Nakon velikog razočaranja, Paula ne skriva oduševljenje: '24 godine sam živjela u neznanju'

Jedna država, dva različita svijeta.

Dobrodošli u Republiku Hrvatsku, raj na zemlji. Tako malu, a toliko bogatu! Toliko bogatu da ne znamo gdje da skladištamo višak para pa ih šaljemo samo jednom društvenom sloju. Onom gore. Dotakla sam ga se sada i vjerojatno nikada više.

Ovo nije kolumna o bogatstvu koje se broji u eurima, kod nas u minusima (jesam li se opet dotakla?). Ovo je kolumna koja priča o bogatstvu kulture, običaja i puno nekulture.

Da krenem odozada, čisto da nije sve po PS-u?

Nekulturno ću otpisati nekulturu za neki drugi petak. Ček’, pa u svakoj se bavim našom nekulturom... Ostavljam je za sve ostale petke osim za današnji.

Po običaju ću i reći par riječi o običajima Hrvata. Uobičajeno smo ljudi krajnosti, a bogati smo sadržajem koji hrani našu krajnost.

Primjerice, poželiš li šetati uličicama bogatim kulturom i tradicijom, diviti se miru i gastronomiji uputi se u Istru.

Poželiš li osjetiti onaj stari luksuz, uputi se ka Dubrovniku.

Poželiš li partyjati kao manijak, uputi se prema Makarskoj, Pagu...

Poželiš li se ravnice i sokaka, uputi se u Slavoniju.

Poželiš li se šume, osame, kolibe i svježeg zraka, uputi se u Liku.

Poželiš li se žabljih krakova, jezera i rijeka, ajde u dolinu Neretve.

Poželiš li se urbanog ubrzanog grada, ajde u Zagreb.

Gdje god se okreneš imaš sve što poželiš. Primjerice u Zadru imaš sve. Da, da subjektivna sam i malo se šalim. Za mene je Zadar sve što želim.

Htjedoh progovoriti o onome što već svi znaju, osim nas. A to je: imamo sve, živimo ništa.

Umjesto da veličamo naše sve, puštamo da stoji kako stoji i izlazimo van države u potrazi za ničim. Pardon, u potrazi za boljim, a realno boljeg nema.

U osnovne škole bi se, osim šturog štrebanja zemljopisa, trebala uvest terenska nastava. Ne po susjednom kvartu, već predmet upoznavanja vlastitog bogatstva. Da kada ta djeca odrastu, ne traže “vani” ljepote, nego da uživaju, dižu i cijene vlastite.