Intendantica Dubrovačkih ljetnih igara Dora Ruždjak Podolski u svojem najintimnijem razotkrivanju

S nepunih 16 godina prvi je put sjedila u publici i upijala predstave Dubrovačkih ljetnih igara, a od prošle godine upravo ona itekako hrabro i suvremno vodi festival kao prva intendantica u povijesti najveće nacionalne manifestacije. Do danas je režirala više od sedamdeset dramskih, opernih i operetnih predstava i za svoj rad dobila mnogobrojne nagrade. Ona davna, Nagrada "Goran" za mlade pjesnike za vlastitu zbirku poezije, čini se, otkriva srž njezinog posebnog umjetničkog senzibiliteta. S prijateljicom, redateljicom Frankom Perković Gamulin, osnovala je Kazališnu udrugu frustriranih redatelja/KUFER koja je afirmirala niz mladih režisera, glumaca, plesača i koreografa; to su ljudi koji već dva desetljeća formiraju hrvatsku izvedbenu scenu. U zvanju docentice predaje glumu na Akademiji dramske umjetnosti i na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a njezini je studenti, provjereno, doista obožavaju. Mogle smo tako satima razgovarati samo o Dorinoj bogatoj karijeri, ali nismo.

Odmah na početku otvaramo sočnu temu muškoženskih odnosa - kako razmišljate o položaju žene i muškarca u današnjem društvu?

Rekla bih da je sve otišlo kvragu sa seksualnom revolucijom. U najmanju ruku, još se prema tom problemu nismo pravilno pozicionirali. No, kako sam u optimističnoj fazi, mislim da ipak postoji velika šansa da, još za mojeg života, paradigma tih odnosa poprimi novi oblik. I još nešto, od mene se kao intelektualke unaprijed očekuje feminističko stajalište, a ja nisam feministica, i to otvoreno kažem. Svesrdno se zauzimam za rodnu ravnopravnost i javno progovaram o tom problemu u našoj sredini bez dlake na jeziku. Ono što kao žena na pragu pedesetih intenzivno osjećam, jest da meni nedostaje arhetipski muški princip. Ne samo u privatnom životu, nego i šire, u društvenim strujanjima. Prisjećam se svojeg djetinjstva... tada je postojao zdravi arhetipski pater familias, bez ikakve negativne konotacije. Dan danas sam zahvalna svojem ocu na zdravom autoritetu. To je bila potka mojeg sazrijevanja i prelaska u svijet odraslih. Toga više nema, pogubilo se. Promatram ljude oko sebe, pojave i rituale. Primjerice, podjela na muške i ženske poslove je, srećom, gotovo nestala, osobito u kućanstvu i u brizi o djeci - i to pozdravljam. No i dalje je smatram kozmetičkom intervencijom u odnosu na dubinski društveni problem; u novopostavljenim modelima življenja nema uzusa i nema određenih pravila, pri čemu raste nezadovoljstvo i s muške i sa ženske strane. Potpuno nerazumijevanje i odustajanje zbog tog nerazumijevanja. Malo smo se pogubili.

Kakvo je to bilo graditi karijeru u dominantno muškom kazališnom svijetu?

Nikad se nisam opterećivala time, premda mi je bilo otprve jasno da rodne ravnopravnosti nema. Kazališna režija je zanimanje u kojemu moraš izgraditi sebe u potpunosti, bez rodne i spolne uvjetovanosti, bez vanjskih parametara i uzora. Moraš pronaći vlastiti put. Hrabro sam zakoračila u taj svijet i još ga gradim. Nisam imala ni potrebu ni vremena baviti se dominacijom muškaraca jer bi me to automatski pozicioniralo kao žrtvu i crpilo moju kreativnu energiju. U svojem se poslu i dan danas osjećam kao Marie Curie. Doživljavam sebe i sve svoje osviještene kolegice i kolege kao istraživače u laboratoriju života. Ono što više ni pod koju cijenu ne dopuštam jest da budem potplaćena u odnosu na muške kolege. U jednom trenutku sam naprosto shvatila da moj rad ima cijenu, koje se držim i od koje ne odstupam. Danas sam spremna odbiti i najizazovniji projekt ako za njega nisam plaćena onoliko koliko smatram adekvatnim. Dok bih, s druge strane, nešto odradila i besplatno samo ako tako osjećam.

Mario Kučera /

Što mislite o ljudskim odnosima u sudaru s virtualnim svijetom?

