Slavni britanski prirodoslovac, koji je s 94 godine snimio novi film i napisao knjigu, karijeru je počeo na BBC-u, gdje mu nisu dali pred kamere jer je imao prevelike zube: tako je postao autor najljepših dokumentaraca o biljnom i životinjskom svijetu, kojima i danas upozorava da uništavajući prirodu uništavamo i sami sebe.
Našao sam se na padini tako da me kamerman može snimati, no prije nego što sam mu stigao reći da sam na položaju, nešto mi je sletjelo na glavu. Okrenuo sam se i vidio da je ženka gorile izronila iz raslinja točno iza mene i da mi je na glavu stavila ruku. Pogledala je ravno u mene svojim dubokim smeđim očima. Potom je maknula ruku s moje glave i povukla mi donju usnu kako bi bacila pogled u moja usta. Zatim je nešto sletjelo na moje noge. Dvije male gorile sjedile su mi na nogama i igrale se mojim vezicama. Nemam pojma koliko je minuta i sekundi potrajala ta interakcija. Svakako je riječ bila o nekoliko minuta, a ja sam bio u deliriju od sreće. Zatim su mladunčadi dosadile moje vezice i odšetali su se dalje. Majka ih je promatrala, a zatim se osovila na noge i teškim korakom krenula za njima. Odšuljao sam se natrag k filmskoj ekipi preplavljen osjećajem iznimne časti, opisao je britanski prirodoslovac David Attenborough (94) uzbudljiv trenutak tijekom snimanja emisije za serijal “Život na zemlji” u Ruandi, jedan od mnogih koje je doživio u karijeri koja traje dulje od sedam desetljeća.
Autor dokumentarnih televizijskih serijala o životu na zemlji, koji je proputovao milijune kilometara po svim kontinentima i plovio po svim oceanima, pokazavši ljudima diljem svijeta kako žive divlje životinje i doživjevši pritom bezbroj uzbudljivih trenutaka, ovih je dana izdao novu knjigu, “Život na našem planetu”, koja kod nas izlazi 15. listopada u izdanju Školske knjige, dok se istodobno na Netflixu prikazuje njegov istoimeni film. U njemu upozorava da Zemlji prijeti uništenje, slično onom u Černobilu.
- Mnogi su Černobil prozvali najskupljom ekološkom katastrofom u povijesti. Na žalost, to nije istina. Nešto se drugo događalo posvuda, diljem planeta, jedva primjetno, iz dana u dan tijekom većeg dijela prošlog stoljeća... Nije riječ o jednom nesretnom slučaju, nego o pogubnom nedostatku brige i razumijevanja koji utječe na sve što radimo - tvrdi sir David u novoj knjizi. U uvodu, u kojem kao mjesto krajnjeg očaja opisuje danas opustjeli Pripjat, gradić podignut za radnike nuklearne elektrane Černobil, Attenborough upozorava: - Mi ljudi jedini na Zemlji dovoljno smo moćni da stvorimo svjetove te ih potom razorimo. I ističe da će ono što se sada događa s našim planetom biti daleko ozbiljnije od zagađenja tla i voda u nekoliko nesretnih zemalja te upozorava: sada smo svi stanovnici Pripjata.
Djetinjstvo uspješniih profesionalaca
Poznati prirodoslovac rođen je 8. svibnja 1926. u gradiću Isleworthu, danas dijelu Londona, no odrastao je u Leicesteru, na kampusu Sveučilišnog koledža, gdje je njegov otac Frederick bio rektor, a majka Mary ravnateljica amaterske kazališne družine te pobornica zaštite ljudskih prava i borac protiv nasilja u obitelji. David je imao starijeg brata Richarda, glumca i Oscarom nagrađenog redatelja filma “Gandhi”, koji je preminuo 2014., te mlađeg brata Johna, kojeg su od djetinjstva zanimali automobili pa je postao jedan od šefova Rolls-Roycea i kasnije bio direktor Alfa-Romea za Veliku Britaniju. Roditelji su imali mnogo razumijevanja za njihove nestašluke, ali u jednom nisu smjeli zakazati - obrazovanju. Sva su trojica bili dobri učenici i kasnije studenti.
