Što novogodišnje odluke govore o nama? Diskrepancija činjenica i realnih slika dirljiva je i tužna

Odluke i odlukine odluke – i dalje isto bombardiranje sa željama za promjenom u novoj godini. I dalje ista žudnja za ustoličenjem nas kao normalnih ljudi. Ta glad da postanemo što je više moguće jednaki drugima, ta frka da se zapravo ne prikaže niti jedna znakovita razlika individualnosti obilježila je različite feedove različitih društvenih mreža ove godine. Histerija "istosti" dominirala je krajem 2023. i početkom 2024. - od novogodišnjih džempera do liste zahvala i spoznaja i raznih samoprojekcija, obećanja sebi i drugima. Ta emotivna "glazura" koja se uspostavlja povodom tako intenzivno simbolički napunjenih dana ima u sebi mnoga svojstva laži, obojene u dobre namjere.

Gotovo da nam je, manje više svima već jasno da intimne reprezentacije (a o profesionalnim da i ne govorimo) u sebi nužno skrivaju "filter" – tehnički i narativni s kojim/zbog kojeg ispadamo boljima, stvarnijima, ranjivijima, ogorčenijima, angažiranijima. Mreže, nas starije, na čudan način štite i distanciraju od svijeta, a mlade ljude izlažu i nužno ugrožavaju, uz također važnu dozu "distance"od stvarnosti. Barem dok ne ovladaju upravljanjem slikom o sebi, dok ne sazru i shvate da nema "istinitog" predstavljanja sebe odnosno da postoji samo uvjerenje, manje ili više "jako" o tome. Manje ili više uspješno implementirano u tuđe dojmove, o nama.

U tom svijetlu naše javno predstavljene odluke, spoznaje i namjere imaju za zadatak predstaviti nas osnaženijima, samosvjesnijima, boljima i poželjnijima nego što jesmo. Naše obraćanje na društvenim mrežama nužno ima funkciju zavođenja tog "drugog", imaginarnog dionika, čitatelja – gledatelja, bilo s našom "patetikom" bilo s našom "racionalnošću". Zgodno je, usput, odokativno primijetiti da kada god proizvođače tih javno – intimnih sadržaja pitate jesu li svjesni efekata svojih izjava, gotovo unison odgovor dobijemo da jesu. I da su namjere čiste. I da nema "filozofije". (Ah, taj vječni strah od filozofije, pardon mišljenja?)

Ipak, nerijetko očita diskrepancija, pogotovo kada poznajete "proizvođače sadržaja" je dirljiva, gdjekad tužna upravo u svom srazu od golih činjenica naših tijela i/ili stvarnih slika. Naša slika je uvijek u funkciji, nikada lišena nje. Naša slika je, na našu sreću – provjerljiva i opovrgljiva.

Glavni cilj pojedinca jest, znamo, biti prihvaćen u društvu, no za to mu je potreban, kazališnim jezikom rečeno - "prednji plan" koji pojedinac formulira na način kako bi drugima bio prihvatljiv. Sposobnost promatranja sebe kao izvanjskog objekta, kako nas drugi vide, omogućuje nam upravo takvo upravljanje kojim se, prema slavnom sociologu Ervingu Goffmanu, stalno služimo u interakciji s drugima. Isticanje određenih vrlina, skrivanje mana, skrivanje onoga što nije u slici koju želimo da drugi vide, neki su od načina kojim naš "performans" oslikava publici upravo ono što želimo da vide.

Svaka interakcija, dakle svaka interakcija na društvenim mrežama može se prikazati kao kazališna predstava gdje postoji izvođač, prednji i stražnji plan, publika i pozornica. Izvođač u prednjem planu dakle predstavlja sebe publici. Nažalost (ili sreću?, kako za koga...) čini to tako da utjelovljuje sve one vrijednosti koje društvo očekuje. Priznali ili ne, ali cilj je biti prihvaćen u društvu.