Marina Stoponja pri uređenju je spojila tradiciju jaskanskog kraja i suvremena umjetnička djela poput mramornih jastuka s porukom te golemih skulptura divljih životinja.
Kad je prije dva desetljeća razmijenila svoju skulpturu za klet na Plešivici, zagrebačka akademska kiparica Marina Stoponja nije mogla ni zamisliti da će joj taj slikovit vinorodni (k)raj postati životna i stvaralačka baza. Opijena tišinom i predivnim vizurama u kojima dominiraju brežuljci prošarani vinogradima, 65-godišnja umjetnica sve je manje boravila u stanu u zagrebačkoj četvrti Vrbani, a sve više u atelijeru u prirodi. Pogotovo zbog toga što izrada skulptura od mramora, koje su dio njenog opusa, proizvodi mnogo buke i prašine. A nakon što ju je u "hrvatskom Champagneu" (Plešivica je, naime, poznata i po vrhunskim pjenušcima) zatekla korona, zapitala se zašto bi se uopće vraćala u metropolu kad joj je u obližnjem Jastrebarskom ljepše i ima više slobode.
"Kućica je u početku bila zapuštena, bez instalacija i toliko zarasla divljim kupinama da se nisu mogla otvoriti vrata. Nisam tu ni mogla boraviti dok se ne stvore kakvi-takvi životni uvjeti. U to vrijeme sam bila pri kraju studija na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti pa sam pozvala kolege da dođu s macolama i mačetama. Tako smo u prvoj fazi najprije ogolili i očistili brežuljak na kojem je kućica sagrađena, a onda smo unutra porušili zidove", prisjeća se umjetnica, čija "hižica" ima spojenu kuhinju, blagovaonicu i dnevni boravak, a interijer i eksterijer su poprilično eklektični.
Marinin Mountain Studio ne samo da je dom i radni prostor u jednom, nego kombinira i naizgled nespojive stilove - seosku tradiciju, povijest jaskanskog kraja te modernu umjetnost i arhitekturu. Tako je, primjerice, Marina na drvenoj kući sama ugradila okrugli aluminijski prozor nalik brodskom. Tu su i antikni namještaj, koji je sama restaurirala, deblo koje je pretvorila u stolić u dnevnom boravku te djela suvremenih umjetnika poput Hrvoja Dumančića i Aleksandra Bezinovića. Mnogo je i Marininih radova, pogotovo kipova egzotičnih životinja koje kao da su iz Afrike zalutale među zelene plešivičke brege. U dvorištu, primjerice, dominira golema skulptura gorile.
"Dvije godine sam živjela i radila u Dubaiju pa je gorila bila narudžba za njihov ZOO park. Kasnije je postala maskota festivala Pachakutiq, koji na Visu s prijateljem organizira moj sin Pavle dovodeći vrhunske DJ-eve iz cijelog svijeta. Pritom je to i jedna lijepa humanitarna priča zato što deset posto novca od prodaje ulaznica ide za zaštitu gorila u Ruandi. U Dubaiju sam kreirala i skulpturu nosoroga, jer sam ondje upoznala jednog gospodina koji vodi organizaciju za njihovu zaštitu. U Africi organizira humanitarne balove pa smo se dogovorili da će deset posto novca od prodaje moje brončane skulpture nosoroga ići njegovoj organizaciji", govori Marina, koja kao velika ljubiteljica životinja ima i dva psa: jedan je Jack Russell terijer Marli, a drugi mješanac Janko, udomljen prije tri godine. Dobila ga je od glumaca Ljubomira i Jana Kerekeša, koji su ga pronašli zlostavljanog i izgladnjelog dok su snimali film "Marginalci". Najviše se angažirala Janova sestra Ema Kerekeš, vizažistica i organizatorica u ekipi Kerekesh Teatra, koja ga je dovezla na Plešivicu i povremeno ga posjećuje.
