Zadranka Lara Nekić ostvarila je ono o čemu mnoge njene kolegice mogu samo sanjati. Glumila je u kratkom filmu "Čovjek koji nije mogao šutjeti" redatelja Nebojše Slijepčevića, ovogodišnjeg dobitnika Zlatne palme na prestižnom filmskom festivalu u Cannesu, sudjeluje na Dubrovačkim ljetnim igrama, a najesen se vraća u Zagreb gdje je u matičnom kazalištu Gavella očekuju novi projekti. Pritom je i privatno ispunjena - otkrila nam je da je u sretnoj ljubavnoj vezi s kolegom Igorom Jurinićem, s kojim je i studirala.

Kakav je osjećaj biti dio ekipe koja je osvojila Zlatnu palmu u Cannessu?

- Neizmjerno sam zahvalna. Bez obzira na moj višegodišnji rad, trud i predanost onome što volim i radim, za ovakav uspjeh ipak je potrebna i sreća. Predivan je osjećaj biti dio te priče i kolektiva. Poseban trenutak za hrvatski film, a onda i za sve nas kao individualce. Dobila sam potvrdu da se sva žrtva glumačkog života isplati. I dalje sam pod dojmom, punog srca.

Kako je bilo raditi s Nebojšom Slijepčevićem?

- Moje spajanje s Nebojšom je zapravo zanimljiva priča. Slučajno je pročitao jedan od mojih intervjua u tjednim novinama. Pričala sam o kazalištu, iznosila mišljenja o industriji i pristupu radu i na temelju toga što je pročitao pozvao me da snimim casting video. To se nažalost događa rijetko, većinom se ide obrnutim putem. Već sam tada osjetila da je u pitanju velika priča, a Nebojša poseban čovjek s kojim dijelim slične svjetonazore. Čim sam dobila scenarij, rekao je da želi čuti moja razmišljanja i analize te da gradimo ovu ulogu skupa. Kad smo se prvi put našli na probi, svatko od nas je individualno radio s Nebojšom pa smo samim time i kao zajednica disali kako treba, kako bi uprizorili potrebnu atmosferu filma. To je bio jedan od najljepših setova na kojima sam bila. Ekipa je kliknula i svi su bili spremni za rad.

Već ste napravili velik korak u karijeri, no kakve još projekte priželjkujete?

- Svaki korak u karijeri gledam kao veliki, jer najbitnije je koračati, i to prema naprijed! Nagrade su prekrasna potvrda rada, ali svaka etapa u rastu i razvoju jednako je vrijedna. Od upisa na akademiju, suradnji sa Reneom Medvešekom, Damirom Lončarom, Bobom Jelčićem, Almom Pricom, preko činjenice da sam već zaposlena u Gradskom kazalištu Gavella, sve do rada na Dubrovačkim ljetnim igrama s Krešimirom Dolenčićem. Tamo sam pak rame uz rame sa Zrinkom Cvitešić, koja mi je od malena jedan od najvećih uzora. Sve su to moje stepenice i moji snovi. Kad se samo sjetim sebe prije tri, četiri godine, nisam mogla ni zamisliti sve ovo. Ali, dogodilo se, a događa se i dalje. Imam još sto želja i veselim i nadam da idem i njima ususret. Ako baš moram odabrati jednu neostvarenu želju, neka to bude akcijski/fantasy film.

Životna iskustva kakva god da jesu grade jednog glumca, pružaju perspektive, jednoga dana dođeš u situaciju da točno tu emociju trebaš na sceni.

TOMISLAV KRIŠTO CROPIX

Koja vam je dosad najdraža uloga?

- Ako bih morala odabrati najdražu, biram ulogu Biserke iz predstave "Beštije". Riječ je o autorskom projektu Kristine Grubiše i Karle Leko, predstava koju smo igrali u Teatru &TD. Zapravo, svi smo formirali tu predstavu. Bavimo se malim sredinama u Dalmaciji, što ona čini čovjeku.Tu sam dobila priliku kreativno izraziti jedan fragment svog odrastanja, pa je tako nastala i Biserka.. Što se tiče uloga koje bih još voljela igrati - želim izlaziti izvan zone komfora. Želim da me se pretvara u nešto što nisam nužno na prvi pogled. Voljela bih da netko koristi moje mogućnosti na inovativan način.

Zašto ste odlučili biti glumica?

- Glumu sam odabrala svjesno. Već sam kao dijete tražila način kako da živim sve svjetove koje zamislim. Moja prva dramska skupina je bila moje utočište. Tako sam mogla isprazniti cijelu svoju glavu, bila sam prisiljena na jasan fokus i prisutnost. Shvatila sam da je gluma znanost o čovjeku, iziskuje mogućnost apsolutne prilagodbe i istraživanja na svim poljima, nikada ne postaje monotono. Spajaš sve objektivno i opipljivo s nečim što je u tebi. A do koje mjere to može ići, ovisi o našim granicama.