U Davidovu slučaju nikada nije bilo dvojbe što će studirati jer su ga odmalena zanimali kukci, fosili i općenito životinje. Lutao je po okolici, tražio fosile u napuštenom rudniku, lovio žabe, tražio kukce ispod kamena... Kad je imao 11 godina, na kampusu je slučajno čuo da na odjelu zoologije trebaju daždevnjake pa se ponudio da će ih on dobavljati - za tri penija po svakom primjerku. Isprva nije htio otkriti gdje ih lovi i tek je kasnije priznao da je to jezerce samo pet metara od koledža. Njegovu zbirku fosila pohvalila je i antropologinja Jacquetta Hawkes, a dodatni poticaj za proučavanje životinja dobio je 1936., kad je s bratom Richardom išao slušati predavanje “Sive sove” Britanca pravim imenom Archibald Belaney, koji je živio u Kanadi i izdavao se za Indijanca te bio jedan od prvih ljudi koji su se borili za očuvanje prirode.
Richard Attenborough poslije je o njemu snimio film u kojem je lik glavnog junaka dao Pierceu Brosnanu. Davidovu maštu zaintrigirao je i komad jantara u kojem je bio sačuvan neki kukac - taj detalj vidjet će se poslije u filmu “Jurski park”, u kojem vlasnika parka gdje se ponovno oživljavaju dinosauri glumi njegov brat Richard - dar njegove posvojene sestre. Njihova majka Mary je, naime, 1939. udomila dvije djevojčice, Židovke koje su uspjele pobjeći iz nacističke Njemačke - 11-godišnju Irene i dvije godine mlađu Helgu Bejach iz Berlina. Sestre Bejach ostale su s obitelji Attenborough do 1949., kad su pronašle daljnju rodbinu u Americi i preselile se njima, ali su do kraja života ostale u kontaktu s Davidom i njegovom braćom.
- U to vrijeme nije bilo neuobičajeno da dječak moje dobi sjedne na bicikl, odveze se na selo i cijeli dan provede izvan kuće. Upravo sam tako i ja činio. Svako dijete istražuje. Već je puko preokretanje kamena i razgledavanje životinja koje pod njim žive istraživanje. U to doba bio sam samo očaran gledajući ono što se zbiva u prirodnom svijetu koji me okruživao i ne pomišljajući što ću jednog dana biti. Moj stariji brat drukčije je gledao na život. Leicester je imao amatersko kazališno društvo koje je izvodilo predstave gotovo profesionalne kvalitete pa, iako bi me brat s vremena na vrijeme nagovorio da mu se pridružim i izgovorim nekoliko rečenica teksta u epizodnim ulogama, nisam u tome stvarno uživao. Umjesto toga, čim bi vrijeme bilo dovoljno toplo, biciklom bih se odvezao u istočni dio okruga gdje je bilo stijena prepunih prelijepih i zanimljivih fosila. U tom je dijelu Engleske bilo puno fosila amonita, morskih životinja od kojih su neki bili promjera petnaestak centimetara, drugi veličine lješnjaka.
- Ništa mi nije bilo uzbudljivije nego uzeti oblutak obećavajućeg izgleda, udariti ga vješto čekićem i gledati kako se raspada i razotkriva taj čudesni oklop trepereći na suncu. Uživao sam u pomisli da su baš moje oči prve ljudske oči koje su ga ugledale. Od najranije sam mladosti vjerovao da je najvažnije ono znanje zahvaljujući kojem shvaćamo kako funkcionira prirodni svijet. Nisu me zanimali zakoni koje su izmislili ljudi, nego načela koja su upravljala životima životinja i biljaka - napisao je u knjizi “Život na našem planetu”.
Mnogo propuštenih rođendana
David se poslije srednje škole upisao na sveučilište Cambridge gdje je studirao geologiju i zoologiju. Nakon što je diplomirao te odslužio vojsku u Kraljevskoj mornarici, zaposlio se na novonastaloj televizijskoj postaji BBC pokrenutoj 1936., ali je njen rad obustavljen tijekom Drugog svjetskog rata. Tek 1946. ponovno je započela s emitiranjem - uživo i u crno-bijeloj tehnici, a program se mogao pratiti samo u Londonu i u Birminghamu. Davidu, doduše, nisu dopuštali da se pojavi pred kamerama. Tvrdili su da ima prevelike zube - današnjim jezikom vjerojatno bi rekli da nije “televizičan”.