Najveći problem je u sveopćoj dostupnosti zahvaljujući društvenim mrežama. Mislim da je to opak problem suvremenog društva. Da ne ulazim u pojedine fenomenologije, ali svaka od njih je i patološka pojava jer baš potiče ono najgore u čovjeku. Dotaknimo se samo aplikacija Viber i WhatsApp. Dovoljno je vidjeti da je netko online pa da se pomisli kako je ta osoba dostupna. I tu počinje patologija u odnosima. Počinje poistovjećenje s virtualnim i gubi se direktni ljudski kontakt. Naš mozak jednostavno primi informaciju da je netko online i da je on automatski dostupan, u svakom smislu riječi. Instant gubitak prava na intimnost i poštovanje tuđeg prostora. Milijuni ljudi koji su u vezama, ne moraju nužno biti u braku, na internetskim aplikacijama traže partnera za jednu noć, ili za deset noći, vezu sa strane. I tako se razvijaju društveni poremećaji življenja u fantazmima i iluziji. Odjedanput, svi se lažno prikazuju, i to zahvaljujući društvenim mrežama postaje sveopći marketing. Pisac Beigbeder je o tome divno pisao pa ću ga prema sjećanju slobodno citirati: dok vi sanjate da kupujete novi auto koji vrišti s jumbo-plakata, i prikupljate novac za novog limenog ljubimca i dižete kredite, mi smo automatski pet godina ispred vas. Mi već smišljamo sljedeću etapu, sljedeći proizvod koji će vas učiniti još nesretnijima, i samo ćete srljati u sve veću nesreću. Ljudi više nisu sposobni biti sretni u svojoj realnosti, ili svojem braku, kad su bombardirani sa 600 milijuna sličica o nekome tko je, eto, baš s tim umetkom, lažnim zubima, protezama i ljuskicama ili netom ufilanim hijaluronima postao sretan. Kako? Kako onda? Postalo je nemoguće oduprijeti se tome, osim ako ozbiljno ne radiš na sebi u nekom drugom području i na neki drugi način, a ima ih, srećom.

Kako se vi pronalazite u takvom konceptu?

U mojem životnom okružju sigurno se nije izgubio izravni ljudski kontakt. Dapače, to je bît moje opstojnosti. Zasigurno je to uvjetovano dvjema činjenicama - da je kazalište kojim se bavim živo tkivo kao i time da sam odrastala, čak i studirala, u vrijeme kad su mobiteli tek dolazili na tržište. Postojao je sat na Trgu i knjižara "Krleža" kod kojih smo se svi nalazili. Ako se i kasnilo po sat vremena, ljudi su se uvijek, baš uvijek, nekako susreli i pronašli. Tako smo išli i na ljubavne spojeve, sve je bilo obavijeno uzbuđenjem, i uvijek je bilo nekako neodoljivo zastrašujuće. I upravo je nadvladavanje strahova davalo osjećaj življenja punim plućima. Rekla bih da smo danas non stop na onoj pokretnoj traci u shopping centru, ali ne mičući se s mjesta, i upravo je u tome problem. Konkretno, primjer percepcije braka. Danas se ljudi hrane iluzijom da ih iza sljedećeg zavoja čeka upravo taj novi auto koji je gore spomenuta marketinška industrija pripremila već prije pet godina. Na sreću, ipak nije tako. Ne postoji bolji auto kao rješenje. Nema ga. Postoji jedino mogućnost samospoznavanja, pogleda u sebe. Samo se iz te introspekcije mogu rađati i odnosi. Inače slijedi repriza patologije.

Kako biste opisali vlastito iskustvo razvoda?

Danas, kad prema statistikama svaki treći brak završava razvodom, sve je drugačije negoli u vrijeme kad sam se ja rastala. Moja kći tada je još išla u vrtić. Sad je završila prvu godinu medicine. A ja kao da sam s protokom vremena s tom temom izgubila doticaj. To s razvodima je kao i s ljudima, uvijek toliko individualno. Rastavljena žena u našem društvu. Na primjer, ako se rastavljena žena ne "pobrine sama za sebe" i ne krene "u lov" na sljedećeg muškarca u svojem životu, ona će zasigurno biti obilježena. Njoj ne može biti ugodno i lako kao rastavljenom muškarcu, koji i dalje ostaje "najpoželjniji neženja na tržištu". To je zanimljiv fenomen u našem društvu. Moje osobno iskustvo? Za općeniti društveni stav ionako nikad nisam marila. Niti kad je riječ o rastavi, pa i mnogim drugim stvarima. Svaka je rastava traumatična za sve u tom procesu. Uvijek se to odnosi na obje strane, bez obzira na kontekst razvoda. U našem slučaju sve je bilo vrlo otvoreno i iskreno, bez maski i manipulacija, bez igrica i potrebe za osvetom. Kad dijete to osjeti, i ono može opušteno nastaviti živjeti, bez ikakvih stigmi. Moja kći Eva je odmah, u prvom razredu osnovne škole, rekla učiteljima: - Ja sam dijete rastavljenih roditelja! Čak je u sastavku napisala da zaista ne razumije kako su se njezini mama i tata uopće ikad spojili kao dva toliko različita svijeta. Ona je organski razumijevala kontekst svojeg života već kao mala i doista je odrastala okružena ljubavlju i s očeve i moje strane. Oduvijek sam i brak i ljubavni odnos doživljavala kao samo jedan segment bogatog ljudskog života. Mnogi to nisu u stanju vidjeti i samo u taj dio života upisuju čitave sebe.

