Goran Bogdan vratio se iz Kanade: 'Osjećao sam se kao da sam dobio na lutriji'

Jedan od najiščekivanijih filmova na ovogodišnjem festivalu u Puli zasigurno je bio "Agape" redatelja Branka Schmidta, koji je još za vrijeme snimanja zaintrigirao javnost zbog provokativne teme - pedofilije u crkvi. Svećenika koji se upleće u ljubavni trokut s dvojicom krizmanika - jednim zaljubljenim u njega i drugim za kojim on izgubi glavu - igra Goran Bogdan (36), trenutačno najtraženiji hrvatski glumac i rekorder po broju uloga na pulskom festivalu. Naime, osim u filmu čiji je naziv sinonim za Božju ljubav, publika je Gorana Bogdana mogla vidjeti u još četiri filma te u mini TV serijalu "Čuvar dvorca" Lukasa Nole.

Goran Bogdan rođen je u Širokom Brijegu i jedini je umjetnik u obitelji: njegov otac Šimun profesor je na Fakultetu strojarstva i računarstva u Mostaru, majka Milka je profesorica matematike u srednjoj školi, a tri brata i dvije sestre krenuli su njihovim putem. Jedino Goran nije. U Zagreb je došao 1999. na studij ekonomije, a glumu je upisao tek kao 25-godišnjak, nakon što je godinama glumio u amaterskim kazališnim družinama. No, čekanje mu se isplatilo pa napokon živi život o kakvom je sanjao.

Proslavila ga je uloga u trećoj sezoni američkog TV serijala "Fargo", koji se upravo prikazuje na HBO-u, gdje je glumio ukrajinskog kriminalca Yurija Gurku. Oduševio je i kao srpski pljačkaš dijamanata u britanskom mini serijalu "Posljednje pantere" uz Samanthu Morton i Johna Hurta pa njegova agentica trenutačno pregovara o debitantskoj ulozi u Hollywoodu.

Partneri su mu bili britanski glumci John Hurt i Samantha Morton te francuski kolega Tahar Rahim

Goran Bogdan nije samo sjajan glumac, nego i miljenik žena, ali svoj ljubavni život ne komentira. Zato s guštom otkriva kakve knjige i filmove voli, što misli o publici i stanju u društvu te kako je preživio klimatski šok nakon što je s minus trideset na sjeveru Kanade, gdje je tri mjeseca snimao "Fargo", sletio u Zagreb gdje su ga dočekale gotovo tropske temperature.

- Kao Hercegovac mnogo lakše ipak podnosim nesnosnu vrućinu nego zimu - smije se Bogdan.

Zašto ste prihvatili ulogu svećenika Mirana u Schmidtovom filmu "Agape"?

- Što je uloga zahtjevnija, glumački izazov je veći. Takva je uloga svećenika, božjeg čovjeka čiji je život posvećen vjeri te idealima božje ljubavi i milosrđa, a koji se nađe u paklu emotivnih i tjelesnih iskušenja, zbog čega ga svi s pravom osuđuju. Nakon što sam pročitao scenarij najviše me zaintrigiralo kako da apriori negativnom liku, od kojeg ljudima pada mrak na oči, udahnem dimenziju čovječnosti. O takvim ulogama zapravo nemate s kime pričati pa sam pripremajući se za film najviše razgovarao s redateljem Brankom Schmidtom.

Goran Bogdan kao svećenik Miran u filmu Branka Schmidta

Ima li u filmu eksplicitnih pedofilskih scena?

- Ne. Naš film bavi se početnim stadijima opsesije, unutarnjim borbama i suočenjem s vlastitim demonima koji na kraju dovode do najgorih posljedica. Moj cilj bio je da pronađem ključ za lik koji je doveden u napast te zbog svoje zaluđenosti u drugi plan potiskuje sve što mu je dotad bilo važno - kršćanski moral, ispravnost i načela. Odgojen sam kao katolik i nikada nisam imao negativnih iskustava na vjeronauku, ali znam da takve stvari postoje i događaju se pa je upravo zbog toga ta tema važna i pred njom ne smijemo zatvarati oči.

Jeste li pogledali film?

- Da, i mislim da smo napravili jako dobar posao, ali ne mogu biti objektivan pa me baš zanima kako će proći kinodistribucija na jesen.

