Jedan od najznačajnijih autora animiranog filma u Hrvatskoj prije dvije godine odlučio je preurediti obiteljsku kuću supruge Blaženke i nastaviti život daleko od gradske vreve, na mjestu koje je okupano svjetlošću, spokojem i ljubavlju.
U mirnoj karlovačkoj ulici, nedaleko od usporenog toka rijeke Kupe, na mjestu odakle puca pogled na stari grad Dubovac, nalazi se dom donedavnih Zagrepčana, Joška Marušića i njegove supruge Blaženke. Susjedstvo je toliko spokojno da ostavlja dojam nevjerice: jedan od najznačajnijih autora animiranog filma u Hrvatskoj čiji je
animirani film "I Love You too..." glasovititalijanski povjesničar animacije Giannalberto Bendazzi uvrstio u svoj izbor od 84 najbolja filma u povijesti animacije, kaže da im gdjekad ulicom prođe automobil i to je to, što se tiče buke. Ali, nepomućeni mir nije razlog zbog kojeg su prije dvije godine svoj prostrani zagrebački dom na tri etaže
zamijenili jednokatnicom koji dijele s Blaženkinim bratom (stanuje u prizemlju, a oni su na katu), u gradu prepunom parkova.
Stvar je u tome da u Dalmaciji imaju još jedan dom: kad se njihov kumulativni boravak ondje popeo na pola godine, postavili su sebi pitanje: ima li smisla imati i održavati dvije velike kuće? To su dva vrta, popravci na dva mjesta... Dok ih nema u jednoj kući, nju isto netko mora održavati, a kad odu u drugu, opet o onoj napuštenoj i praznoj netko mora voditi brigu.
"Pomalo sam reducirao svoje profesionalne obveze, pa mi se boravak u kući u Zagrebu s atelierom u kome sam kao ćuk crtao dok je moja Blaža u prizemlju isto samovala, činio sve bizarnijim. Čeznutljivo smo se sjećali svoje prve garsonijere u Utrinama, kad smo sve imali u jednoj prostoriji i gdje nam je bilo toplo i divno. Dali smo oglas da prodajemo kuću u Maksimiru i mislili smo: ne prodaje se kuća tek tako, pa smo platili oglas za godinu dana. Kuću smo prodali za pet dana..." kaže 73-godišnji karikaturist "Slobodne Dalmacije"” sa svakodnevnimsuradničkim stažem od preko tri desetljeća.
Dodaje kako je ideja da urede zimski dom u Karlovcu, bila njegova. Autor diljem svijeta nagrađivanih animiranih filmova "Iznutra i izvana", "Riblje oko", "Neboder", "Zašto su došli vlakom" i mnogih drugih, čiji stil slijedi duh
Zagrebačke škole crtanog filma, ali s njemu svojstvenim pečatom i specifičnim odabirom tema (tijekom cijele karijere razotkrivao je dubioze u društvu), otkrio je da je njegova tri godine mlađa supruga Blaženka, diplomirana arhitektica, htjela da kupe stan negdje u Maksimiru.
Željela je stan u novogradnji, da nije prevelik ni premalen, da nema puno soba ali da ima veliki dnevni boravak, velika terasa bila je obvezna, da nije visoko, da nije bučno i da nije daleko od tramvaja... što je sve bilo nemoguće naći.
Naposljetku su se složili da je praktičnije urediti njenu obiteljsku staru kuću s prostranom okućnicom u Karlovcu,
udaljenom od Zagreba dvadeset minuta vožnje, a sat vremena kraće do kuće u Dalmaciji. Bilo je logično da preuređenje nekadašnjeg obiteljskog doma u kojem je stvarao njen otac Blaž Ćuk, istaknuti karlovački slikar i likovni pedagog, vodi ona.
Premda su kolege iz branše (oboje su diplomirani arhitekti), za sve je bila zadužena gospođa Blaženka. Iskustva u zahtjevnoj arhitektonskoj disciplini, preuređenju, ima napretek: iako nikad nije radila u arhitektonskom birou (nakon udaje za Joška 1984. godine, složila se da su njegova primanja dovoljna za oboje), uređivala je životni prostor širokom krugu prijatelja. Tako, primjerice, htjela je da se velika, tanka, mramorna ploča dostavi i postavi na pod u kuhinji u jednom komadu: nema goreg od mrvica preostalih od pripreme hrane, zaglavljenih u fugama podnih pločica koje nikad ne izgledaju dovoljno čisto koliko ih god ribali.
"Ugradili smo baš u sve vrhunske materijale, čak smo dali napraviti i protupotresna ojačanja uglova, nakon straha koji smo u ožujku 2020., prošli u Zagrebu", kaže gospođa Blaženka, dok se njezin suprug, rođeni Dalmatinac, nadovezao riječima da nikada ne bi došao živjeti u Karlovac da nemaju grijanje na gradski plin.
