Tonči Huljić: 'Ako kći Hana u ovom ludilu bude željela to raditi, morat ću nekako pregristi'

Uvijek ste u petoj brzini i kod vas nema stajanja. Sada ponovno istražujete, radite neke nove neobične spojeve poput ove zadnje s Vojkom i Krešom Bengalkom, kako je došlo do te suradnje?
Zvao me Vojko da bi koristili dio refrena pjesme Gamele u kojoj se spominje Pasta Italiana, i ja sam to odobrio. Nakon nekog vremena me nazvao da mi to pošalje to na pregled, sugerirao neke stvari i onda smo se opet čuli kad me pitao da li bi ja repao, rekao sam da to nije problem. Sve ono što je pomaknuto meni je zanimljivo. Ne mislim pomaknuto iz kuta Vojka i Kreše, njima je to normalno, to je njihov život, ali s nekog našeg srednjostrujaškog kuta, nama mainstream likovima je to malo pomaknuto. Ono što je činjenica, da je hip- hop scena pomaknula tretman tekstova i u mainstreamu. Ne možete danas funkcionirati ako niste aktualni. Obične ljubavne pjesme su dosadne. To je već tema iskorištena pesto puta. Općenito su sve teme izlizane.

Radite li više nego ikada?
Ne. Uvijek sam ja radio ovako puno. Nego se uvijek dogode neke nove generacije koje u određenom periodu života, osvijeste moj rad. Da ste me pitali 90-ih godina, tada sam radio više nego ikad. Tada smo radili 120 pjesama, a sada smo na nekakvih 30-ak do 35. Zato što se pjesme mnogo više rade u studiju i treba puno više eksperimentirati. Zbog velike konkurencije moraš biti svjež i nov, moraš eksperimentirati u studiju i zato to sve i duže traje.

Kako izgleda neki vaš prosječni dan? Kakvo je radno vrijeme tvornice Huljić?
Posljednjih godina izbjegavam noćna druženja, zato što završe pijančevanjem i pušenjem. Muškarci ne trebaju neki objektivni razlog da se nađu piju, puše i pričaju koještarije. To mi više nije nekako interesantno. Bračni izlasci su mi, ono kad jedan bračni par izađe s drugim bračnim parom, trećim ili četvrtim, to mi je malo uštogljeno. Onda mi je najbolje biti doma. Najviše to i volimo. Zapravo, legnem prilično rano oko ponoći, a dižem se prilično rano oko šest ujutro. Uz sve to imam i ritual. Zapravo kroz tjedan kombiniram trčanje, teretanu, ali lagano, da sad netko ne misli da se hvatam u ovim godinama kao balavac. Vježbam i jogu. Nekako se toga pridržavam. Ono što ponekad preskačem je joga jer mi je dosadna ali znam mi je neizbježna.

Ronald Goršić/CROPIX

Tonči i Vjekoslava Huljić na dodjeli Zlatni Studio

Znam da ste vezani za Split, biste li ikada pristali doći u potpunosti na kopno?
Ne mogu. Probao sam s Londonom. Razmišljali smo da se obiteljski tamo preselimo, danas mogu reći da mi je drago što se to nije dogodilo. Taj ritam života koji mi imamo ne bi mijenjao. Ujutro rekreacija, doručak, kava, prvi kontakt sa studijem je oko podne pa do ručka. Nakon ručka slijedi popodnevni odmor, opet u studio ili pisanje pjesama i onda dođe večer. U tom procesu ode jedna butelja crnoga vina i to je to. Koji mi grad na svijetu to može zamijeniti? Sad jedino razmišljam preseliti se na sjeverno područje Hvara o kojom sam radio dokumentarni film o rodbini "Tonetov život ili Bog, lavur, iće i piće". Postoji mogućnost da odemo u brdo iznad Jelse. Mogu razmišljati samo o deminutivima. Iz maloga mjesta u još manje pa dok ne završim u ona dva-tri kvadrata. U Zagrebu imam svoju logistiku. On je neizbježna činjenica nas Dalmatinaca.

Jednom ste sebe nazvali buldožerom, to znači da ste uporni, tvrdoglavi i slijedite svoje vlastite ideje, jeste li omekšali ili je tome još uvijek tako?
Još uvijek sam takav, sad malo moram priznati to prisilno uzdržavam. Jednostavno zato da se ne predam. Boli svaki put kad udarim glavom, ali ja volim kada boli. To smo mi mazohisti. Boli svaki put.

Imate nos za ljude, je li vas ikad instinkt prevario?
Ne, ali sam stvarno s nekima dugo premišljao. Instinkt me vodio, a nekada bi dugo razmišljao trebam li raditi s nekim. Upravo zbog toga kad krećeš s nekim raditi on postoje dio tvog života i nećeš baš svaku budalu pustiti da bude blizu tebe. Kao što vidite radim s Magazinom 40 godina, on je zapravo bio inkubator za sve ostale karijere, osim Doris, Jole i Maksima, ali većina izvođača i Grašo i Jelena su proizvod Magazina, Danijela također. Sve s kim i što sam radio većina toga je bila iz Magazina. Birali smo profil ljudi i s kim ću moći izdržati tako dugo, nema tog ugovora koji održati tu suradnju ako ne valja. Ali bilo je i promašaja, ali ne oko ljudi nego u pjesmama.

