Ammar Mešić, 33-godišnji srpski glumac koji u seriji Nove TV tumači jednog od glavnih likova, za Gloriju piše o vlastitom iskustvu s napadima panike i anksioznošću s kojima se suočavao godinama prije konačne dijagnoze.
Prvi znakovi anksioznosti počeli su krajem 2018. U tom razdoblju radio sam vrlo malo, bio sam u lošoj situaciji financijski, posuđivao sam novac, živio na račun roditelja i pokušavao pronaći posao. Uza sve to, prekinuo sam ozbiljnu vezu, a moj brat imao je ozbiljnih zdravstvenih problema. Sve se to dogodilo u jako kratkom vremenu, unutar otprilike mjesec i pol dana, a tijelo i um reagirali su pod tolikim pritiskom. Tada su se pojavili prvi znakovi anksioznosti, no nisam ih odmah prepoznao, niti sam znao što mi se zapravo događa. Tek dvije do tri godine kasnije, dok sam snimao seriju "Igra sudbine", ponovno sam prolazio kroz težak prekid i pokušavao pronaći način da se nosim s emocijama. Razgovarao sam s prijateljima, ali ništa mi nije pomagalo. Pokušavao sam sakriti bol, pobjeći od toga i nastaviti dalje kao da je sve u redu. Krenuo sam s treninzima, posvetio se teretani i organiziranom načinu života, no sada, iz ove perspektive, vidim da to nije bilo dovoljno jer nisam radio na svojoj psihi.
Prvi ozbiljan napad panike dogodio mi se upravo na snimanju "Igre sudbine". Nakon snimanja prve scene, imao sam kratku pauzu pa sam odlučio malo prileći. Zaspao sam na desetak minuta, a kada sam se probudio, srce mi je počelo ubrzano kucati i počeo sam vidjeti dvostruko. Osjećaj je bio strašan - nisam znao što mi se događa, mislio sam da ću umrijeti, da ludim ili imam neku ozbiljnu bolest. Iako je u stvarnosti sve trajalo samo pet do šest minuta, meni se činilo kao vječnost. Nakon tog napada odlučio sam potražiti pomoć psihijatra. Preko kolega i prijatelja došao sam do svoje psihoterapeutkinje Vesne, kojoj sam se odmah javio i objasnio što se događa. Inače, prvi napadaj panike zapravo sam doživio u teretani, ali tada nisam shvatio ozbiljnost situacije. Mislio sam da mi se zavrtjelo zbog intenzivnog treninga. No nakon onog snažnog napada na setu, odlučio sam krenuti na terapiju.
Simptomi koje sam imao uključivali su ogromnu tugu, intenzivan strah, prekomjerno razmišljanje o tome što mi se događa i hoće li se to ponavljati. Iako sam bio otvoren prema prijateljima, tek mi je psihoterapija pomogla da dublje razumijem svoje emocije i razloge svojih problema. Već nakon nekoliko seansi počeo sam povezivati uzroke svoje anksioznosti. Nikad neću zaboraviti drugu ili treću terapiju dok sam govorio o svojim problemima, počeo sam plakati... Suze su same krenule, a prestao sam plakati samo zato što je seansa završila. To je bio ključni trenutak u mom procesu iscjeljenja.
I dan danas redovito odlazim na psihoterapije, iako je od posljednjeg napada prošlo dosta vremena. Mislim da kao glumac imam tendenciju previše razmišljati, što mi u ovom slučaju nije nimalo pomoglo. Uvijek kažem - kada te boli glava, popiješ tabletu, kada imaš grlobolju ili temperaturu, popiješ antibiotik. Dakle, kada imaš neku fizičku, jasno vidljivu bolest, postoji konkretan lijek koji će ti pomoći. No, kada se radi o mentalnom zdravlju, nisam u početku razumio kako to funkcionira. U početku sam se jako zapetljavao u vlastite misli, tražio odgovore i analizirao svaki simptom, što je samo pojačavalo moju anksioznost. Iako su se napadi panike s vremenom prorijedili, još uvijek sam živio u konstantnom strahu da će se ponoviti. U nekom trenutku ozbiljno sam razmislio o uzimanju lijekova i, uz preporuku psihoterapeutkinje, odlučio isprobati antidepresive svjestan da mi same tablete, antidepresivi, neće pomoći. No želio sam dokazati sam sebi da su to samo napadi panike i osvijestiti taj dio. Dok sam koristio antidepresive redovno sam išao na psihoterapije. Jer to je lijek, a ne same tablete. Tablete su mi pomogle da mogu funkcionirati, a razgovor mi je bio zaista lijek.