- Moj je posao bio produciranje svih vrsta dokumentarnog programa, ali kako se povećavao i broj i vrsta programa koji su se prikazivali svake večeri, postupno sam se specijalizirao za prirodoslovlje. U početku smo prikazivali snimke životinja koje bismo u studio dovodili iz londonskoga zoološkog vrta. Postavili bismo ih na stol prekriven otiračem, a namještali su ih i čuvali stručnjaci iz zoološkog vrta. Međutim, u tim su uvjetima životinje izgledale kao čudovišta, nakaze, a ja sam čeznuo da ih gledatelji vide u njihovu prirodnom okruženju - u divljini, gdje su njihovi različiti oblici i boje imali smisla. S vremenom su David Attenborough i Jack Lester, kustos odjela reptila u londonskom zoološkom vrtu, skovali plan.
Jack je predložio upravitelju da ga pošalje u Sijera Leone, zemlju u Zapadnoj Africi koju je dobro poznavao, te da s njim pođu na put David i kamerman kako bi snimali sve što on bude radio. Ekipa je zaista otišla u afričku divljinu, no Lester se razbolio pa je kao narator pred kamere morao stati Attenborough. - Bio sam producent, što je u to doba značilo da sam Katica za sve. Organizirao sam putovanje, nosio opremu, brinuo se za kameru... i bilo je logično da mi kažu “stani tamo i pričaj” kad se Jack razbolio - ispričao je poslije.
U to je doba već bio u braku. S Jane Elizabeth Ebsworth Oriel, koju je upoznao dok su oboje studirali u Cambridgeu, oženio se 1950. i dobili su dvoje djece, sina Roberta i kćer Susan. - Sad mi je žao što nisam više vremena provodio s njima. Stalno sam bio na putu, u divljini, a morate znati da se prije nije putovalo tako brzo i tako jednostavno kao danas. Za Božić bih najčešće bio kod kuće, ali sam propustio mnogo njihovih rođendana - priznao je poslije. Kad je 1964. pokrenut drugi program BBC-ja, prvih godinu dana nije imao veliku gledanost pa su Davidu Attenboroughu ponudili posao da vodi brigu o novim emisijama. Prihvatio je ponudu i za početak promijenio maskotu i raspored emitiranja te u nakani da učini BBC2 drukčijim od ostalih televizijskih kanala pokrenuo niz novih emisija od kojih su neke postale zaštitnim znakom britanske televizije i zadobile kultni status - poput glazbenog showa “The Old Grey Whistle Test” te “Letećeg cirkusa Montyja Pythona”. Zahvaljujući tom uspjehu dobio je novi posao - postao je direktor svih programa cijelog BBC-a, no kad se njegovo ime počelo spominjati za mjesto direktora cijele TV kuće, dao je otkaz.
Tih godina posao mu se sastojao od odobravanja budžeta, poslovnih sastanaka i stalnog sjedenja u uredu, a to nije bilo ono što je on želio raditi. I do tada je u ugovoru, na njegovo inzistiranje, bila uvrštena stavka da svake dvije ili tri godine može uzeti nekoliko mjeseci slobodno za vlastite projekte - tako je, primjerice, 1969. nastala trodijelna serija o kulturnoj povijesti Balija te film “A Blank On The Map”, u kojem se pridružio prvoj ekspediciji u zabačena brda Nove Gvineje, gdje je snimljeno pleme koje dotad nije bilo u kontaktu s civilizacijom. Nakon što je dao ostavku, mogao je sve svoje slobodno vrijeme posvetiti takvim projektima. Vratio se u Indoneziju i snimao divlje životinje u njihovu prirodnom okolišu, snimio seriju o plemenskoj umjetnosti, o poznatim istraživačima, o čudesnim životinjama, a od sredine sedamdesetih počeo je raditi na svojoj vjerojatno najpoznatijoj seriji dokumentaraca - “Život na zemlji”, koja je postigla nevjerojatnu gledanost svuda u svijetu i postavila mjerila za sve slične dokumentarce. Attenboroughov staloženi glas kojim je na jednostavan način, bez dociranja, tumačio čudesa prirode, usjekao se u svijest milijuna ljudi, baš kao njegov lik.
Već pomalo prosijed, najčešće u bež hlačama i svijetloplavoj košulji, otada je snimio bezbroj dokumentaraca, dobio puno nagrada, bio proglašen vitezom, po njemu su nazvane novootkrivene biljke, životinje, sazviježđa, dinosaur u londonskom Prirodoslovnom muzeju... No, bilo je i kritika. Neki su mu zamjerali da ne govori dovoljno gorljivo o utjecaju čovjeka na okoliš, o uništavanju prirode, o klimatskim promjenama...