Što je za vas sloboda?

Sloboda je za mene ljetna noć. I ljetni dan. Vrućina, bose noge, mokra kosa, jedeš breskve uz zalazak sunca, i trešnje, i lubenicu, pa ti se njezin sok slijeva niz bradu i ne trebaš ništa drugo i stvarno si sada i ovdje. Ljeto je jedino godišnje doba kad si sad i ovdje.

Što vas čini sretnom ili tužnom?

Čini me sretnom kad je dan takav da vidiš samo dobru energiju koja se prenosi, onda je ti lančano preneseš blagajnici u dućanu i znaš da će je ona prenijeti sljedećem tko dođe. Recimo, kao pjesma Barryja Whitea koja lančano kreće od jutra. I onda je u jednom trenutku cijeli grad Barry White. Može me rastužiti kad se tog dragocjenog principa netko ne želi držati, što iz iskonske frustracije, što iz uporne gluposti, koja ga onemogućava da iziđe iz svojeg egotripa blokirajući tako protok energije. I tad počinje neka loša pjesma, a ne mogu se sjetiti u ovom trenutku koja bi to točno bila. Onda se samo prenose demoni. I kreće scenarij koji nam je svima dobro poznat u našem gradu... toksična nervoza, bacanje otrova iz pleksusa, namjerni udarci u tramvaju, histerija u prometu... dočeka te kraj dana i stvarno se moraš očistiti. Život čine dobar povoj i loš povoj. A nama ne preostaje drugo nego svjedočiti tom polaritetu.

Bojite li se starosti?

Ne bojim se starosti jer uopće nisam sigurna hoću li je doživjeti. Ovo iskreno govorim. To je kao da me pitate što sutra vidim. Od mojih najbližih nitko nije doživio duboku starost. Nitko. Kako cijeli život literaliziram i stalno nešto kreiram i maštam, kad je riječ o starenju, to ne želim. Ne znam niti gdje ću biti u starosti, niti što ću biti, i jednostavno ne želim slikati tu sliku jer me ona ni na koji način ne hrani. Uživam biti prisutna u svakom trenutku svojeg života takvom kakav jest, dok se događa. To mi je jedino opipljivo i stvarno.

Koje je vaše stajalište o estetskoj kirurgiji?

To je jedan od logičnih "proizvoda" duha današnjeg vremena. U iluziji sreće moramo postati lažni. Doista ne osuđujem nikoga tko se na to odluči. No ja to smatram prokletstvom, što je čak i medicinski dokazano. Hijaluronski fileri se, primjerice, zalijepe za potkožno tkivo i pretvore se u kvrge na licu. Ne znam kako je moguće s time sebi biti lijep. Ima puno neinvazivnih, prirodnih i učinkovitih metoda uz pomoć kojih i žene i muškarci mogu biti njegovani. Uživam gledati njegovane žene i mislim da je taj koncept života puno izazovniji od, primjerice, prepuštanja strastima proždiranja kremšnita i krafni. Još je davno Pirandello nazvao ovo o čemu govorimo humorizmom, i ja jako volim tu njegovu sintagmu, jer je jedini uspio uhvatiti fenomen humorizma. Iskreni smijeh proizvode mane koje su apsolutno moguće i prirodne. A humoristično je kad vidiš nalarfanu gospođu u 60-ima koja pokušava biti mlada dama u 30-ima, i to odjednom više nije smiješno, jer se u nama javlja pitanje zašto ona tako izgleda.

Uz novi broj magazina Gloria Glam ne propustite na dar NAJ OLEARI Lasting Embrace tekući ruž za usne.