Nakon dva do tri mjeseca uzimanja, napadi panike su potpuno prestali, a ja sam se osjećao sretnije, lakše i uspješnije. Nastavio sam ići na terapije i raditi na sebi, sve dok nisam odlučio postepeno prestati s lijekovima. Pio sam ih oko godinu i tri mjeseca, a u kolovozu 2023., nakon dolaska u Zagreb, postepeno sam ih ukinuo. Sada, nakon nekoliko mjeseci bez terapije, osjećam se dobro i ponosan sam na svoj napredak.
Unatoč dijagnozi i problemima koje sam imao, funkcionirao sam jer jednostavno život ide dalje, morao sam raditi i nekako sam uspio održati svakodnevnu rutinu. Moji dani su izgledali tako da bih ujutro ustao, otišao na posao, nakon toga na trening, vratio se kući, pripremio obrok i tako u krug. Antidepresivi su mi u tom smislu donekle pomogli jer podižu razinu serotonina i omogućuju ti da svakodnevne aktivnosti obavljaš lakše, bez prevelikog emocionalnog opterećenja. Međutim, moji su dani izgledali isto kao i prije - radio sam i trudio se funkcionirati što normalnije. Kad se osvrnem na to razdoblje, pokušavam se prisjetiti jesam li išta radio drugačije, ali zapravo nisam. Nisam uzimao bolovanje, nisam pravio pauze od posla, jednostavno sam se prilagodio i išao dalje. No to ne znači da je bilo lako. Mentalno, unatoč tome što sam izgledao funkcionalno i što sam obavljao svoje obaveze, unutra sam se i dalje borio. Srećom, okolina me podržavala.
Moji prijatelji su razumni, otvorenog uma i liberalno razmišljaju, tako da nitko od njih nikada nije postavljao pitanje je li anksioznost stvarna ili je to nešto što se "izmišlja". Razumjeli su da je to bolest poput svake druge, nešto što se mora tretirati i liječiti, i zato su mi pružali veliku podršku. Nikada me nitko od mojih prijatelja nije osuđivao niti umanjivao moje stanje, što mi je jako značilo. Čak se nekoliko puta dogodilo da sam pred njima doživio napad panike. Ti trenuci su bili izuzetno stresni - ne samo za mene, već i za njih jer nisu znali kako mi pomoći. Ipak, bili su tu. Nisu paničarili, nisu me ostavljali samog i trudili su se biti uz mene na način koji su najbolje znali. To mi je dalo sigurnost i osjećaj da nisam sam u svemu tome.
Danas se osjećam puno bolje nego prije, ali naravno da se i dalje ponekad dogodi da osjetim anksioznost. Srećom, napad panike nisam imao već jako dugo i nadam se da se više neće ni dogoditi. S vremenom sam naučio prepoznati obrasce i sada već otprilike znam kada bih mogao biti anksiozan. Ako nisam dobro spavao ili nisam odmoran, vrlo je vjerojatno da ću se idući dan osjećati loše. Kvaliteta sna ima ogroman utjecaj na moje mentalno stanje - manjak sna odmah se odrazi na moju funkcionalnost, raspoloženje i razinu energije. Što se tiče promjena u svakodnevnom životu, ne mogu reći da sam uveo nešto radikalno novo. Trudim se živjeti normalno kao i prije, ne forsirati ništa i slušati svoje tijelo i um. Nastavljam ići na psihoterapije, idem već četiri do pet godina te i mnogo mi pomažu. Smatram ih izuzetno korisnima, ne samo za rješavanje prošlih problema, već i za održavanje mentalnog balansa u sadašnjosti.
