Svjetski putnik i bloger Kristijan Iličić medeni mjesec sa suprugom Andreom proveo je na zapadu Afrike, u zemlji koju godišnje posjeti manje od šest tisuća turista, gdje su se vozili najdužim, najtežim i najopasnijim vlakom na svijetu, a u jednom selu lokalci su im priredili tradicionalnu ceremoniju vjenčanja.
Nedavno sam posjetio Mauritaniju i doživio jedinstveno iskustvo. Oni koji me prate, znaju da već dugo putujem i da sam doista vidio svašta, no ovaj svijet me ne prestaje iznenađivati. Oženio sam se početkom svibnja pa smo supruga Andrea i ja odlučili imati sasvim drukčiji medeni mjesec, a to je značilo da nismo željeli klišej s tirkiznim morem, bijelim pijeskom i palmama. Budući da smo se oboje zaista naputovali i vidjeli na desetke predivnih plaža diljem svijeta, od onih u Tajlandu, preko Sejšela do Kariba, ovaj put smo željeli nešto sasvim drukčije i tako smo se odlučili za pustinju i predivnu zemlju Mauritaniju u zapadnoj Africi.
Nakon dolaska u glavni grad Nouakchott, odsjeli smo u skromnom hotelu i to je bio jedini konvencionalni smještaj u toj državi, koja je, turistički gledano, nevjerojatno podcijenjena s obzirom na sve ljepote, atrakcije i avanture koje nudi. Godišnje je ne posjeti ni šest tisuća turista! Mauritanija je golema država uronjena u pijesak. Veća je od Pakistana, Turske, Egipta ili Nigerije, no dvije trećine teritorija otpadaju na saharsku pustinju, pa tako u njoj živi samo tri i pol milijuna stanovnika, uglavnom Maura.
Iz glavnog grada Mauritanije zaputili smo se u Terjit. Budući da je zemlja toliko velika, morali smo se satima voziti preko pijeska kako bismo stigli na odredište. U cijeloj je državi je asfaltirano tek nekoliko cesta, uglavnom se vozite po pijesku, što je već samo po sebi nadnaravni doživljaj. Fascinantan je prizor kad se iz pustinje, gotovo ni iz čega, odjednom pred vama stvori golema oaza, mjesto s palmama, vodom... Još me više zapanjuje koliko je život sam po sebi moćna sila. U ovom surovom ambijentu ljudi su podigli školu, imaju solarne ploče od kojih dobivaju energiju. Stvorili su svoj mali, samoodrživi komadić svemira.
Jednom kad smo napustili glavni grad, odsjedali smo ili kod lokalnog vodiča ili u lokalnim smještajima koje drže ljudi za ono malo turista što prođe tom rutom. Nema restorana, gostionica, ničega, ljudi vam praktički u svojem domu pripremaju hranu. A hrana je doista vrhunska. Uglavnom se priprema povrće, piletina, riža i kus kus, a lokalni ljudi to stvarno jako ukusno pripremaju.
U jednom selu su nam priredili veliko iznenađenje: ceremoniju identičnu onoj kakvu sami imaju kad se vjenčaju njihovi suseljani! Andreu su odjenuli u mladu, dali joj nakit, uredili je, mene su odjenuli u mladoženju. Moja je zadaća bila da neprekidno plešem kad god me potaknu na to. Mlada je bila posve zamotana i pokrivena. Tijekom ceremonije je samo tu i tamo mogla pokazati lice. Naša nova svadba je trajala dobra dva sata, ljudi iz sela su se stvarno jako potrudili i neizmjerno nas razveselili.
Iz Terjita smo produžili za Ouadane u čijoj blizini se nalazi lokalitet Richat Structure, odnosno misteriozno Oko Sahare. Postojanje ove formacije otkriveno je u lipnju 1965. kad su ga s neba vidjeli astronauti. Znanstvenici su prvo pomislili da je tu davno udario neki meteor, no kako nije bilo rastaljenih stijena, vrlo brzo su odbacili tu teoriju. Sada se drže ideje da se ovo tlo u jednom trenutku podiglo, a potom erodiralo pa stvorilo ovakvo udubljenje. Ipak, savršenu kružnu formu nitko ne zna objasniti i, naravno, to je plodno tlo za razne alternativne teorije. Najpopularnija je ona da je upravo ovdje potonula Atlantida. Uočeno je, naime, da se mnoge stvari vezane za ovu strukturu u pustinji u velikoj mjeri poklapaju s Platonovim opisima Atlantide. Mjesto je neobično lijepo, osjeća se posebna energija, svakako je vrijedno posjeta.
