Svjedočanstvo mlade obrazovane žene koja se kriva od talibana u Afganistanu: ‘Život mi je noćna mora‘

Zahvaljujući Vanni Bo­­jo­­vić, Zagrepčanki koja je lani bila u Afganistanu, dobili smo ekskluzivni intervju iz prijestolnice te ratom zahvaćene zemlje. Ne skrivajući identitet, 25-godišnja Somaiah Parsa ovih nam je dana ispričala što proživljava od dolaska talibana na vlast premda bi joj taj istup mogao ugroziti život. Ona je, naime, zbog tri razloga na meti talibana: zato što je žena, zato što je obrazovana žena (s diplomom ekonomskog fakulteta) i zato što je Tadžikinja. A oni su, uz Hazare i Uzbeke, najviše na udaru talibana, koji su većinski Paštuni. Osim što je među prvim ženskim turističkim vodičima u Afganistanu, čime se ba­­vi posljednje dvije godine, Somaiah je i članica žen­­skog biciklističkog te golfskog tima iz grada He­­rata na zapadu zemlje. Svega toga morala se od­­reći i pobjeći u Kabul gdje je čeka neizvjesna sudbina.

Kako ste iz Herata dospjeli u Kabul?

- Kad je prije nekoliko tjedana napadnut moj rodni grad, u jeku rata sam odlučila avionom pobjeći u Kabul. Letovi su bili obustavljeni na tri dana, a čim je uspostavljena prva linija, uspjela sam se ukrcati. Dok sam iz svoje kuće išla prema zračnoj luci u Heratu, čvrsto sam se držala za glavu jer je odjekivala pucnjava talibana. U Kabul sam došla 1. kolovoza, a kad smo sletjeli, svi su se putnici uplašili misleći da će talibani ciljati naš avion.

Zašto ste pobjegli baš u Kabul?

- Da sačuvam život. Herat je manji grad i talibanima je lakše pronaći me ondje nego u Kabulu. Oni su noćna mora za stanovnike jer su neugodni i nasilni. Nemaju razumijevanja ni za koga. Talibani su divlji ljudi koji su došli u grad i ništa ne razumiju. Pucaju na svakoga tko im se suprotstavi.

Životni stil Somaiah Parse u suprotnosti je s ideologijom talibana

PRIVATNA ARHIVA

Kako sada izgleda vaš život?

- Isprva sam izlazila svaki dan i razgledavala grad, ali od 13. kolovoza, kad je Kabul pao, zatvorena sam u kući i ne izlazim dok mi se ne pruži prilika da pobjegnem iz zemlje. U kući sam svojih rođaka, a hranu i potrepštine mi donose drugi ljudi. Djevojke koje žive same, bez oca ili supruga, ne smiju odlaziti u trgovinu.

Kako provodite vrijeme?

- Osjećam se poput zatvorenice. Čitam knjige te na televiziji i društvenim mrežama pratim aktivnosti talibana.

Čitajte i: Saška Galić nekad je živjela u Kabulu! Sa zebnjom promatra život u Afganistanu: ‘Ženama slijedi pakao‘

Imate li struju i internetsku vezu?

- Tijekom napada talibana u Heratu i Kabulu, wi-fi kabeli su prekinuti i dugo nije bilo struje i interneta. Pet dana zaredom samo smo četiri sata imali struju, a dva dana je većina telefonskih mreža bila isključena i internet je bio loš.

Od čega najviše strahujete kad je riječ o talibanima?

- Svi Afganistanci imaju gorko sjećanje na talibane. Dovoljno ih je samo pogledati izbliza da vam se zaledi krv u žilama. Neugledni su, prljavi i neugodna mirisa, s dugačkom i neurednom kosom te prljavom odjećom. Njihova pojava odmah izaziva strah jer ne izgledaju poput ljudskih bića. I njihovo divljačko ponašanje izaziva jezu. Ideje i razmišljanja su im neljudski i zato s lakoćom postupaju nečovječno. Vlastitim očima sam vidjela kako na tržnici mlade ljude udaraju bičem i kundacima i pritom uživaju. Oni su spremni na sve. Radila sam sa zapadnjacima i obrazovana sam žena sa životnim stilom koji talibani ne odobravaju. Zato sam na njihovoj crnoj listi.