U kojim vas je sve filmovima vidjela publika u Areni?

- U "Goranu" Nevija Marasovića, koji je zapravo naša lokalna verzija "Farga", igram sporednu ulogu, kao i u filmovima "Naša svakodnevna priča" Ines Tanović i "Mrtve ribe" Kristijana Milića, koji se bave posljedicama poslijeratnih trauma, te omnibusu "Transmania", koji je režiralo 14 različitih autora.

Kako to da igrate i male uloge?

- Prihvaćam svaku ulogu ako mi se svidi scenarij i ako imam vremena za snimanje. Najveći gušt mi je raditi kratke forme te studentske filmove jer ih koristim kao poligon za vježbu, učenje i eksperiment, za što na filmu nemam mogućnosti. To su, naime, prevelike produkcije i previše je novca u igri da bih si pred kamerom mogao dopustiti metodu pokušaja i pogrešaka.

Kako ste se proveli na snimanju "Farga" u Kanadi?

- Kad mi je agentica iz Londona javila da sam dobio ulogu ukrajinskog kriminalca Yurija Gurke u "Fargu", nije bilo sretnijeg čovjeka od mene:osjećao sam se kao da sam dobio glavni zgoditak na lutriji. Najviše scena imao sam s britanskim kolegom Davidom Thewlisom, svojim filmskim šefom, kojeg pratim od 1993. kad je dobio Zlatnu palmu u Cannesu za ulogu u filmu "Naked". A dvije glavne uloge, braću blizance Raya i Emmita Stussyja, fenomenalno je odigrao Ewan McGregor, kojeg nakon uloga u "Trainspottingu", "Moulin Rougeu" te "Ratovima zvijezda" ne treba specijalno predstavljati.

U trećoj sezoni "Farga" glumi kriminalca, a dvije glavne uloge - braću blizance - igra škotski glumac Ewan McGregor

Jeste li kolegama morali objašnjavati odakle dolazite?

- Ne, svi oni znaju za Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, a kako još nisu bili kod nas, pozvao sam ih u posjet. Jako smo se zbližili jer smo svi bili daleko od kuće pa smo na rastanku bili tužni kao da smo si najrođeniji. Stalno smo bili zajedno, i kad nismo snimali, išli smo na ručkove, večere...

Što biste pokazali Ewanu McGregoru?

- Pojma nemam. Nisam turistički vodič, ali vjerojatno bih ga posvuda vodio sa sobom. Pitanje je i što bi njega zanimalo. Mislim da je mnogo važnije upoznavati ljude nego razgledavati turističke, povijesne i prirodne znamenitosti.

Jeste li imali osjećaj da se prema velikim zvijezdama producenti odnose bolje nego prema ostalim članovima ekipe?

- Ne. Premda sam novi u tom svijetu, nisam se osjećao isključenim ili zanemarenim. Dapače, američki producenti misle na svaku sitnicu pa su me u Calgaryju prvo opskrbili toplom odjećom i obućom, da uopće izdržim tu strašnu zimu, na kakvu se - ako niste tamo rođeni - ne možete naviknuti. Inače, Calgary je milijunski grad i poznato zimovalište u kojem su 1988. održane Zimske olimpijske igre.

Pamtite li ih?

- Naravno. Bile su mi četiri godine kad su u Sarajevu održane Zimske olimpijske igre, a zatvorene su pjesmom "Lijepo je bilo u Sarajevu, doviđenja u Calgaryju", koju smo mi klinci znali napamet. Pratio sam i natjecanja te posebno zapamtio britanskog skijaša Eddieja The Eaglea Edwardsa, najgoreg skakača u povijesti, koji je kidao živce gledateljima jer su prilikom svakog skoka morali strahovati za njegov život. Nisam zaboravio ni debitantski nastup jamajačkog boba četverosjeda, koji je bio uvjerljivo zadnji. Zbog toga mi je poseban gušt bio posjetiti skijašku skakaonicu i bob stazu u Calgaryju.

Jeste li se okušali u zimskim sportovima?

- Ne. Ne znam skijati, a prema ugovoru svaka ekstremna aktivnost mi je zabranjena. U slučaju da se ozlijedim morao bih platiti velike penale. Zato sam u slobodno vrijeme čitao i gledao filmove.