Napustivši Oko Sahare, krenuli smo u Chinguetti, povijesni gradić, sedmo sveto mjesto islama, okruženo predivnom Saharom u kojoj smo i prenoćili. Bilo je beskrajno vruće pa smo krevete iznijeli iz smještaja pod vedro nebo s milijunima zvijezda. Kakav doživljaj. Iskoristili smo i predivan pijesak Sahare, kao i boje koje samo takva priroda može ponuditi da napravimo originalne fotke nastale nakon vjenčanja. Nema toga photoshopa koji može naslikati to što priroda može dati.
Kule i kameni zidovi Chinguettija danas su pod zaštitom UNESCO-a kao svjetska baština. Ovo mjesto krije vrlo stare knjižnice, sagrađene u doba velike fluktuacije islamskih hodočasnika. Chinguetti je, naime, u svojim počecima bio na važnoj ruti karavana i onih koji su putovali u Meku. Danas je tu aktivna samo jedna knjižnica, a nekad ih je bilo čak 30, no polako su nestajale kako su odlazili ljudi.
Knjižnica koju sam posjetio ima pohranjenu najstariju knjigu Kurana u zapadnoj Africi. Lokalni knjižničar mi je pokazao i nju, ali i vrlo staru knjigu astrologije iz 13. stoljeća. Tvrdi da su muslimanski učenjaci i prije Galilea znali da je Zemlja okrugla.
Ova knjižnica se i danas vodi kao i u doba kad je bila sagrađena, a mnogi važni spisi sačuvani su zbog suhog pustinjskog zraka, ali i predanoga rada svih naraštaja knjižničara koji su se uvijek jako trudili oko vrlo krhkih svitaka od kojih su mnogi smješteni u tube od bambusa. Fascinantno je kakve sve vrijednosti čuva mauretanska pustinja. Ova knjižnica izaziva strahopoštovanje i vrijedna je puta u ovu divnu zemlju.
Od Chinguettija nas je put dalje vodio u Choum, gdje smo kupili sve što će nam biti potrebno za putovanje života: vožnju najdužim, najtežim i najopasnijim vlakom na svijetu. To je vlak bez putničkih vagona, smještaj je na samoj željeznoj rudi koju prevozi u svojih više od 200 vagona, rutom dužom od 700 kilometara, po ekstremnim vremenskim uvjetima. Nabavili smo skijaške maske da nam željezna prašina ne ide u oči, uzeli smo vreće za spavanje i toplu odjeću za noć.
Iz Chouma smo se odvezli do Zouérata, gdje smo imali samo 15 minuta da se ukrcamo na vlak. Čekalo nas je 20 sati putovanja do lučkog gradića na Atlantiku, Nouadhiboua, po dnevnoj temperaturi od 45 stupnjeva, bez ikakvog zaklona, na finoj željeznoj prašini vagona. Budući da ovaj vlak nema konduktera, dakle nema niti nekoga tko bi mogao nadzirati vagone, ljudi ga često na ovakav alternativan način koriste da bi prevalili ovu veliku razdaljinu.
Ovo je putovanje prilično ekstremno. Nakon što se po danu pržite na 45 stupnjeva, uz pijesak i rudu posvuda, noću temperatura padne ispod nule. U početku se još nakon one vrućine malo rashlađujete i možete se diviti nevjerojatnom zvjezdanom nebu. Nikad nisam vidio tako moćan prizor.
Čitajte i: Bajkovita divljina otoka Réunion: Erupcija adrenalina i užitka
No, kako noć odmiče, lagano vas okuje zima. Zavukli smo se u vreće za spavanje, navukli svu odjeću koju imamo i svejedno je bilo ekstremno hladno, a vjetar je strašno puhao. Ovo je putovanje koje će svakoga izbaciti iz zone komfora, testirat će vam izdržljivost, no ujedno je i putovanje koje nudi tolike impresije da se, barem po mojem mišljenju, sve to višestruko isplati! Prizori koje čovjek vidi i sam doživljaj nemjerljivi su s bilo čime.
Dobro je znati
Cijena prijevoza Povratna karta do Mauritanije stoji oko 600 eura, putovali smo Turkish Airlinesom preko Istanbula do glavnog grada Nouakchotta.
Najava za turiste PCR test za ovu državu nije potreban ako ste cijepljeni, a za hrvatske državljane viza se dobije na dolasku u zemlju i stoji 55 eura.
Vizni režim Kristijanova putnička agencija Nomadik Travel imat će u svojoj ponudi upravo ovakvo putovanje u Mauritaniju, ovim rutama. Uskoro će program putovanja biti objavljen na web stranici nomadik.travel.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....