Jeste li već doživjeli izravne prijetnje?

- Kad sam iz Herata pobjegla u Kabul, i kad su moj grad zauzeli talibani, prijetili su mojoj obitelji i raspitivali se za mene. Upali su u našu kuću, fizički zlostavljali moju obitelj i pretražili cijelu kuću. No dosad me nisu uspjeli pronaći jer se cijelo vrijeme skrivam.

Je li vaša obitelj još u Heratu?

- Moja obitelj je, nažalost, još u Heratu i prijete joj dvije velike opasnosti. Prvo, talibani bi im mogli nanijeti zlo zbog mene, a drugo, imam dvije neudane sestre. Budući da talibani namjeravaju prisilno udavati žene od 12 do 45 godina jako se bojim da će upasti u našu kuću i odvesti moje sestre u zarobljeništvo.

Što doznajete od prijateljica u Heratu?

- Zabrinute su zbog situacije u gradu. Kao i za svoje buduće obrazovanje te život, rad i sigurnost općenito. Ono što talibani govore u medijima sasvim je suprotno od onoga što čine na terenu. Jednu moju prijateljicu iz Herata bičevali su samo zato što nije “ispravno” nosila hidžab.

Somaiah Parsa je bila turistički vodič Vanni Bojović (lijevo) u svojem rodnom Heratu.

PRIVATNA ARHIVA

Podržava li obitelj vaš bijeg?

- Podržavaju me i zabrinuti su za mene i moj život. Kao i ja za njihov. Nemam plan za svoj spas i preživljavanje, ne mogu razmišljati ni o čemu. Depresivna sam i proživljavam noćne more i u snu i na javi. Jedina je razlika u tome što su košmari koje gledam budna strašniji od onih dok spavam.

Čitajte i: Kristijan Iličić o prijatelju iz Afganistana: ‘Morao sam ovo učiniti za njega, ako ga talibani nađu njega više nema...‘

Je li vaša obitelj tradicionalna?

- Moja obitelj ima moderna razmišljanja i uvijek je podržavala mene i moje sestre. Ali otkako je moj život u opasnosti, majka ne pušta sestre u školu. Kaže da ne može dopustiti da joj kćeri pred očima završe u rukama talibana. Vani je za njih opasno i zato su sada stalno u kući.

Kakav je bio položaj afganistanskih žena u posljednjem desetljeću?

- Potpuno drugačiji nego što će biti sada. Žene su imale raznovrsne uloge u svim sektorima, bile su aktivne, a u uredima je vladala spolna ravnopravnost. Svuda je vladala sloboda. Preko vikenda sam s prijateljicama vozila bicikl po gradu, odlazile smo u parkove, a sada to nije moguće. Nakon dolaska talibana djevojke jedino mogu biti zatvorene u kući. Ne smiju nastaviti studirati i raditi.

Koliko se razlikuje mentalitet žena u pojedinim etničkim skupinama?

- Paštunke su potpuno drugačije od žena iz ostalih etničkih skupina u Afganistanu - Hazara, Uzbeka i Tadžika. Tradicionalnije su i uopće ne sudjeluju u javnom životu. Slabo su obrazovane i žive uz brojna ograničenja.

Čemu se nadate, vidite li svoju budućnost u Afganistanu?

- Za mene i moju obitelj svuda je sigurnije nego u Afganistanu, no želim pobjeći u zemlju u kojoj mogu živjeti aktivno kao i dosad. Pokušavam spasiti obitelj od prijetnji jer ih muče upravo zbog mene. Ne želim da pate. Šanse za bijeg vrlo su male jer će strane trupe uskoro napustiti Afganistan, a u tom slučaju ni ja ni moja obitelj nećemo moći iz zemlje. Kad strani vojnici odu iz Afganistana, nastat će pakao. Gori nego što je sada.