Najbolji hrvatski tenisač, koji organizira humanitarni teniski spektakl u Zagrebu, otkriva u kojim situacijama on i supruga Kristina najviše uživaju jedno u drugome te priznaje da oboje vole Jadran, ali na odmor odlaze u daleke i tople krajeve
Razdoblje u kojem se održavaju prestižni turniri Roland Garros i Wimbledon vrhunac su sezone za najboljeg hrvatskog tenisača Marina Čilića (30), koji je tada potpuno posvećen sportskim ciljevima, no ove je godine dio tog vremena odvojio za nešto drugo. Sa svojom Zakladom Marin Čilić, naime, organizira humanitarni spektakl Gem Set Hrvatska te će u lipnju na teniskim terenima na zagrebačkoj Šalati okupiti brojne sportske zvijezde i druge poznate osobe, koje će na ekshibicijskom teniskom turniru dobro zabaviti gledatelje, ali i zaraditi novac za gradnju sportskog igrališta za djecu u nekoj od manje razvijenih sredina.
Osnovana 2016., Zaklada u kojoj sudjeluju i Čilić i njegova supruga Kristina (29) lani je intenzivirala svoje aktivnosti te su dodijeljene prve stipendije za četrnaestero mladih sportaša i glazbenika, ali i uručene donacije školama u Čabru, Belom Manastiru i Đakovu. I inače je 2018. bila iznimno važna godina u životu Marina Čilića. Sportski vrhunac bila je pobjeda nad Francuskom u Lilleu, gdje je s hrvatskom reprezentacijom osvojio Davis Cup, a privatni - vjenčanje s diplomiranom psihologinjom i politologinjom Kristinom Milković. Krajem travnja je s atraktivnom crnkom proslavio prvu godišnjicu braka, koji je sklopljen u crkvi svetog Nikole u Kristinu rodnom Cavtatu, a s gostima su slavili na dubrovačkoj tvrđavi Revelin.
Kako ste došli na ideju za humanitarni spektakl Gem Set Hrvatska?
- Prošlog ljeta imao sam dio priprema na Korčuli, kamo su nakon Svjetskog nogometnog prvenstva došli i hrvatski reprezentativci Luka Modrić i Mateo Kovačić. Družili smo se na brodu i zafrkavali kako nam nedostaje četvrti za parove, pa smo na Instagramu objavili zajedničku fotografiju te pozvali njihove suigrače Dejana Lovrena i Šimu Vrsaljka da nam se pridruže. Krenula je lavina poruka brojnih sportaša, od braće Sinković do Klasnića, Petrića i Novaka Đokovića. Svi su htjeli sudjelovati u igri parova i pomislio sam da je to odlična ideja i da bismo zapravo mogli organizirati turnir u humanitarne svrhe. Počeo sam nazivati prijatelje sportaše i svi su odlično reagirali. Nije lako sve organizirati, jer puno njih u tom terminu još ima svoje obaveze, primjerice Sandra Perković nastupa na jednom mitingu, ali nadam se da ćemo ondje vidjeti i nogometaše Luku Modrića i Ivana Rakitića, košarkaša Bojana Bogdanovića, rukometaša Domagoja Duvnjaka, tenisače Matu Pavića i Ivana Dodiga... Želimo okupiti predstavnike raznih sportova, kako bismo djeci pokazali koliko je lijepo baviti se sportom, te tim događanjem prikupiti novac za gradnju multifunkcionalnog sportskog igrališta u mjestu koje se nalazi u nerazvijenom dijelu Hrvatske.
Pratite li napredak mladih kojima je vaša zaklada lani dodijelila prve stipendije?
- Prošlo je pola godine od toga i doista je prekrasno pratiti kako se razvijaju te mlade osobe. Stalno smo u kontaktu, klinci nam šalju svoje rezultate kojima se jednako veselim kao i svojima. Posebno me raduje kada mi kažu kako ih je stipendija motivirala da se više trude i neprestano napreduju.
Čega se najradije sjećate iz svojeg djetinjstva u Međugorju?
- Bili su to sretni dani. Jedva bih čekao vratiti se iz škole, ostaviti torbu kod kuće i odjuriti na obližnje igralište, gdje sam po cijele dane s prijateljima igrao nogomet. Bio sam dosta dobar nogometaš, ali sam ubrzo zavolio tenis, koji mi je postao prava strast. Sjećam se da su roditelji 1996., na čuđenje okoline, uredili tenisko igralište kako bih mogao svakodnevno trenirati. Danas je mladima to nezamislivo, ali ja sam na ljetnim vrućinama znao po dva sata zalijevati i pripremati taj teren, samo kako bih mogao sat vremena igrati tenis. Nisu svi to razumjeli, čak su baka i djed prigovarali zašto to zemljište nije iskorišteno za nešto produktivnije. No roditelji su imali viziju, vjerovali su u mene i na tome sam im beskrajno zahvalan.
Koliko ste roditeljima pomagali u polju?
- Rođen sam u vrijeme kada se u Hercegovini ljudi nisu više toliko bavili zemljoradnjom, pa nisam morao nizati duhan. Ostali su samo vinogradi, u kojima sam često pomagao obitelji. I danas moji proizvode odlično vino i rakiju.
Volite li i vi dobru kapljicu?