Planirate li se ovog ljeta vratiti u Calgary?

- Ne pada mi na pamet. Dosta mi je dalekih putovanja, zaželio sam se kuće, prijatelja i odmora.

Kakva je veza između kultnog filma "Fargo" braće Coen i istoimenog serijala?

- Redatelji Ethan i Joel Coen dali su pristanak da se po motivima njihova genijalnog filma iz 1996. snimi istoimeni serijal pa su i potpisani kao izvršni producenti na odjavnoj špici. No, nisu se pojavljivali na snimanju.

Jeste li u Kanadi pratili što se događa u Hrvatskoj?

- Da, i s te distance izgledalo mi je još apsurdnije da se davno potrošene teme kod nas i dalje nameću kao politički najaktualnije. Imam 36 godina i muka mi je da se programi stranaka baziraju na prošlosti, a ne na sadašnjosti i budućnosti. To je čisto gubljenje vremena i bacanje prašine u oči pa jedva čekam da upravljanje preuzmu generacije neopterećene prošlošću - jedino nam tako može biti bolje.

Kakvo je bilo vaše djetinjstvo u Širokom Brijegu?

- Sretan sam što sam u ratno vrijeme odrastao zaštićen ljubavlju roditelja, braće i sestara te prijatelja. Široki nije bio direktno pogođen, ali su ljudi odlazili u rat, ginuli, gubili najdraže... Bilo je gadno, ali sam naučio ne kukati nego cijeniti svaki trenutak ljudskosti i dobrote te izvući najpozitivnije i najbolje iz tog ludila. Prijateljstva koja sam tada stekao moja su popudbina za cijeli život.

Tko su vam bili najvažniji učitelji?

- Nikad neću zaboraviti tetu Blanku, moju susjedu i profesoricu hrvatskog. Nije mi predavala, ali me poticala da se bavim glumom i da se ne bojim biti svoj, makar i u situaciji u kojoj su moje želje i moji snovi djelovali nedostižno. Hvala joj na tome.

Zašto ste u rodnom gradu pokrenuli West Herzegowina Fest?

- Jer Široki zaslužuje kvalitetan glazbeni, filmski i književni festival. Početkom kolovoza priređujemo ga petnaesti put i pripremili smo bogat glazbeni program. Gostuju Deotur, Jinxi, TBF i Psihomodo pop, a ovih dana zaključujemo prijave za filmski i književni program.

Jeste li kad nastupali u Širokom sa svojim bendom Luni Megumi, čiji ste gitarist?

- Da, a reakcija publike bila je čista katastrofa. No dobro, to je čar gostovanja na domaćem terenu - čini se da nitko nije prorok u svom selu.

Kako ste se osjećali kad ste dobili poziv u žiri 23. Sarajevo film festivala?

- To mi je ogromna čast, jer Sarajevo doživljavam kao svoj grad, a taj festival je najznačajniji u regiji. U Sarajevo sam prije rata dolazio u posjet teti, a posljednjih godina redovit sam gost na kazališnom festivalu MESS i filmskom festivalu.

U Beogradu je snimio "Sjenke nad Balkanom"

Jeste li pripremili svečanu odjeću za sedam dana crvenog tepiha?

- Ma kakvi. Ako i postoji dress code, teško da ću ga ispoštovati jer je meni odijevanje posve nebitno. Odjeću ne peglam, a odijela ne nosim: od rođenja sam cijepljen od toga i ne mogu protiv sebe, taj dio mozga uopće mi nije uključen.

Koje stvari su vam važne?

- Odnosi s drugim ljudima, posao, knjige, filmovi...

Je li vam slava teret?

- Ne pridajem joj pažnju i to ljudi valjda osjete pa me i dalje prihvaćaju kao svog, i takvog kakav jesam.

Što vam trenutačno najviše nedostaje?

- Kazalište, jer sam cijelu sezonu izbivao iz ZeKaeMa, svog matičnog kazališta, i jedva čekam povratak na pozornicu. No, pojma nemam kada će to biti, jer su na stolu mnoge ponude. Sve je otvoreno i hektično, a odluke se u našem poslu sve češće donose u posljednji trenutak.