Nisam studirala da bih bila kućanica

Do prije nekoliko godina Marija Cvitanović (31) bila je samo supruga nogometaša Igora Cvitanovića. A onda je odlučila pokazati sve talente i sama utabati stazu svog poslovnog uspjeha. Uvijek besprijekorno odjevena po posljednjoj modi, bila je idealna za modnu kolumnisticu u Gloriji, a nakon nekog vremena počeli su je i mnogi drugi angažirati kao stilisticu. Među njima i Roman Majetić, kralj hrvatskih sapunica, koji joj je prepustio kostimografiju u "Ljubavi u zaleđu", "Običnim ljudima" te ostalim AVA-inim projektima. Tenisačica Iva Majoli povjerila joj je kompletnu organizaciju svog vjenčanja, a pjevačica Jelena Rozga svoj scenski nastup na ovogodišnjoj Dori. Marija Cvitanović okušala se i kao urednica i voditeljica Journala, HTV-ove emisije u kojoj su joj gosti bili Tony Cetinski, Gibonni i portugalska nogometna zvijezda Luis Figo. Nedavno se pojavila i kao manekenka na reviji Leonarde Boban na proljetnom Cro-‡-Porteru. Njezin radni dan, bez obzira na to čime se trenutačno bavi, počinje u salonu ljepote Colette, koji je otvorila u prosincu 2002. A gledatelji TV showa Zvijezde pjevaju, četiri su je emisije slušali u duetu s Goranom Karanom.

Jeste li teško podnijeli ispadanje iz showa? – Za mene je to otpočetka bila samo dobra zabava i doista ne mislim da je neuspjeh ispasti iz daljnjeg natjecanja nakon Petra Graše, Bojane Gregorić i Ivane Banfić. Između Gorana Karana i mene bilo je trzavica ponajprije oko izbora pjesama i načina pjevanja, koje su se osjećale i u nastupu. Posebno posljednju večer. No, imali smo i lijepih trenutaka pa mislim da nije vrijeme za loše vibracije. Nastup u tom glazbenom showu za mene je bila velika čast i nastojala sam u granicama svojih mogućnosti dati sve od sebe.

Jeste li dali sve od sebe i što se tiče izgleda? – Kad prihvatim neki posao, želim ga odraditi maksimalno profesionalno. Što podrazumijeva i lijepu haljinu i dobru šminku. Po haljine sam išla u Beč, a šminkali su me moji šminkeri. No, ne zato što sam ja nešto posebno, nego zato što s televizijskim šminkerima nemam baš dobro iskustvo. Naime, kad sam se prvi put trebala pojaviti na HTV- u, prepustila sam se u ruke njihovih šminkera, ali i požalila: izgledala sam strašno! Zato sada nisam htjela riskirati i sa sobom sam dovela Sandru Marković. A kad smo Goran i ja imali swing na repertoaru, dovela sam na probe i Tamaru iz Atomic centra, s kojom sam vježbala aerobiku. I Goranu se svidjela ta ideja. Rekao je: "Ako se možemo okrenuti i otpjevati, zašto ne?"

Koliko vam je značila podrška supruga Igora Cvitanovića, sestara, prijateljica, ekipe iz sapunice "Obični ljudi"? – Puno! U svakom trenutku osjećala sam da su uz mene. Igoru se otpočetka svidjela ideja o showu, a i Roman Majetić nagovarao me da zapjevam. Dapače, malo me oslobodio stilističkog posla u sapunici jer oboje ne bih stigla. Ali nijednu snimku svog nastupa nisam stigla pogledati.

Pjevate li rado i inače? – Otkad znam za sebe. Istina, moja najveća ljubav iz djetinjstva bilo je kazalište, pa sam glumila i u Zagrebačkom kazalištu mladih, ali moja mama inzistirala je na engleskom i njemačkom, glazbenoj školi, gitari… U jednoj predstavi otkrio je moj glas Zdravko Šljivac i vrlo brzo postala sam jedna od "Zvjezdica". Zajedno s Ivanom i Marijom Husar. Neko vrijeme bila je s nama i Nina Badrić, ali ona je četiri godine starija, pa je bila na odlasku kad sam ja došla u zbor. Kasnije su mi se pridružile i moje mlađe sestre, Vlatka i Zrinka, pa smo zajedno putovale po Francuskoj, Norveškoj, Italiji. Bila sam i prateći vokal Magazinu i Novim fosilima, a moj se glas čuo i u nekim reklamama. Kao djevojčica pjevala sam svaku nedjelju u franjevačkoj crkvi solo dionice, a uzela sam mikrofon u ruke i na vlastitoj svadbi.