Brod u nepoznato
Istina je da je Attenborough pomalo staromodni konzervacionist koji podržava i pomaže mnoge ekološke akcije, no u svojim ranijim dokumentarcima nije previše govorio o ekologiji - jer je tada vladala potpuno drukčija svijest. Osim toga, još kao mladi producent naučio je da svoje privatne stavove ne iznosi na televiziji. Njegov je kredo bio: “Pokaži čudesan život našeg planeta i ljudi će se brinuti da ga sačuvaju”. No, kasnije se promijenio. Počeo je sve više upozoravati na opasan utjecaj čovjeka - od krivolova, sveprisutne plastike u svjetskim oceanima, zagađenja, krčenja šuma do izumiranja brojnih životinjskih vrsta...
- Kad sam počeo, mogli ste se otisnuti brodom u nepoznato, vidjeti obalu na koju čovjek nikada nije kročio, hodati neistraženim šumama, izgubiti se u džungli - što se meni dogodilo i, vjerujte, taj osjećaj nije ugodan. Danas se mnogo toga promijenilo. Ljudski je utjecaj sveprisutan. Na mjestu gdje sam prije vidio bujnu prašumu, sada su plantaže palmi, koraljni grebeni na kojima je prije bujao život sada su pusti i ogoljeli, neke životinje koje sam snimao sada su izumrle... Ta svijest o opasnosti od uništenja okoliša i potrebi da se on sačuva bila je sve više prisutna u kasnijim serijalima, kao što je “Plavi planet”. Danas je David Attenborough gorljivi zagovornik potrebe da se sačuva bioraznolikost i razvije svijest da bez nje nećemo uništiti samo životinje ili biljke nego i same sebe. Pokazuje to i u novom filmu, “Životu na našem planetu”, i s 94 godine na leđima ne prestaje raditi ono što najviše voli - snimati nove dokumentarce.
I dalje živi u svom domu u Richmondu, ispunjenom afričkim maskama i raznim drugim uspomenama sa svojih putovanja, pripremajući svaki dan nove televizijske projekte. Supruga Jane doživjela je moždani udar i pala u komu 1997., dok je on bio na Novom Zelandu, no stigao je doletjeti kući i stisnuti joj ruku prije nego što je umrla. Sin Robert je profesor bioantropologije u Australiji, a kći Susan živi u blizini i često mu dolazi u posjet, brine se za njegov raspored raznih javnih pojavljivanja i intervjua te mu u hladnjaku ostavlja pite od mesa koje najviše voli. I, za svaki slučaj, jer se njen otac zna toliko zadubiti u rad da zaboravi na sve ostalo, na hladnjaku ostavlja poruku “Tata, ne zaboravi ručati”.
Električni pokrivač
Prije nekoliko godina David Attenborough je ispričao kako se jednom vratio kući s putovanja po afričkoj divljini, pojeo prvo pošteno jelo nakon nekoliko mjeseci i bacio se u krevet. Probudio se usred noći, obliven znojem i prvo što je pomislio bilo je da je obolio od malarije: ‘Pogledao sam suprugu Jane koja je ležala pokraj mene i uplašio se da sam je izložio bolesti. A onda sam stavio ruku na pokrivač i shvatio da je vruć. Jane je kupila električnu deku, za što nisam znao, a ja sam je, čini se, u snu uključio. Laknulo mi je kad sam shvatio da nisam bolestan i da je nisam doveo u opasnost’.
Laskavo i pomalo neugodno priznanje
Po Davidu Attenboroughu nazvani su cvijet u Ekvadoru, vrsta ose, biljka mesožder i mnoga druga bića, a najveće je dinosaur u londonskom Prirodoslovnom muzeju.- Ispod kostura je tabla s natpisom ‘Attenborosaurus’. Zamislite samo! Sve je to jako laskavo i jako zabavno, ali zapravo ne znači ništa. Zašto? Imate li fuksiju u svom vrtu? Znate li da je taj cvijet dobio ime po njemačkom botaničaru dr. Fuchsu koji ga je otkrio u 19. stoljeću. Danas ga se nitko ne sjeća. Pretpostavljam da će se za pedeset ili sto godina, kad vide ovog dinosaura, ljudi pitati - tko je bio taj Attenborough? Možda onaj sijedi momak koji je snimao životinje...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....