Milana Vlaović o nezapamćenoj tragediji na Pagu: 'Sve se ovo događa zbog prevelike tolerancije na nasilje'

"Mnogi su sa suzama u očima gledali televizijska izvješća s Paga, ne shvaćajući kako je moguće da osoba koja se naziva otac s balkona visokog šest metara baci svoju djecu, dječaka u dobi od 3 godine, te tri djevojčice od 5, 7 i 8 godina, dok osoba koja se naziva majkom leži u krevetu ne shvaćajući što se događa. Djeca su, navodno, još uvijek spavala kada je njihov otac ulazio u sobu i jedno po jedno uzimao iz kreveta, a potom bacao preko balkonske ograde.

Osobe koje rade u Centru za socijalnu skrb u Zadru, tvrde da nisu mogle zaključiti kako će se dogoditi nešto ovako strašno, jer nije bilo prijave nasilja iz obitelji.

Jedna osoba ipak nije zaprepaštena ovakvim razvojem događaja. Ta osoba nije stručna, ni educirana niti prima državnu plaću kako bi razaznala događa li se u obitelji nasilje, čak i ako ono nikada nije prijavljeno. Riječ je o djevojci od 18 godina koja je peto i najstarije dijete žene uhićenog muškarca, a smještena je u Domu za nezbrinutu djecu u Rijeci.

Citiram navod iz Jutarnjeg lista: 'S neopisivom tugom dočekala je vijest o bratu i sestrama. Upućeni u problematiku kažu da je naslućivala loš ishod jer da dok je bila u kući šamari i uvrede su bili svakodnevica.'

Djevojka se znala požaliti da su je roditelji strpali u dom kako im ne bi smetala dok se iživljavaju nad ostalom djecom. I žalila se što s njom u Dom nisu otišle sekice da se spase.

Ako vam ovo ne zvuči kao opis nasilja u obitelji, koje je kulminiralo u četvrtak divljačkim i okrutnim pokušajem ubojstva dosad nezapamćenim i nezabilježenim na ovim prostorima, onda imate problem s definicijom nasilja.

Sve što se u posljednje vrijeme u Hrvatskoj događa, a što duboko uznemirava javnost i dovodi do potpunog gubitka povjerenja u institucije, uzrokovano je prevelikom tolerancijom na nasilje, koje je postalo sastavni dio naše svakodnevice, ali nad njim se zgražamo tek kada poprimi tako velike razmjere da ne možemo prestati misliti na male žrtve koje imaju 3, 5, 7, 8 ili 14 godina i ne mogu se obraniti od onih koji su ih doveli na ovaj svijet, a koji smatraju da ih imaju pravo fizički kazniti do uništenja.

Karla Jurić

Milana Vlaović

Ocu koji je pretukao svoju 14 godišnju kćer nakon što je pušten iz zatvora, baš kao i ocu koji je pokušao ubiti svoje četvero djece to nisu djeca, nego objekti, stvari koje posjeduju i koje su u njihovom vlasništvu. I kojih se, po potrebi, mogu riješiti kada im dosade. Oni nemaju empatiju, ne kontroliraju svoje agresivne impulse i nisu sposobni biti roditelji.

Oni, sami po sebi, nisu najveći problem. Takvih ljudi ima u svakoj zemlji, zbog njih je društvo bilo prisiljeno osmisliti zakone i uspostaviti službe koje trebaju raditi na tome da šteta koju čine bude što manja.

Socijalni radnici, koji izlaskom na teren i uvidom u obiteljsko stanje i prilike nisu u stanju razaznati do koje mjere se krše dječja prava i događa li se nasilje u obitelji iako ono nije prijavljeno – svojim ga nečinjenjem podržavaju. Prešućujući ono što vide, okrećući glavu od problema, izdaju svoje male štićenike, a toga je u posljednje vrijeme previše. Oni krše zakone ove države, koju sami predstavljaju.

Ne smijemo zaboraviti da je upravo Centar za socijalnu skrb predložio majci 14-godišnje djevojčice da otac, osuđeni nasilnik, dođe čuvati djecu dok je ona u bolnici.