Kada osjetim da mi je loše, da sam anksiozan ili negativan, koristim tehnike opuštanja koje mi odgovaraju. Svaka osoba mora pronaći što joj najviše prija jer ne djeluje sve jednako na svakoga. Meni, primjerice, pomaže da legnem na pod, upalim svijeće, pustim umirujuću glazbu i radim jednu vježbu disanja koja se zove "boks". Princip je vrlo jednostavan: udišem pet sekundi, zatim zadržim dah pet sekundi, izdišem pet sekundi i onda ponovno pet sekundi ne dišem. Cijeli ciklus ponavljam deset puta. Ta vježba me smiruje i pomaže mi vratiti kontrolu.
Mislim da se o mentalnom zdravlju i dalje ne govori dovoljno. Posljednjih nekoliko godina svjesnost o anksioznosti, depresiji i općenito mentalnim problemima raste, ali i dalje postoji mnogo ljudi koji to ne razumiju, ne žele razumjeti ili jednostavno vjeruju u predrasude. Često možete čuti komentare poput: "Ma to je sve u tvojoj glavi", "Sigurno ti nedostaje neki vitamin", "Samo se opusti"... Dok se ti isti ljudi ne suoče s nečim sličnim i ne osjete to na vlastitoj koži. Još uvijek postoji stigma oko mentalnih problema i mislim da je važno da ljudi shvate da je anksioznost, baš kao i depresija, stvarno stanje koje utječe na život pojedinca i koje se treba ozbiljno shvatiti. Ja sam osoba koja uvijek nastoji biti otvorena o stvarima kroz koje prolazim, posebno kada osjećam da bi moje iskustvo moglo nekome pomoći.
Odlučio sam podijeliti svoju priču jer ako već imam priliku, ako mogu svojim glasom doprijeti do nekoga tko se osjeća izgubljeno, tko ne zna kako se nositi s anksioznošću ili napadima panike - želim to učiniti. Ako moja priča može pomoći barem jednoj osobi da potraži pomoć, da shvati da nije sama u tome i da postoji izlaz, onda je sve imalo smisla. Uvijek sam tu da pomognem, bilo kome i u bilo kojem trenutku.
Naravno da je bilo i negativnih reakcija. Sjećam se svog prvog napada panike u teretani, u tom trenutku, moj trener me iz zezancije slikao kako bi pokušao razbiti napetost i smanjiti ozbiljnost situacije, da me na neki način opusti i da to sve preokrene u šalu. Tu sliku i dalje imam u glavi, a tada sam je čak i objavio na društvenim mrežama. Kao što to obično biva, odmah su se pojavili komentari ljudi koji nisu razumjeli kroz što prolazim. Bilo je osoba s lažnim profilima, ljudi koji su očito nezadovoljni svojim životom i koriste svaku priliku da svoje frustracije izliju na druge. Vrijeđanje, omalovažavanje, ismijavanje... Sve je to nešto što dolazi u paketu kada javno govoriš o nečemu što mnogi ne razumiju ili ne žele razumjeti. No nikada se nisam previše obazirao na takve komentare. Smatram da ne treba davati značaj ljudima koji vlastite nesigurnosti, komplekse i nezadovoljstvo iskaljuju na drugima. Negativnih reakcija je bilo, ali bilo ih je daleko manje nego pozitivnih. Puno više ljudi pružilo mi je podršku, dobio sam nevjerojatnu količinu poruka razumijevanja, poziva, riječi podrške i zahvalnosti. To mi je samo potvrdilo ono u što duboko vjerujem - da na ovom svijetu postoji više dobrih nego loših ljudi.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....