Jeste li sanjali o velikoj pjevačkoj karijeri? – Obožavam glazbu i moj je prtljažnik prepun CD-a Robbieja Williamsa, Princea, Stinga, kao i ozbiljne glazbe. Ali pred kraj srednje škole odlučila sam da neću biti ni pjevačica ni glumica. Kako sam zakasnila s pripremama za arhitekturu i dizajn, upisala sam studij ekonomije.

A koliko vam je značilo lijepo odijevanje? – Moja se mama uvijek lijepo odijevala, pa sam to od nje "naslijedila". Kad su me pitali što ću biti kad odrastem, odgovarala sam: "Dama. Kao moja mama". Koliko god imali ili ne imali novca, moja je mama uvijek morala imati maskaru Helena Rubinstein i lijep kaput. No, bila mi je uzor i s druge strane: mnogo je radila, jer je imala rukovodeće mjesto u banci, svaki nam je dan kuhala kad bi došla s posla kući, iako smo imali jednu gospođu koja nas je pazila, od nas je tražila red i da joj pomažemo u kući, tako da sam već s deset godina znala kuhati. A kad bi sve završila, listala bi modne magazine i vadila krojeve. Ja sam uvijek bila uz nju i "određivala" kakvu košulju želim imati. Za jednu Novu godinu, dok je mama izišla iz sobe, škarama sam skratila svečanu haljinicu da bih bila u minici. U svakom slučaju, kao najstarija sestra bila sam u povlaštenom položaju: uvijek sam morala dobiti nešto novo, dok je najmlađa Vlatka stalno rogoborila da mora nositi ono što je srednja, Zrinka, prerasla.

Kako je vašem ocu bilo s četiri žene u kući? – Moja mu je mama često znala reći da je pravi beg. Kao blaženi među ženama, bio je okružen svom našom pažnjom. A budući da je liječnik – specijalist za dijabetes, koristili smo ga za kućnog liječnika. No, tu je bio prilično "nemaran" jer bi na sve naše boljke odmahivao rukom. "Boli te glava? Neka boli. Proći će", znao nam je odgovarati. Nas je to silno nerviralo, ali tata je uvijek tražio da očvrsnemo. Kad je bila zima, tjerao nas je van, na snijeg, zimi bi nam kuhao čaj s mnogo limuna, u našoj se kući, barem dok se u njoj nije pojavio moj suprug Igor i sa sobom donio nezamjenjivu coca-colu, pila samo obična ili mineralna voda, te prirodni iscijeđeni sokovi. No, zapravo se i ne sjećam kad smo sestre i ja bile ozbiljno bolesne ili imale višu temperaturu od 37,5 stupnjeva. Sad je liječnica i moja sestra Zrinka, pa mi ona pregleda grlo kad se požalim.

Jesu li vam roditelji bili strogi? – Mama je bila malo stroža od tate, a ja sam bila napornija od sestara jer sam stalno tražila da mi se sve potanko objasni. Zanimalo me zašto nešto ne smijem ili ne mogu dobiti i inzistirala sam na odgovoru. Sjećam se da sam kao mala patila za eurokremom. Kad bih došla u dućan, povikala bih: "Evo ga!", ali tata mi je zabranio jesti eurokrem, hrenovke i paštete. Moji su roditelji bili vrlo nježni prema nama, ali red se morao znati. Prvi sam se put usudila pitati mamu smijem li prespavati kod Igora pola godine prije našeg vjenčanja. I to zato jer smo sutradan rano morali na put s njegovom mamom. A kad smo išli u posjet Milani i Goranu Vlaoviću u Padovu, moja je mama ronila suze. No, mislim da ta stega i nije bila tako loša. Moji roditelji nikada ni s jednom od nas tri nisu imali ni najmanji problem. Vlatka je završila ekonomiju i danas s mamom izrađuje investicijske studije, Zrinka je liječnica na specijalizaciji u bolnici u Dubravi, a ja sam se pronašla u poslu stilistice, iako o tome nikada nisam ni sanjala.

