Zagrebačkog blogera i putopisca Slavena Škrobota ni stopostotni invaliditet nije zaustavio u najvećem izazovu dosad: na prilagođenom biciklu, kojem su u jednom trenutku otkazale kočnice, vozio je kroz pet država i u njihovim ljepotama uživao unatoč vremenskim i zdravstvenim poteškoćama.
Uspeo sam se do najviše točke drevnog grada Petre, na vrh Sinaja, do budističkog hrama na 200-metarskoj stijeni na Šri Lanki, proputovao Australiju... Nedavno sam, međutim, svladao najveći izazov ikad, nešto što je za osobu u mom stanju ekstrem ekstrema: kamperom sam u šest mjeseci prošao pet država i prevalio oko 18 tisuća kilometara - od čega 3500 biciklom prilagođenim osobama s invaliditetom. Ne vjerujem da je ikada itko ovako nešto napravio. Mnogo je napora uloženo i krvi proliveno, a iako su me mnogi nagovarali da odustanem, ta opcija u mojoj glavi nije postojala. To mi je zapravo bio još veći poticaj! Znao sam da to mogu učiniti ako se fizički dobro pripremim i sve pomno organiziram, usprkos tome što je velik broj ljudi sumnjao u mene. Za izvesti ovakvo nešto nije dovoljna samo fizička nego i mentalna snaga.
Prvi korak je bio kupnja bicikla, koji je toliko skup da si ga nisam mogao priuštiti. Cijena mu je, naime, od 25 do 60 tisuća kuna, ovisno o fizičkim predispozicijama osobe. No, zahvaljujući donacijama ljudi koji prate moja putovanja, u rekordnih pet dana sam prikupio cijeli iznos. Biciklirajući rukama najprije sam prošao nekoliko hrvatskih otoka, a potom i Jadransku magistralu. Jako je volim i ona za mene predstavlja čisti zen, poseban izazov, gušt i ispunjenje - bez obzira na to što je najopasnija cesta u Hrvatskoj. A nakon što sam odabrao rutu, želio sam svemu tome dati i neku svrhu.
Znajući kako sam se osjećao onog trenutka kad sam dobio bicikl i svjestan koliko je dinamike unio u moj život, odlučio sam još nekome pomoći. Krenuo sam skupljati sredstva za još četiri posebno prilagođena bicikla i drugima omogućiti isti osjećaj koji su moji pratitelji omogućili meni. Tu se rodila ideja za projekt “Slavenovih 1000 km u kolicima za osmijehe na licima”.
Od Savudrije do Prevlake
Na put sam krenuo lani u rujnu, a prvotni cilj je bio u mjesec dana odbiciklirati od Savudrije do Prevlake s ciljem prikupljanja 150 tisuća kuna. U prosjeku sam biciklirao 50 kilometara dnevno, a najduža etapa je bila 121 kilometar od Rijeke do Prizne, s 1800 metara visinske razlike. Prešavši 1250 kilometara i stigavši do Prevlake, jedan sam cilj ispunio. Drugi - da skupim sredstva - nisam. Bilo je dovoljno tek za jedan i pol bicikl. Stoga sam odlučio nastaviti put kroz Crnu Goru, Albaniju, Grčku i Tursku, a u tome nisam bio sam. Oscar, Ivan i Luka koji su me fotografirali i snimali su ostali u Hrvatskoj, kao i Mihael koji me pratio na biciklu, a sa mnom su unajmljenim kamperom nastavili Mateo i Vedrana. U Crnoj Gori smo prošli cijelu obalu, posjetili nacionalni park Durmitor te osvojili planinu Lovćen - svladavši 461 stepenicu do vrha visokog 1657 metara! U Albaniji smo se koncentrirali samo na bicikliranje, a Grčku smo obišli cijelu. Posjetili smo Meteoru, skupinu grčkih pravoslavnih manastira sagrađenih na stjenovitim formacijama od kojih su neke visoke i do 500 metara. Ukupno je bilo 23 manastira, među kojima je do danas opstalo njih šest, a početak njihove izgradnje nije poznat. Zna se, međutim, da su već u 11. stoljeću monasi pustinjaci počeli živjeti u spiljama i umjetno isklesanim nastambama u stijenama Meteore.