"Bitni su i kolni ulaz, nadstrešnica za auto, pristojna udaljenost od pristojnih susjeda...Ono što mi je izuzetno važno jest to da sve, baš sve, svaki detalj mora biti dovršen do kraja! Kuća u kojoj živimo ni u čemu ne smije biti nedovršena! Neshvatljivi su mi ljudi koji grade kuće iznad svojih mogućnosti i nikada ih ne dovrše, nemaju ni jednu sliku na zidu,
ulaze u kuću po blatu", govori nagrađivani karikaturist i autor crtanih filmova.
Kad bi trebali odlučiti što im je u njihovom životnom prostoru na prvom mjestu, bio bi to dojam prozračnosti.
Bilo im je jako važno da posvuda dominiraju svijetli tonovi. Prostor odiše svjetlošću, čini se da dopire odasvud: sa staklenih površina koje udoban i topao dnevni boravak i kuhinju dijele od prostrane terase, s velikog prozora
u kuhinji odakle puca pogled na vrt od osamsto četvornih metara u zimskom izdanju - te s krovnog prozora postavljenog tako da se jedva primjećuje, ali da maksimalno ispunjava svrhu. Kako bi se dodatno istaknuo
dojam prozračnosti u stanu od stotinjak četvornih metara, na pod dnevnog boravka dali se postaviti parket od bijelog
jasena koji dodatno naglašava dojam da je stan "okupan" sunčevim sjajem. Baš zbog svijetlih nijansi zidova i podova
(najtamnija je u boji pijeska), i onako velika kupaonica čini se još prostranijom nego što jest.
Baš zbog svijetlih nijansi zidova i podova (najtamnija je u boji pijeska), i onako velika kupaonica čini se još
prostranijom nego što jest.
"Stan mora biti prozračan, prostran, ali bez suvišnih prostorija. I još nešto, to vam je kao i s automobilom: najbolji je novi! Nisam pobornik predizajniranih stanova u kojima se čovjek osjeća kao kustos na izložbi, ili kao izložak", kaže Joško Marušić.
Kako bi se izbjegao dojam natrpanosti, na policama su raspoređene uglavnom manje skulpture. Najveća je original u gipsu Ivan Krstitelj kipara Stjepana Gračana dok je malena skulptura "Samac" koju je kipar Branko Ružić izradio u drvu, namjerno postavljena na komodi tako da pozornost plijeni tek iz drugog ili trećeg puta...Posebno mjesto na vrhu police s knjigama u radnom kutku majstora animiranog filma, zauzima nesvakidašnji šešir od bodljikave žice koji mu je poklonio francuski umjetnik grčkog podrijetla Georges Siphianos, kao simboličan znak prijateljstva skovanog kroz Joškovo višegodišnje "direktorovanje" Svjetskim festivalom animiranoga filma u Zagrebu.
Na policama je svoje mjesto našla i uokvirena, minuciozna keramika Ljerke Njerš - te jedna posrebrena figura patke. Dobitnika nagrade "Andrija Maurović" za životno djelo (Joško Marušić jedan je od najproduktivnijih
autora u povijesti hrvatskog stripa), podsjeća na uspjeh na festivalu animacije u portugalskom gradu Espinhu...
Na upit kako izgleda njihova svakodnevica na novoj adresi, Joško Marušić kaže da je "sanitarno zabranjen bilo kakav oblik stresa".
"Moja supruga nikada nije radila, živimo pola stoljeća poput sijamskih blizanaca u strahu da nas netko ne rastavi. Ja ustajem rano, ona ustaje kasno. Ona uživa u mom radu, ja u njenom snu. Dan osvajam polako kao i on
mene. Više nisam ni u kakvoj trci za slavom, novcem, socijalnim ili društvenim dokazivanjem, za bilo kakvim takmičenjem. Svaki dan spavamo poslije ručka, tri puta tjedno jedemo ribu, dva puta dnevno šećemo
s našim psićem, jednoipolgodišnjim pudlom Mikom. U međuvremenu puno čitam. Crtam ilustracije, a nacrtam i
objavim preko četiri stotine karikatura godišnje", govori naš domaćin.
Naravno, nije uvijek sve tako idilično, tim više što je, kako kaže, sklon brzo planuti. Kako bi se što prije ispuhao, pribjegava triku: uništi nešto vrijedno.
"Tako sam jednom, prigodom neke bezazlene bračne svađe uzeo dragocjeni crtež Franka Thomasa, Disneyevog
animatora, koji je dvadeset godina animirao Mickey Mousea i bio glavni animator na Pinocchiju, crtež koji mi je on osobno poklonio, rasparao ga, zgužvao, bacio u wc-školjku i pustio vodu. Supruga mi je došla, dala mi pusu i
rekla: "Budalo..." i sve je bilo u redu. Stradao je samo jadni Frank.
Kad su se krajem sedamdesetih godina upoznali u Zagrebu, činila mu se poput izgubljene ptičice. Već je tada znao da je Blaženka žena njegova života: prošle godine proslavili su 40. godišnjicu braka.
"Moja majka, prava Dalmatinka, ozbiljno se bila naljutila kad sam joj rekao da mi je Blaža važnija od matere. To mislim i danas. I zato sam pobornik braka bez pomisli na razvrgnuće, jer je taj odabir, pri mojoj punoj volji, nešto najzrelije što sam u životu napravio. