Teška bolest nije mi uništila duh

Premda do nastupa na Pjesmi Eurovizije ima još gotovo dva mjeseca, splitska pjevačica Andrea Šušnjara već sad ne stigne predahnuti. Tek što se vratila iz Beograda, gdje je s Igorom Cukrovim na tamošnjoj državnoj televiziji promovirala pjesmu “Lijepa Tena” Tončija Huljića, kod kuće se malo odmorila i ponovno spakirala kovčege te se za vikend uputila u Zagreb, na snimanje videospota za pjesmu s kojom se u svibnju natječe u Moskvi. A bude li sve išlo prema planu, s Igorom će uskoro na miniturneju po susjednim zemljama…

– U Zagrebu su mi nalijepili ekstenzije na kosu, s kojima ću nastupiti u Moskvi. A kakvu ću točno frizuru imati, odlučit će Viktor Drago, koji se brine za moj i Igorov styling – kaže 22-godišnja pjevačica, koja se u samo dvadesetak dana od “bezimenog” back-vokala prometnula u istinsku zvijezdu. Mnogi misle da ona taj status i zaslužuje jer je sigurnom interpretacijom na Dori spasila tremom uzdrmanog Cukrova. I u konačnoj verziji pjesme, koja je nedavno snimljena, Andreina je dionica dobila više važnosti. – Na Doru sam upala u zadnji tren i zato moje ime nije bilo među izvođačima. Prema prvoj Huljićevoj zamisli, Igor je trebao nastupiti sam, a kad je shvatio da mu nedostaje ženski vokal, službeni popis već je bio gotov. Na pozornicu sam mogla izići samo kao pozadinski vokal – govori plavokosa pjevačica, koju od početka karijere prati glas da je u rodbinskoj vezi s Vjekoslavom Huljić – zbog njihove fizičke sličnosti.

Andrei je ovo, inače, treći nastup na Dori: na najvećem hrvatskom estradnom natjecanju debitirala je 2004. kad je s pjesmom “Noah” osvojila drugo mjesto, a dogodine je bila četvrta, također sa skladbom Tončija Huljića, “Ljudi s mora”. Ni sada nije očekivala pobjedu, no priznaje da je shvaća kao najljepšu nagradu nakon iznimno teškog životnog razdoblja. Naime, prije točno dvije godine otkriven joj je rak jajnika, i otada traje njezina bitka s opakom bolešću. – Sada sam dobro. Rak je odstranjen, no svaka tri mjeseca moram na kontrole jer sam prvih pet godina i dalje u zoni visokog rizika. Jedna takva kontrola čeka me i prije puta u Moskvu i već se sada za nju psihičku pripremam – govori Andrea, koja je za bolest doznala nekoliko dana nakon dvadesetog rođendana. Tijekom redovitog ginekološkog pregleda u KB Split, ultrazvukom joj je na desnom jajniku otkrivena cista veličine 20 centimetara.

– Nisam ništa slutila – kaže – jer nisam imala nikakvih tegoba osim što mi je trbuh tih dana bio malo nadut. Ali kako sam mršava i čim nešto pojedem, trbuščić dođe do izražaja, to sam pripisivala dobrom apetitu. Odmah su me zadržali u bolnici, a već dva dana kasnije sam operirana. Ničega se u vezi s operacijom se ne sjećam, a dani koji su uslijedili i danas su mi kao u magli. Da je stvar vrlo ozbiljna, shvatila sam tek kad sam čula riječ “kemoterapija” – dok su liječnici mojim roditeljima objašnjavali što me čeka idućih mjeseci.

Jer, biopsija je pokazala da je cista, zapravo, karcinom. Nakon petnaestak dana morala je na drugu operaciju, kojom joj je odstranjen cijeli desni jajnik, a preventivno i slijepo crijevo, potom su uslijedile tri serije kemoterapija, tijekom kojih je smršavjela sedam kilograma i izgubila svu kosu.

Povratak u normalu

– Operacija je trajala šest sati, a da stvar bude gora, ja sam se nakon četiri sata nakratko probudila. Doduše, nisam toga bila svjesna, ali otvorila sam oči i vidjela jako svjetlo te sam prvo pomislila da sam umrla. Nisam mogla disati, gušilo me… Odmah su me, naravno, ponovno uspavali, a probudila sam se dva dana kasnije na onkologiji. To mi je buđenje bilo jednako traumatično kao i poslije kemoterapije. Sve me boljelo i neprestance sam osjećala mučninu, s kojom sam se sve vrijeme u bolnici teško nosila jer sam slabo jela. Nikako se nisam mogla priviknuti na bolničku kuhinju, a kako sam često povraćala, s 50 kilograma brzo sam spala na 43. To je na moju visinu od 163 centimetra doista malo. Na kraju su liječnici dopustili roditeljima da mi donose hranu od kuće – priča splitska pjevačica, koja unatoč svemu nijednom nije pokleknula duhom, niti pomislila na ono najgore.

Stalno je sama sebi govorila da mora ostvariti svoj životni san i postati pjevačica, a znala je da ne smije posustati ni zbog mame Dolores, podvornice u glazbenoj školi Josipa Hatzea, te tate Zorana, ugostitelja koji od Andreine treće godine ima novu obitelj.

– Njima je bilo teže nego meni pa sam nemalo puta ja njih tješila. Premda sam emotivna Ribica u horoskopu i mnogo toga nakupljam u sebi, što je sigurno pridonijelo mom stanju, svim sam se snagama borila protiv ove bolesti. Kad mi je zbog drugog ciklusa kemoterapija počela otpadati kosa, otišla sam frizeru i ošišala se na kratko. A kasnije, kad je posve otpala, bez ikakvih problema nosila sam periku, i to smeđu, dugu, do polovice leđa. I nikada nisam izišla nenašminkana. Ljudi u mojoj okolini su znali da sam bolesna, ali su se pretvarali da je sve u redu. Osim s roditeljima i sedamnaestogodišnjim polubratom Ivanom, o tome sam mogla razgovarati samo s Tončijem i Vjekoslavom Huljić, a često bi me nazvao i Joško Čagalj Jole.

A TV voditeljica Iva Bagić, koja se već godinama bori s tumorom na mozgu, bila mi je primjer kako ne treba gubiti vjeru – govori Andrea, koja je u bolničkom krevetu provela gotovo godinu dana. Nakon zadnjeg ciklusa kemoterapija mjesecima je odlazila na višednevne terapije za jačanje krvne slike i imuniteta, a bila je toliko slaba da bi jedva smogla snage za kratke šetnje. Nije joj, kaže, bilo ni do čega. Nije mogla ni čitati, ni pjevati, a čak su je i dugi razgovori umarali. Samo je čekala kad će joj kosa početi rasti, a za to je trebalo šest mjeseci Tek prije pola godine Andrea se počela vraćati u normalan život. Na Filozofskom fakultetu u Splitu, na kojem studira na Odsjeku za pedagoški odgoj, položila je nekoliko ispita, i vratila se honorarnom poslu glazbene animatorice na dječjim proslavama. Prvi put nakon bolesti izišla je pred publiku upravo na Dori.

– Nevjerojatno je kako se stvari u životu ponekad poslože. Na onaj nesretni ginekološki pregled otišla sam između dvije probe s grupom Magazin, u kojoj sam trebala početi pjevati. Tako je nekoliko dana prije odlučio Tonči Huljić, koji me otkrio kao 17-godišnju učenicu solo pjevanja u Glazbenoj školi Josipa Hatzea, koju je pohađala i njegova kći Hana. Tada smo započeli suradnju, a osim dva nastupa na Dori, 2005. sam debitirala na Splitskom festivalu s njegovom pjesmom “Kad zažmirim”, za koju sam nagrađena kao najbolji debitant. Glazbenu školu na kraju nisam završila jer mi je bilo važnije na vrijeme maturirati u Jezičnoj gimnaziji, a i bilo mi jasno da će moja pjevačka karijera ići u drugom smjeru od opernih pozornica – govori pjevačica, koja je odnedavno sretno zaljubljena. Iako o dečku ne želi ništa pričati – osim da joj je velika podrška u svemu – otkriva da će je najvjerojatnije pratiti i u Moskvu. –

Na neki način – kaže Andrea Šušnjara – drago mi je što sam sve ovo prošla jer sam danas mnogo bolja osoba. Prije sam samo maštala o slavi i novcu, a sada sam svjesna koliko to zapravo malo znači. Velika mi je želja svojim iskustvom pomoći i drugim mladim osobama koje, na žalost, čeka slična sudbina. Stoga sam bila uistinu počašćena kad mi je nedavno dr. Eduard Vrdoljak, ravnatelj onkologije u KB Split, predložio da budem njihova ambasadorica u borbi protiv te opake bolesti. S osobljem na odjelu ostala sam u odličnim odnosima jer su svi bili divni prema meni. Kad mi je bilo najteže, donosili su mi u sobu svježe cvijeće, plišane lutke, čokoladu … Oni su mi i među prvima čestitali na pobjedi.

Dolores Tolić