood.
Je li u tom razdoblju bila samo egzekutorica McLarenovih ideja, njegova krojačica, kako ju je posprdno nazivao, ili je upravo ona bila kreativni motor butika u King’s Roadu broj 430, oko tog se pitanja još lome koplja. Malcolm je u svakom slučaju bio svestraniji umjetnik od nje. U New Yorku je naletio na rock band New York Dolls i tako uplovio u vode glazbenog menadžerstva. Formirao je Sex Pistolse kao ekstenziju svog butika, jer smatrao je da je moda važnija od glazbe. Kako je jednom rekao, punk je bio samo zvuk te mode.
- Zaključili smo da nam trebaju modeli koji će nositi našu odjeću pa smo izmislili Sex Pistolse, a audiciju smo priredili u butiku - opisivao je genezu benda s kojim se na kraju toliko zakrvio da su završili na sudu.
‘Osvojila me izgledom, stavovima, energijom... uvijek sam bio poklonik svega ekstremnog, a ona u tome nema premca‘, opisao je Andreas njihov prvi susret.
Početkom 80-ih modni pirati Westwood i McLaren krenuli su u pohod na bastione visoke mode. Prvo su 1981. na prepad osvojili Pariz neoromantičarskom kolekcijom nazvanom Pirates. Uslijedila je kolekcija Buffalo Girls (1982.), nadahnuta latinoameričkim Indijancima, pa kolekcije Punkature, Witches, World’s End/Hypnos, New Romantics, Pagan Years... Vivienne je padala s nogu od posla, a od McLarena nikakve pomoći; sve se više udaljavao od nje. Bez žaljenja je za sobom spaljivao sve mostove pa je tako 1984. likvidirao i odnos s Vivienne.
- On je jednostavno mrzio sve, uključivši i mene - rezignirano je konstatirala, ali je nakon raskida s Malcolmom itekako pokazala da na modnoj sceni može opstati i bez njega. Prije nego što je izgubila McLarena, počela je gubiti interes za punk. Priželjkivala je i očekivala revoluciju, no klincima je pucao prsluk za društvene promjene: zanimala ih je samo glazba i otkačena odjeća.
- Kad sam se okrenula prema barikadama, tamo nije bilo nikoga; svi su samo plesali pogo.
Punk nakon punka
Westwood je u novu kreativnu fazu ušla primjenjujući tradicionalne krojačke tehnike, najkvalitetnije britanske tkanine i francusko slikarstvo 17. i 18. stoljeća kao nadahnuće. Kako je govorila, nastojala je kroz svoj rad provući nit koja povezuje sadašnjost s prošlošću i vodi u budućnost. Više se nije obraćala mladim anarhosocijalistima, nego višoj klasi. Do kraja 80-ih modni su je kritičari već stavljali uz bok Armaniju, Lagerfeldu, Saint Laurentu, Lacroixu i Ungaru. Kad je 1987. predstavila Harris Tweed kolekciju, svoju viziju aristokratskih debitantskih balova, prvoborci punka poput Johna Lydona proglasili su je veleizdajnicom i kontrarevolucionarkom. Demantirala ih je 1989. kad se na naslovnici magazina Tatler pojavila odjevena kao Margaret Thatcher. Frapantna sličnost između svjetonazorima potpuno oprečnih osoba bila je briljantna diverzija, posve u skladu s duhom i načelima punka.
Te iste godine Vivienne je napokon sredila svoj ljubavni život. U Beču, gdje je na Akademiji primijenjenih umjetnosti predavala modni dizajn, intimno se zbližila s upola mlađim studentom Andreasom Kronthalerom, deklariranim biseksualcem.
- Osvojila me! Izgledom, načinom na koji je govorila, stavovima, energijom... Bila je neodoljiva! Uvijek sam bio veliki poklonik svega ekstremnog, a ona u tome nema premca. Dok sam je slušao, imao sam osjećaj da mi čita misli - opisivao je Andreas njihov prvi susret.
Čitajte i: Kralj intervjua čiji se poziv u show nikad nije odbijao, ženio se osam puta, a umro je kao samac
Preselio se k njoj u London, gdje je slavna dizajnerica i dalje živjela u skromnom općinskom stanu. Vivienne je, po svom običaju, po kući najčešće hodala potpuno gola. Svako bi jutro svom dragom donosila capuccino u krevet, kuhala mu je, a on je spremao, čistio, prao rublje i išao u nabavu. I zajedno su radili. Vjenčali su se 1993. i nastavili odlično funkcionirati kao suradnici u modnom poslu. Tek 2000. preselili su se u novi dom - renoviranu kuću iz 19. stoljeća u južnom Londonu.
- Ja sam sretan čovjek, imam jedinstvenu povlasticu živjeti uz ženu koja je obilježila prošlo i ovo stoljeće, a čini mi se da će utjecati i na iduće - kaže Tirolac Kronthaler, sin kovača, danas kokreativni direktor globalnog brenda Vivienne Westwood, koji prodajom odjeće, obuće, nakita, parfema, satova, modnih dodataka i kućanskih predmeta godišnje obrće 30-ak milijuna funti.
- Andreas je najbriljantniji dizajner kojeg sam ikad srela. On je genij, odrađuje najmanje polovicu posla - hvali Vivienne svog supruga.
Iako svojim kreacijama nastavlja nemilo kritizirati i ironizirati društvene elite, pripadnici tih elita su joj najvjernije i najzahvalnije mušterije. Svjesna je ona tog paradoksa, no vjeruje da svojim modnim djelovanjem ipak pridonosi radikalno progresivnim idejama i kretanjima u svijetu. I zato ta inovativna, strastvena i neiscrpnim talentom blagoslovljena urbana gerilka ni u devetom desetljeću života ne razmišlja o mirovini.
- Ne želim se povući jer mi posao daje priliku da otvorim usta i kažem ono što mislim. Da prestanem raditi, nitko me više ne bi slušao.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....