Otkako znam za sebe imam prigovore na vlastiti izgled. Svašta sam nešto zamjerala svom tijelu i dugo mi je trebalo da ga prihvatim. Nisam jedina: 97 posto žena nije zadovoljno odrazom u ogledalu.
Kapci su mi suviše spušteni. Leđa su mi suviše široka. Pozadina mi je suviše spljoštena. S dvadeset sam imala milijun zamjerki na račun vlastitog tijela koje su mi zagorčavale život na dnevnoj bazi. Primjerice, godinama nisam nosila rep, smatrajući kako raspuštena kosa bolje prikriva činjenicu da mi je lice suviše okruglo. Na fakultetskim sam se predavanjima i na plus trideset topila u dugim sakoima jer nije dolazilo u obzir da pokažem struk i stražnjicu.
Sandale s remenčićima odbacila sam kao opciju još u srednjoj školi jer se nisam rodila s elegantnim, tankim nožnim člancima. O licu da ne govorim. Na početku svake nove veze izbjegavala bih se viđati s dečkom preko dana od straha da će izgubiti interes ako vidi moj nesavršeni ten na okrutnom dnevnom svjetlu. Komplimente sam primala s podozrivošću, a ono što su drugi vidjeli kao prednost, poput moje "manekenske" visine od 176 cm, ja sam - barem u nekim periodima svog života - doživljavala kao manu.
Era supermodela
Sjećam se sebe kao desetogodišnje djevojčice koja proučava svoje lice u ogledalu, stišćući nos i usnice kako bi izgledali uže i tanje. Netko mi je iz razreda bio rekao kako imam "crnačka usta", a iako nisam znala što to uopće znači, nije mi zvučalo kao pohvala. Iz današnje perspektive, kad mnoge žene plaćaju tisuće kuna i pristaju da im se zabadaju igle u taj osjetljivi dio tijela kako bi izgledao putenije, ne mogu vjerovati da sam ikada imala prigovora na svoje prirodno pune usne.
S deset nisam izlazila iz jednodijelnih badića uvjerena da sam premršava. S petnaest nisam izlazila iz jednodijelnih badića uvjerena da sam predebela.
Ne znam otkud ta nezdrava opsjednutost vlastitim izgledom, koja definitivno nije bila plod okruženja u kojem sam odrasla. U našoj se obitelji uvijek unutarnjem davalo prednost nad vanjskim, moja je majka trošila daleko više na knjige i ploče negoli na odjeću i kozmetiku, a umjesto ženskih časopisa bili smo pretplaćeni na National Geographic i neki esperanto časopis.
Možda je mojim pojačanim kompleksima pridonijela činjenica da sam odrastala u vrijeme "ere supermodela", kad su u svakom spotu na MTV-ju plesale Cindy, Linda i Helena, a u svakoj reklamnoj kampanji za kupaće kostime pozirale Eva Herzigova i Elle McPherson zvana "The Body".
Nove zamjerke
Moj "body" nije bilo ni približno takav pa sam mu non stop pronalazila neke nove zamjerke. Trajalo je to čitavu srednju školu i dobar dio fakulteta. Trajalo je to do onog popodneva koje sam provela na onkološkom odjelu bolnice Rebro, praveći društvo Nini dok prima kemoterapiju.
Kad je naša mala srednjoškolska ekipa čula da je Nina na drugoj godini faksa oboljela od raka jajnika, ponovno smo se okupile. Željele smo biti uz nju i pomoći kako možemo pa smo se taj dan ponudile da je odvezemo na kemoterapiju. Zbijale smo šale i hihotale se sjedeći na bolničkom hodniku, prkoseći okruženju i okolnostima.
Ponijele smo sa sobom stare fotoalbume, prisjećajući se tih bezbrižnih vremena. Koliko smo se samo taj dan smijale: svojim srednjoškolskim frizurama, modnim i ljubavnim izborima, ludim dogodovštinama s maturalca i iz izlazaka... Bilo mi je drago vidjeti Ninu da se tako slatko smije. Niti jedna dvadesetogodišnjakinja ne bi smjela prolaziti to što se njoj događalo. A onda se, odjednom, malo uozbiljila.
Volim ih svim srcem
"Pogledaj me", rekla mi je, uperivši prstom u fotografiju nas cura na izletu u Barceloni. "Pogledaj koliko sam bila lijepa. A ja sam bila uvjerena da sam ružna. Zamisli!" prošaptala je moja divna i hrabra prijateljica. Teškom sam mukom zadržala suze, koje su počele nekontrolirano teći kad sam tu večer došla kući.
Potresla me Ninina bolest, potreslo me njezino mršavo, izmučeno tijelo, a najviše od svega potreslo me njezino priznanje da se zapravo dugo nije voljela. Potreslo me i ponukalo da pokušam zavoljeti cijelu sebe. Da se razumijemo, bio je to prilično dugotrajan i težak posao, no četrdesete su donijele veliki napredak u tom smislu.
Ne prekrivam više stražnjicu, ne nosim samo jednodijelne badiće, ne skrivam lice kosom, čak imam i dva para sandala s remenčićima oko gležnjeva... Punašni su, ali ih volim svim srcem!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....