Oduvijek gledam na svaki svoj korak u karijeri kao veliki korak.

TOMISLAV KRIŠTO CROPIX

Što radite kad ne glumite?

- Trenutno najviše uživam u igranju društvene igre Dungeons & Dragons i imam izvrsnu ekipu za to! Ne vrijedi je objašnjavati, oni koji znaju o čemu je riječ, znaju. Moglo bi se reći da sam geek. Uz to rekla bih da sam vješta u likovnoj umjetnosti, barem dovoljno za izvrsne poklone svojim bližnjima. Redovito kao prijevozno sredstvo koristim role. Asistiram na Akademiji dramske umjetnosti i od sve gužve posla Zadar rijetko posjećujem isto kao i rodbinu u Slavoniji obzirom da mi je majka iz Slatine. U Zadru sam purgerica, u Zagrebu sam Zadranka, pa volim reći da nisam nigdje određeno. Živim i dušom i tijelom na nekoliko adresa.

Kako je izgledalo vaše odrastanje?

- Bilo je jako kreativno i veselo. Moji roditelji su kreativni sami po sebi. Oboje su talentirani u svom području, ali nemaju veze s umjetnošću. Mama je u farmaceutskoj, a tata u informatičkoj industriji. Vrlo rano sam krenula na dramsku grupu, a u srednjoj školi sam bježala s nastave kako bih lutala po second hand dućanima i tražila kostime za predstave. Svađala sam se s apsolutno svima kako bi im dokazala da su moje namjere ozbiljne i da ovo nije faza. Samo sam razmišljala o glumi. Odnosila sam se prema njoj kao sportaš - disciplina i predanost. Kad sam upisala zagrebačku Akademiju dramske umjetnosti, moja zadarska gimnazija uvela je ispitivanje po dogovoru. Prepoznali su moj trud i želju i omogućili umjetnicima isto što i sportašima, na sreću svim novim generacijama.

Tko vam je najveća podrška?

- Moja majka. Jako smo bliske, slične, a različite, stoga u našoj ljubavi nikada ne nedostaje dinamike. Razumjela me kroz moje odrastanje i sazrijevanje, što je jako velika stvar za roditelje. Druga najveća podrška je moj dečko Igor Jurinić. On mi je uz obitelj prva i najveća podrška i na tome sam mu neizmjerno zahvalna. Bili smo skupa na klasi, također je uspješan glumac i glazbenik pa me najviše i razumije. Tu smo da jedno drugo držimo za ruku kroz dobre i loše dane.

Kako će izgledati vaše ljeto?

- Trenutno sam u Dubrovniku, radim na predstavi "Ekvinocijo" Ive Vojnovića, u režiji Krešimira Dolenčića. Radim s izvrsnom glumačkom postavom: Zrinka Cvitešić, Goran Višnjić, Goran Grgić, Karlo Mrkša, Olivera Baljak... Nevjerojatna ekipa. Premijera nam je krajem srpnja i onda ostajem u Dubrovniku popratiti još predstava. Potom se vraćam u Zagreb i ponovno krećem na ljetnu turneju predstave "San Ivanjske noći". Nakon tri godine Histrionskog ljeta, ovo je isto radno, ali barem na moru!

Imate li favorite što se tiče njege lica i tijela?

- Bez iznimke koristim sredstva sa zaštitnim faktorom. Svakodnevno ih mažem po licu i tijelu jer mi je zaštita od sunca iznimno važna. Kad sam jako umorna, što nije rijetkost, stavljam jastučiće za područje oko očiju kako bih osvježila lice i lakše se probudila. Pijem mnogo vode, sok od limuna i vitamine. Često radim piling cijelog tijela. Trudim se održavati što jednostavniju rutinu, a da odgovara mojoj koži. Nisam osoba koja pretjeruje s količinom preparata, kvaliteta mi je uvijek iznad kvantitete.

TOMISLAV KRIŠTO CROPIX

Kako održavate tjelesnu formu?

- Vodim se pravilom da u svemu imam kontinuitet. Ne želim biti osoba koja je pročitala 200 knjiga, nego ona koja čita, dakle vodim se glagolima trajnim. Zato sam i fizički neprestano aktivna. Još jedan, možda smiješan ritual u kojem uživam glavom i tijelom, je da volim biti u moru sve dok ne promrznem. Pronađem svoj mol i skačem u more na sve moguće načine. Nakon toga se osjećam preporođeno, a i dijete u meni se očito naigra kako treba. Volim i meditirati, što je u današnje vrijeme možda najteži zadatak, biti prisutan u trenutku. Čim uspijem doći do tog trenutka, uloga se odradi kako treba. Treba znači sačuvati mir i konstantu u životu, a onda možemo kvalitetno utjeloviti lik za koji se pripremamo.