S Igorom ste od posljednjeg razreda gimnazije. Kako su vaši roditelji reagirali na vašu vezu u početku? – Moj je tata veliki dinamovac i često me vodio na nogometne utakmice, ali nisam čula za Igora dok nas nije u jednom kafiću upoznao jedan moj prijatelj. Nije mi se odmah svidio. Činio mi se arogantan, bio je sav važan u društvu, a s dečkima je razgovarao o nekakvim bijesnim autima, što me uopće nije impresioniralo. Ali bio je i vrlo uporan, a ubrzo sam otkrila da je vrlo šarmantan, jako dobar i pošten, i počeli smo hodati. Jednom sam s tatom gledala utakmicu protiv Steaue, u kojoj Igor nije baš briljirao, pa je moj tata u jednom trenutku nešto rekao na njegov račun, a ja sam samo šutjela. No, ubrzo sam ga upoznala s mamom i tatom jer ne volim komplicirane situacije. Igor i ja počeli smo hodati kad je meni bilo 18, a njemu 23 godine, a vjenčali smo se pet godina kasnije. Da imam kćer od 23 godine i da mi kaže da se udaje, doista ne znam što bih učinila. Ali moji roditelji su to dobro primili. Bio je to na neki način logičan slijed stvari: ja sam imala još samo nekoliko ispita do diplome, a Igor je potpisao ugovor sa španjolskim Realom Sociedadom iz San Sebastiana. Željeli smo tamo zajedno otići.

Čime ste se ondje bavili? – Zapravo, ničim. Da bih "ubila" vrijeme, sate i sate sam provodila u teretani, tako da sam trenirala više od Igora. Brinula sam se o kući, išla sa svekrvom u Pariz kad bi nam došla u posjet, stalno pozivala nekoga k nama jer me mučila nostalgija. Igor je sa osamnaest otišao od kuće i naučio živjeti sam, no meni je bilo veoma teško bez mame, tate, sestara, prijateljica, pa i Igorove mame i brata. Nisam osoba koja će pogledati dva-tri filma i ostatak večeri provesti bez riječi. Meni treba pažnja, razgovori, obiteljska atmosfera i u tome smo Igor i ja vrlo različiti. Njegova mi je mama jednom rekla da je Igor ponekad dovoljan sam sebi, i to je istina.

Kad je otišao igrati u Japan, zašto niste otišli s njim? – Ja sam bila protiv toga da Igor ide u Japan. Mislila sam da bi ga i financijski lošiji ugovor mogao zadovoljiti. No, on je ipak otišao na godinu i pol. I tada sam rekla: "Dosta je bilo nogometa. Sad sam ja na redu". Nogomet smo dotada živjeli i ja, i moja obitelj, i njegova obitelj, i naprosto to više nisam mogla. Mislim da mi nije zamjerio što nisam otišla s njim, iako ga to izravno nikada nisam pitala. Dva puta sam mu otišla u posjet, ali jednom kad sam došla, čak sam imala osjećaj da mu smetam. U to vrijeme Igor je na svim borbama pratio Mirka Filipovića. Nekoliko njih baš se tih dana održavalo, a na večer su imali dogovorena kartanja…

Je li točno da je u to vrijeme vaš brak bio u krizi? – Igor i ja prošli smo mnogo lijepih, ali i teških trenutaka. No, pretpostavljam da je tako sa svim parovima. Pričalo se svašta i za mene i za njega, ali nikad o tome nismo razgovarali. Niti se na to osvrtali. Bilo je to za oboje teško razdoblje. Kad se Igor vratio iz Japana, otišao je igrati u Osijek, ali je vrlo brzo prestao igrati nogomet. Za njega je to bio velik šok. A ja sam ga stalno poticala da se nečim što prije počne baviti jer najbolje znam kako je ništa ne raditi.

A što je sa silosima u koje je vaš suprug investirao prilično novca? – Silose u Ernestinovu otkrili su Igorov ujak Zdenko, moja mama i Igorov brat Slaven, tako da je to obiteljski posao. Ja sam se od toga malo distancirala jer mislim da bih uz sve njih doista bila suvišna. Ali zato Igor ima dovoljno vremena da se bavi tim poslom.

Nedostaje li mu nogomet? – Bojala sam ga se to pitati, ali mislim da mu nedostaje. Uvjerena sam da bi bio odličan trener i nadam se da će to jednog dana i postati.

Kako je prihvatio vaš ulazak u svijet mode? – Mislim da je veoma zadovoljan i ponosan na mene. Uistinu se nisam time mislila baviti, ali mi je drago da su ponajprije magazin Gloria, a zatim i drugi, prepoznali moj smisao za modu. Dok sam bila angažirana na sapunici "Ljubav u zaleđu", Igor je pratio svaku epizodu. Tematika mu se vrlo svidjela, a jedino se čudom čudio kakvi su to treninzi. Stalno je ponavljao da to nema veze s pravim treninzima. U "Obične ljude" kasno se uključio, ali znam da mu je omiljeni lik Luka Dragan. Kao, uostalom, i mnogim muškarcima.