Među impozantnim Marininim skulpturama u dvorištu je i jedna koja prikazuje životinju iz ovih krajeva - jelena. Trebala bi krasiti atrij dvorca Erdödy u Jaski, koji je u obnovi, jer je jelen jedan od motiva na grbu te velikaške obitelji. Uz to je grof Stjepan Erdödy, posljednji vlasnik dvorca iz moćne hrvatsko-ugarske loze, bio strastveni lovac pa Marina kaže da bijeli jelen predstavlja njegov duh. U perivoju dvorca Erdödy preklani je izložila tog jelena pod nazivom "Spirit of Erdödy", portretnu skulpturu Stjepana Erdödyja, ali i njegove voljene Ljube Kraljević, lijepe seljanke iz obližnjeg Cvetkovića. Sada portreti Ljube i Stjepana, o čijoj je zabranjenoj ljubavi pisao Janko Matko u romanu "Žrtva", krase Marinin dom. Ima tu i nekoliko njezinih autoportreta, a jedan je interaktivan jer se pogledom kroz zjenicu uz pomoć iPada i kaleidoskopa simbolički može ući u umjetnički mozak. S jedne strane je racionalan, s druge otkačen pa promatrač vidi i crno-bijele i psihodelične oblike u boji. No, ono što Marinu sada zaokuplja kao kreativku su jastuci, jer na njima su se, objašnjava, uvijek nalazile najvrednije stvari: prstenje, satovi, krune...
"Oni su tema mog doktorskog rada na Akademiji likovnih umjetnosti. Želim pokazati koliko se jednim osnovnim oblikom tema može pokriti i priča ispričati - kriminalističkih, senzualnih, erotskih... Imam čak triptih jastuka koji funkcioniraju kao jedna skulptura pod nazivom "Ladyboy". Na njima su simboli onoga što je ladyboyevima naizgled najvažnije: jabuka predstavlja dijetu, štikla modu, a banana falus. Izradila sam čak i crni jastuk na kojem je zlatna zamka, a nazvala sam ga "Sugar Daddy", jer se ne zna tko tu koga zapravo lovi i iskorištava. Sponzor sponzorušu ili obrnuto", objašnjava Marina, dodajući kako je napravila više od trideset mramornih skulptura jastuka. Na travi pokraj kuće je položen jedan na kojem piše "BLOODY XXX": predstavlja zabranjene internetske stranice, a prije nekoliko godina je bio izložen na Trijenalu hrvatskog kiparstva.
Marina Stoponja je dosad organizirala četrdesetak samostalnih i skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu, autorica je desetak spomenika i skulptura u javnim prostorima, a zanimljivo je da je Akademiju upisala tek s 35 godina. Djelomično zato što je nakon Škole primijenjene umjetnosti (upisala ju je unatoč protivljenju roditelja) rodila kćer Lanu, koja je postala grafička dizajnerica. Drugi razlog je bio taj što su na Akademiju u to vrijeme primali samo šest ljudi od nekoliko stotina kandidata, a Marina bi uvijek bila sedma. Na kraju je uspjela i paralelno upisala nastavnički i kiparski odjel. Ima smisla i za uređenje prostora pa je prije više od dvadeset godina s Danijelom Trbović vodila rubriku o interijerima u sklopu nedjeljne emisije "Od 5 do 7" na HTV-u. Obožava i kuhati, a to spaja s umjetnošću na način da za turiste organizira druženja gdje pripremaju specijalitete od samoniklog bilja i namirnica iz Marininog vrta. Izrađuju i keramičke predmete, a među njima je i posuđe na koje serviraju hranu. I neke njezine skulpture imaju realističan prikaz jela, što je, primjerice, 2002. pokazala na zagrebačkoj izložbi "Večera kod Vlada", nadahnutoj jelovnikom grofa Drakule. S njegove trpeze su i keramičke torte, sada izložene u Marininoj kuhinji, a izgledaju toliko stvarno (i slasno) da je teško povjerovati kako dolaze iz peći za keramiku.
"Skulpturom se bavim gotovo cijeli dan, toliko da nekad ne stignem sjesti. Moj tjedan se svodi na kiparenje, zidanje, kuhanje ili održavanje radionica. Ne bih se ponovno vraćala u Zagreb. Nedavno sam bila u gradu na jednom događanju i shvatila da više ne mogu podnijeti buku i prometne gužve. Ovdje se budim uz ptičice, koje i hranim, a ujutro se prošećem sa psima doslovno u pidžami, jer nema nikoga. Tišina i mir su neprocjenjivi, kao i pogled. Kad se nakon kiše razbistri zrak, vidi se sve do Siska", kaže Marina Stoponja, koja je na Plešivici kupila još jednu kućicu. Bit će joj to novi atelijer i prostor za održavanje radionica, a napravit će i mali apartman jer u budućnosti planira organizirati umjetničke rezidencije, simpozije i kolonije.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....