Zašto se kao odrasli ljudi bojimo bliskosti? Koji to strahovi od povrede, poniženja, izdaje, leže u nama kada se ne želimo prepustiti partneru, prijateljici, pa čak niti vlastitom djetetu.
„Morat ćemo se vratiti u prve mjesece, dane i sate našeg života“, kazuje nam dr. Hrvoje Handl. Tvrdi da su ti prvi mjeseci života nukleus povjerenja koje kasnije prenosimo u život. Ako u kontaktu s majkom nismo izgradili odnos bliskosti, dubinskog povjerenja i predanosti, tu manjkavost i neispunjenu potrebu nosit ćemo u sve iduće odnose u životu.
Tome psihoterapija i služi, da nam nadomjesti ono što nismo dobili u najranijoj dobi. Prije svega da to osvijestimo, a onda kroz terapiju da zacijelimo i namirimo tu ranu u nama. Tada se mijenjamo, drugačije doživljavamo svijet, otvaramo svoje srce i dajemo povjerenje osobi preko puta, ili životu u cijelosti.
„Tek razumijevanjem sebe, možemo razumjeti druge. Nije svaki povik, nervoza ili čak agresija uperena protiv nas. Često se iza takvih reakcija kriju neke sasvim druge povrede, a osoba koju najviše volimo na našu ljubav uzvrati vikom, nervozom, bijesom. Ostajemo tad u čudu i povrijeđeni“, govori dr. Ante Bagarić i nastavlja: “ A važno je znati da taj bijes nije nama upućen. Da on stanuje tamo već jako dugo, i dovoljan je bilo koji okidač da ga pokrene. Mi moramo u sebi izgraditi kapacitet da razumijemo tuđe emocije, da ih izdržimo i da u razgovoru, kasnije podijelimo ono što nas je zasmetalo ili uvrijedilo. To znači raditi na sebi. Naravno, ne mislim da treba trpiti bilo koji oblik nasilja.“
Nema bliskosti bez razumijevanja sebe, a onda i drugih. Moramo postati bliski sa svojim osjećajima, za početak. Počnite se zato češće pitati, kako se osjećate? Začudit ćete se kako malo znate i o vlastitim osjećajima.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....