Kako ste se snašli u sapunicama? – U "Ljubavi u zaleđu" bilo mi je prilično teško. Često sam sjedila do dva-tri sata u noći i spremala što će koji glumac sutradan odjenuti za snimanje. Nikad s glumcima nisam imala problema, ali sam sa strane čula kako moj odabir možda i nije najsretniji jer žene nogometaša vole nositi Cavallijeve modele. Nikada nisam voljela naglašavati da sam i ja žena nogometaša, ali da, kao i mnoge druge, ne volim Cavallija. Ali nisam se htjela baviti pričama, nego sam nastavila raditi po svome.

S kim vam je bilo najlakše surađivati? – Sa Ksenijom Pajić. Ona je doista jedinstvena. A odlično sam se slagala i s Helenom Minić.

Je li s glumcima ipak lakše? – S njima je još teže. Oni točno znaju što hoće, a što neće. Tako je, primjerice, Petar Ćiritović inzistirao da mu dajem samo svijetloplave košulje jer mu bež ne pristaju uz ten.

Spomenuti ste i kao kreatorica haljina koje su glumice nosile na promociji "Ljubavi u zaleđu", ali neke od njih sličile su toaletama u kojima su već viđene holivudske zvijezde. – Imali smo samo deset dana da pripremimo haljine u kojima će se glumice pojaviti na crvenom tepihu. Zato sam predložila da ih šivamo i taj su posao obavile dvije dizajnerice s kojima i inače surađujem kad nešto ne mogu kupiti. Neke od tih haljina bile su uistinu moje kreacije, a ona koju je nosila Bojana Gregorić sličila je haljini kakvu je nosila Halle Berry. Ali željela je upravo takvu.

Gdje kupujete svoju odjeću? – U shopping idem samo kad se spremam za neko vjenčanje, krstitke, ili kad me čeka neki drugi važan događaj… U posljednje vrijeme najčešće kupujem preko interneta jer tako najlakše dolazim do nove Chloe torbe, Louboutin cipela, Burberry čizmica. Preko interneta mogu nabaviti modele kakvih nema ni u buticima, ali trebam brzo reagirati: naime, vrlo se često cipele ili torbice prodaju u samo nekoliko sati. Iako volim balerinke i cipele s visokim potpeticama, rado nosim i tenisice, uglavnom Nike ili Adidas. I uvijek ih kupim kad odem u Milano. U Beču je moj omiljeni butik Kasha, jer ondje nađem sve što mi se sviđa, od kreacija Matthewa Williamsona, novih Burberry kolekcija, modele Bottega Veneta. Nedavno sam kupila i jednu predivnu Brioni košulju. Brioni su za mene uvijek bili "muška" marka i sinonim za najbolja odijela, ali imaju i žensku liniju koja se stalno "pomlađuje". Predivna je.

Ima li nešto što si želite, a niste si još priuštili? – Voljela bih imati u ormaru neku haljinu Alexandera McQueena iz njegovih couture kolekcija, ali ne znam gdje bih je odjenula.

Znate li koliko imate torbica? – Ne znam točan broj, ali od svake se teško rastanem. Neke dam sestrama, jer ostalo zbog različitih brojeva cipela i konfekcijskih brojeva ne možemo dijeliti, a drugo odnesem mami, kojoj je sve žao baciti.

Volite li nakit i satove? – Bez toga doista mogu. Tu i tamo stavim naušnice, a sat mi se stvarno mora svidjeti da bih ga poželjela. Sada imam Jacob&Co, a Igoru sam darovala Hublot. On, pak, obožava satove.

Što vam Igor najčešće kupuje? – Apsolutno vjerujem u njegov ukus. No, najviše me iznenadi neobičnim parfemima. U prvoj godini naše veze donio mi je iz Londona Van Cleef&Arpels i to mi je dandanas ostao najdraži parfem.

Je li točno da su vas i neke velike tvrtke angažirale da za njih kreirate službenu odjeću? – Imam nekoliko vrlo konkretnih ponuda. Ali ne samo za kreiranje službene odjeće djelatnika, već za kompletan styling. A intenzivno radim i na sportskoj kolekciji za body pilates, koja će se moći nabaviti u pilates centru Anamarije Rukavine, jer je riječ o zajedničkom projektu. Tako da me, zajedno s mojim pomoćnicima Karlom Kaić i Petrom Trbovićem, nakon izleta u show Zvijezde pjevaju čeka jako mnogo posla.

Diana Šetka