Ako otac tuče majku pred djecom, on istovremeno vrši nasilje i nad djecom. I pitanje je trenutka kada će ih početi tući.

Je li itko iz Centra za socijalnu skrb u Zadru razgovarao s najstarijim djetetom u obitelji na Pagu? Kako su procijenili da obitelj dobro skrbi o malodobnoj djeci, ako su se najstarijeg djeteta riješili tako da ga smjeste u Dom? Nismo li nedavno imali slučaj u Puli kada je majka bila lišena roditeljskog prava nad starijim djetetom, a Centar za socijalnu skrb procijenio je da skrbi dobro o mlađem djetetu, trogodišnjem dječaku, pa joj ga nisu oduzeli sve dok ga nije ubila? Toga dana kad ga je ubila, istukla ga je pred djelatnicama Centra za socijalnu skrb, koje je molila da je liše roditeljskog prava jer nije sposobna skrbiti o njemu, a one su se oglušile.

Ovo su pitanja na koja javnost treba dobiti odgovor od ministrice Murganić čiji se resor raspada jer u njemu vrlo često rade ljudi koji ne vole svoj posao i ne posjeduju empatiju, a rade s djecom.

I na kraju, što kao društvo mislimo o nasilju? Kako reagiramo na njega?

Na društvenim mrežama s vremena na vrijeme pojavljuju se tekstovi u kojima njihovi autori tvrde da je bilo puno bolje kad su roditelji često i s punim pravom tukli djecu. Što nam je falilo? Tada se znalo tko je autoritet i djeca su se bojala roditelja i profesora. Na takve tekstove uslijedi lavina pozitivnih reakcija, u kojima komentatori navode da su ih roditelji tukli, pa što im sada fali. Djecu treba tući, tako da nauče. Pa onda uvijek netko pametno prokomentira da je batina iz raja izašla. Ti tekstovi su sjajna podloga za toleranciju nasilja u društvu i poziv su na nasilje PREMA DJECI.

Kako je moguće da odrasla osoba misli da je neprihvatljivo da ga neki muškarac istuče na cesti, primjerice jer je nešto krivo rekao, a prihvatljivo je da isti taj muškarac dođe kući i istuče svoje malodobno dijete, bespomoćno u odnosu na svog oca, jer je, na primjer, nešto krivo reklo?

Koja je razlika između fizičkog kažnjavanja djece i zlostavljanja, postavila je nedavno pitanje profesorica Gordana Buljan Flander na svom predavanju. Nema je.

Zgroženi smo ovim što je učinio otac na Pagu, ali trebamo shvatiti da je počelo sa svakodnevnim šamaranjem. To je prihvatljivo, zar ne?

Djecu su imala govorne poteškoće, mucala, nekontrolirano mokrila.

Majka nije prijavljivala nasilje, jer to što se događalo njoj i nije nasilje.

Je li to opravdanje za socijalne radnice i je li to opravdanje svima koji brane fizičko kažnjavanje djece? Možemo li, čak ako smo i sami kao djeca bili fizički kažnjavani, čak ako smo i sami svoju djecu ponekad istukli, razmisliti o tome s odmakom i shvatiti da je fizičko kažnjavanje pogrešno i da je samo pokazatelj da se kao roditelji u tom trenutku nismo znali bolje nositi sa situacijom?

Smatramo da roditelji doma smiju tući djecu, ali smo zgroženi ako ta djeca počnu tući drugu djecu u školi ili maltretirati profesore. A rješenje vidimo u tome da treba dobro istući djecu. Tek kada shvatimo da je fizičko kažnjavanje djece znak naše nekompetencije i nemoći, da je neprihvatljivo u bilo kakvim okolnostima i da djecu možemo odgajati i kažnjavati i na drugačije načine, koji su itekako učinkoviti, počet ćemo na fizičko nasilje gledati kao na neprihvatljivo ponašanje. Tada ćemo moći shvatiti da onaj koji tuče i premlaćuje slabije od sebe nije policajac, čuvar ili doktor, nije otac niti majka, nego zlostavljač. S takvima se pristojan svijet ne druži i za njih nema opravdanja."