Strahovi u doba korone: 'Od zdravlja do egzistencije, moramo samo hrabro i odgovorno'

Od vaših priča koje su nam pristigle odabrale smo onu naše čitateljice, inače supruga liječnika, majke dvoje djece i vlasnice tvrtke sa šestero zaposlenih, u kojoj nam je opisala kako živi, čega se boji i čemu se veseli u vrijeme 'korona ludila'... Pišite nam i dalje, svaki objavljeni tekst iz ove rubrike u magazinu Gloria nagrađujemo.

Piše

Copyright Gloria

Objavljeno 22. ožujak 2020. 19:00

Od vaših priča koje su nam pristigle odabrale smo onu naše čitateljice, inače supruga liječnika, majke dvoje djece i vlasnice tvrtke sa šestero zaposlenih, u kojoj nam je opisala kako živi, čega se boji i čemu se veseli u vrijeme 'korona ludila'... Pišite nam i dalje, svaki objavljeni tekst iz ove rubrike u magazinu Gloria nagrađujemo.

Piše: Ana iz Zagreba

Krenulo je korona ludilo. Uvijek hvaljeni globalizam uzima svoj danak i pokazuje nam svoje drugo lice. Od Kine do Europe, preko Amerike i Australije jednom virusu treba tako malo vremena da ovlada svime.

Panika je na visokoj razini, no znamo da treba živjeti dalje, voditi računa o sebi, djeci, roditeljima. Moj suprug je liječnik u jednoj od zagrebačkih

bolnica gdje je, zasad, sve pod kontrolom. Ja sam vlasnica PR i marketing agencije sa šestero zaposlenih. Majka sam sina srednjoškolca i kćeri koja ide u peti razred. Roditelji su mi živi i zdravi za sada.

Što će biti s poslovima?

Vikend sam provela na placu, muža sam poslala u trgovinu, napunila sam frižidere i stvorila zalihu za svoju obitelj i roditelje. Svekar i svekrva žive na moru, a o njima se brine šogorica.

Djeci sam održala predavanje o mjerama predostrožnosti, otkazala sam frizera, a meni su otkazali dvije promotivne kampanje na kojima sam radila posljednja tri mjeseca.

Svoje zaposlenike sam poslala doma, mogu im isplatiti eventualno još jednu plaću, ali svjesna sam da ću im morati dati otkaz ako se stanje ne smiri i gospodarstvo ne profunkcionira.

A neće, iako si to ne želim ni sama još priznati. Nitko ne može procijeniti koliko će ovo trajati. Svi smo pomalo uznemireni - osim djece, koja su i najmanje ugrožena. Koliko sam puta pomislila kako je upravo ta njihova bezbrižnost dobra osnova da ih virus zaobiđe, ili da im barem ne može naštetiti, što se i pokazuje točnim.

Virus nas vreba

Promišljam o virusu kao o nekom liku iz crtića. Tako ga valjda djeca zamišljaju. Odmahuju rukom na taj iskarikirani lik virusa, smiješe mu se u lice, ne doživljavaju ga ozbiljno. I virus tako, neshvaćen, ide dalje, prema onima koji ga se boje, koji vide njegovu snagu i njegov doseg...

No, kako sati u danu prolaze, mijenjaju se i moja stanja. Od euforije i opće ljubavi za čovječanstvo, do straha i panike, preko normalne zabrinutosti i odgovornosti.

Zabrinuta sam za supruga, jer što ako se on zarazi u bolnici, što ako djeca budu prijenosnici bez jasnih pokazatelja bolesti, što ako mi se razbole mama i tata?!

Nemam odgovore, a pitanja se samo gomilaju. Surfam internetom, pogledam fejs, vidim Talijane kako pjevaju s balkona i cijela se raznježim. To je to. Emocijom ljubavi nadjačajmo strah, paniku i neizvjesnost.

Onda se sjetim, mi nemamo balkon. Bude li se pjevalo kod nas, upitan je repertoar, ali i manjak balkona.

I dok tako razmišljam, šaljem mailove klijentima da stojimo na raspolaganju za krizno komuniciranje, za nove oblike oglašavanja ili za što već treba. Mailovi su možda poslovno besmisleni, ali meni daju neki osjećaj da ipak radim. Da sam korisna. Podne će, vrijeme je ručka. Moram oprezno s menijem jer ne smijem u prvom tjednu potrošiti zalihe.

Varivo danas? Ne, to ne jede sin. Tjestenina? Ne, to ne jede suprug. Pohano i pomfrit. Da. To jedu svi. Jedna briga manje. Poslije podne ću u šetnju, na sunce i svježi zrak jer to preporučuju i liječnici. Možda i na neku kavu, dok još kafići rade. Navečer ću gledati ljubavni film, po mogućnosti sa sretnim završetkom.

Takav kraj očekujem i u ovoj našoj korona sagi. Ali dok traje, izvještavat ću vas kako nama doma ide… Odgovorno i hrabro u dane pred nama. To nam je egida.