- Vino, zapravo, ne pijem. Popijem samo čašu na obiteljskom ručku za Božić. I inače jako rijetko pijem alkohol, možda pokoji gutljaj na druženju s prijateljima.
Priuštite li si u svojem sportskom životu i koji hedonistički trenutak?
- Nisam robot. Znam mnogo o prehrani za vrhunskog sportaša i doista pazim što unosim u svoje tijelo. No svjestan sam da sam ipak čovjek, koji si mora katkad nešto i priuštiti. Ako se zaželim sladoleda ili kolača, neću se suzdržati, ali ne svaki dan, već možda jednom tjedno. Jedino nije pametno pokraj mene ostaviti palačinke s Nutellom. Na to sam posebno slab. Svakome je od nas potrebno da se ponekad opusti, a meni je to najdraže uz druženje sa ženom i prijateljima.
Zapjevate li ikad u društvu?
- Rijetko. Jako loše pjevam. Vjerujte mi, to ne želite čuti.
A plešete li?
- Iskreno, prije nisam plesao, ali uoči vjenčanja sam sa ženom upisao plesni tečaj i tih nekoliko sati bili su mi veliki gušt. I dalje neću baš savršeno otplesati tango ili paso doble, ali barem se dobro zabavljam. Žao mi je samo što nemamo češće priliku plesati.
Je li svadba ispunila sva vaša očekivanja?
- Nama je najvažnije bilo da bude dobra atmosfera. Vjenčali smo se u Cavtatu, Kristininu rodnom mjestu, a svadbeno slavlje organizirali u Dubrovniku, što je bio pravi pogodak jer je sve bilo savršeno - od vremena do ugođaja. Gost na vjenčanju bio je Gibonni, na čemu mu iskreno zahvaljujem. Atmosfera je bila fenomenalna. Neću pretjerati ako kažem da mi je to bio najbolji party u životu. Baš nezaboravno.
Čime vas je Kristina osvojila?
- Poznajemo se jako dugo. Upoznali smo se 2008. na Davis Cup susretu u Dubrovniku, gdje je ona pomagala u organizaciji. Ostali smo u kontaktu, a sve se zahuktalo 2009. kada smo postali bliskiji. Tako da smo već deset godina zajedno, što nije bilo nimalo jednostavno jer smo zbog moje karijere često bili razdvojeni. Ona je samostalna, snažna i odgovorna žena, završila je dva fakulteta, psihologiju i politologiju, a sada ima svoju konzultantsku tvrtku. Pametna je i inteligentna, uvijek mi daje dobre savjete... koje ja, doduše, rijetko slušam.
Jeste li romantični?
- Kako kada. Naravno da volim učiniti sve da se moja supruga osjeća posebnom, no to nisu neke velike geste. Oboje volimo svoj mir i privatnost pa su naše proslave najčešće dosta intimne, uz lijepu večeru i glazbu u kojoj guštamo. Uživamo jedno u drugome, i to nam je najbitnije.
Jeste li ikada zaboravili čestitati joj godišnjicu veze ili braka?
- Ne, to mi se nikada neće dogoditi.
Gdje vam je sada dom?
- U Monte Carlu. Kristina često putuje sa mnom, katkad zajedno dođemo i u Hrvatsku, ali baza nam je u Monaku.
Kamo najčešće odlazite na odmor?
- Uvijek u toplije krajeve. Volimo more, sunce i plažu pa smo u posljednje dvije godine bili na Maldivima i Karibima, gdje je prekrasno. Iako i Jadran ima svoje kvalitete - more je neprocjenjivo, nigdje na svijetu nećete pronaći bolje.
Tijekom svih uspona i padova u karijeri, koliko ste puta pomislili odustati od tenisa?
- Rijetko. Moja je vrlina da teško odustajem. U najtežim trenucima pokušavam pronaći snagu i dati sve od sebe, a uz pravi rad dolaze i dobri rezultati. Za uspjeh u svakom dijelu života, bio to sport ili biznis, važno je ne odustajati.
Koliko vam je u tome važna vjera?
- Vjera mi je mnogo pomogla u životu. Posebno u mlađim danima kada sam bio odvojen od obitelji. Nisam bio sam, imao sam trenere i prijatelje oko sebe, ali nitko me nije tjerao, nitko me nije gurao naprijed. Sve je bilo na meni. Ima to dobru stranu, nauči vas da vjerujete u sebe, ali bilo je i teških dana, punih sumnji, kada sam spas nalazio u Bogu i molitvi.
Čega se najviše bojite u životu?
- Ne bih to nazvao strahom, ali najviše brinem zbog utrke protiv vremena. Kad želite postići najbolje što možete, znate biti i dosta kritični prema sebi. Zato se često pitam imam li još dovoljno vremena postati najboljim što mogu biti. Maksimalno ispuniti svoj potencijal. To je nešto s čime se svakodnevno borim.
Što ćete raditi nakon što prestanete profesionalno igrati tenis?
- Razmišljam o tome, ali teško mi je donijeti neku konačnu odluku. U životu je blagoslov ako radite posao koji vam je i strast. Tenis je moja velika strast, igram ga od šeste godine, pa ne sumnjam da ću i nakon igračke karijere ostati vezan uz njega. Vjerojatno ću pokrenuti i neki biznis, a sigurno ću se više posvetiti Kristini i našoj obitelji.
Uz novi broj magazina Gloria ne propustite na dar knjižicu "Vrt u kuhinji"!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....