Drevna Grčka
Obišli smo i poluotok Peloponez, a na ruti nam je bila i prijestolnica Atena, prepuna vrijednih antičkih spomenika (od Hadrijanova slavoluka do Akropole) te drugi najveći grčki grad Solun. Posebno me oduševio Korintski kanal čija je gradnja trajala od 1881. do 1893. Dugačak je 6,3 kilometra i širok 21 metar, a spaja Korintski zaljev sa Saronskim zaljevom u Egejskom moru. Vidjeli smo i Termopil, gdje je 480. godine prije Krista bila čuvena bitka između Grka i Perzijanaca, te čarobne otoke Krf, Zakintos i Lefkadu. More i plaže su fascinantni, a posebno bih izdvojio uvale Navagio na Zakintosu, gdje se može vidjeti olupina broda nasukanog 1980., te Porto Katsiki na Lefkadi. Boja mora je nevjerojatno lijepa, čak bih se usudio reći da je ljepša i od našeg.
Let šarenih balona
Napravili smo veliki krug i kroz Tursku. Krenuli smo od Istanbula i produžili do Kapadokije, povijesne regije koja se nalazi u unutrašnjosti Turske. Poznata je po neobičnim formacijama od vulkanskih stijena, koje djeluju izvanzemaljski, a njihova se ljepota najbolje može vidjeti iz zraka. Stoga je glavna turistička atrakcija let balonima koji u zoru polijeću iz grada Göremea. Ja, nažalost, nisam smio u balon jer prilikom slijetanja košara zna poskakivati zbog vjetra pa bih mogao ispasti. Alternativa je bila privatna tura košarom koja ima sjedala po cijeni od 2000 eura (standardna cijena izvan sezone je oko 50 eura), ali je nisam uspio bukirati. No, zato se let šarenih balona može promatrati s krovova hotela i brojnih vidikovaca, među kojima su najpoznatiji Rose i Love Valley.
Iz Kapadokije smo se zaputili na jugoistok Turske. Ondje smo, uz ostalo, u gradu Adani vidjeli Sabancı Merkez, drugu najveću džamiju u Turskoj. Ima šest minareta, sagrađena je na površini od 52.600 četvornih metara, a otvorena je 1998. Krstario sam rijekom Eufrat te obišao Göbekli Tepe - najstarije arheološko nalazište na svijetu. Staro je 12 tisuća godina, iz vremena je mezolitika, a vjeruje se da su ga sagradili lovci sakupljači kao prvo trajno svetište na svijetu. Nakon Mezopotamije smo se uz sirijsku granicu spustili do Sredozemnog mora, obalom vratili u Istanbul, a odatle preko Bugarske i Srbije - doma.
Nevolje na putu
Na ovom putu se dogodilo mnogo lijepih, ali i mnogo ružnih stvari. U Hrvatskoj mi se već treći dan bicikliranja pokvario bicikl. Vozio sam i po kiši i po vjetru, imao opasne susrete s kamionima koji bi pokraj mene proletjeli vozeći 100 kilometara na sat, a na nekim etapama nisam imao ni pratnju. Na Hvaru su počeli problemi s kočnicama i pratili me sve do Grčke, a prije ulaska u tu zemlju su mi na jednoj nizbrdici i zavoju u potpunosti otkazale. Od udara u stijenu spasio me pratitelj Mateo. U Crnoj Gori sam dobio ranu na leđima, u Albaniji mi je pukla rukavica, a dobio sam i upalu uha i temperaturu. Najgore iskustvo doživio sam u Grčkoj, točnije u Patrasu. Zbog nemogućnosti uvođenja katetera dva dana zaredom izazvao sam si autonomnu disrefleksiju, što u prijevodu znači da sam bio vrlo blizu moždanog udara. Mjesec dana nakon toga svako mokrenje mi je predstavljalo veliki strah i stres. U Ateni sam zaradio ranu na lijevom boku, a krenuvši odande prema Istanbulu počela je prava zima. Za mene koji nemam termoregulaciju to je bilo užasno teško i naporno te je svako bicikliranje bilo prava bitka! Dva sata bih biciklirao, a onda se četiri sata grijao. Pred turskim Gaziantepom smo zbog snježne mećave ostali zatočeni nasred autoputa, a na obali smo dobili koronu i deset dana proveli u kamperu na parkingu bolnice. O svojim avanturama mogao bih napisati uzbudljivu knjigu, a to mi je i plan.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....