Koliko vam treba da napravite hit? Možete li ga napisati na maramici ili pod tušem?
Uglavnom pet do deset minuta. Ili ide ili ne ide. Ne možeš sjesti pa na silu napisati. To jednostavno postoji trenutak kad se prisiliš sjesti za klavir i izračunaš to ti treba. Teško je to objasniti. Pokušavam djeci to prenijeti, ali ne ide. Možeš prenijeti neka pravila, ali recept ne postoji. Recept je individualan. Kod svakoga je i zimnica drugačija. Svatko ima neki svoj način. Teško će neko pisati kao ja. U mladosti sam samo htio biti tekstopisac, a danas mi je žao, jer da sam ovo kanalizirao sve samo u jedan smjer i bio dosljedan otpočetka do kraja u jednom stilu, bilo bi zanimljivo kako bi to išlo. Previše toga me u glazbi svrbi da bi bio samo u jednom stilu. Sad mi je zanimljiva i filharmonija, sad s njom nešto kuhamo.

Kći Hana Huljić također se posvetila glazbi, podržavate li je u karijeri?
Voli to. Jako mi je teško jer sam uvijek bio alergičan na roditelje koji guraju svoju djecu. Jednostavno ne bi htio da se u našem slučaju tako pomisli, a kamoli shvati. Međutim, ako se u ovom ludilu netko želi baviti glazbom, a ona to želi, moram to pregrist. I preuzeti ulogu oca. Ako to stvarno želi i nakon što ustanovimo da je to dobro i drugačije od drugih onda u to idemo. Sad smo u fazi nekog eksperimentiranja. Po Londonu smo također eksperimentirali. Više je ovih godina bila zauzeta komponiranjem, pa je zanemarila pjevanje.

Davor Matota

Ivan Huljić i Hana Huljić

Na početku vam je najviše pomogao Zdenko Runjić kojemu ste kao mladić pokazali svoje pjesme tako što ste mu pokucali na vrata?
To je jednostavno splitsko stanje uma. Nema tu kompleksa. Onda mi je bilo jasno da realizirani ljudi to rade. Rado i ja pomognem. Ne mogu toliko koliko bi ljudi htjeli, ali pomognem i savjetima i preporukom i direktnim involviranjem u pjesmu. I to svakomu koji je iole talentiran. Talenti su biseri na ovom svijetu, moraš ih uzgajati, ako ti Bog dao talent moraš ga širiti, pomagati i drugim talentima, ali to ne znači da moraš biti toliki altruista da hraniš nečiju bolesnu ambiciju ako vidiš da tu napretka nema. Runjić je to prepoznao u meni, a to je bilo i najprirodnije. Bio mi je pred nosom na Radio Splitu, pokucao sam i rekao imam neke pjesme, bi li čuli i to je bila i preporuka kako se treba postaviti prema ljudima koji ti dolaze.

Imate li formulu za dobar život?
Nemam. Život je jedan kakav se odvija na površini, a drugačiji kakav se odvija ispod površine. Često stvari nisu onakve kako izgledaju. Svačiji život mora imati turbulencije i križeve. Samo je pitanje kako se postaviš prema tim stvarima, nije to samo raditi pa sve ide. Ima tu prepreka, nedaća i nevolja, pogrešnih odluka i pravih odluka. Sve je to jedna smjesa koja se zove život. Nema recepta.

Ante Čizmić

Tonči, Vjekoslava i Hana Huljić

Proslavili smo nedavno Dan žena, koje su vam žene obilježile život?

Moram krenuti od mame, pa supruge i kćeri, kao i spomenuti sve pjevačice s kojima sam radio. To se isto može nazvati paralelnim familijarnim svijetom. Kad s nekim radiš 20 ili 30 godina onda je to već familija.

Tko je više u pravu žene ili muškarci?

Po mom iskustvo u životu, a možda postaje muškarci koji će to drugačije gledati, žena je uvijek u pravu. Što god da kažu, žene su uvijek više u pravu od muškaraca. Razboritije su.

Koje pjesma bi vas najbolje opisala?

Jedna pjesma uvijek sve nadživi, dan-danas izaziva iste reakcije kao prije 30 godina kao onda kad se pojavila, a to je pjesma "Sve bi seke ljubile mornare".

Kao poznavatelj Eurosonga, bili ste na njemu čak četiri puta, jeste li čuli novu Frankinu pjesmu, kakvi su vaši dojmovi?

Čuo sam je i ne bih je komentirao jer nikad nisam komentirao druge pjesme osim svojih. Mogu Franki samo zaželjeti puno sreće jer će je trebati.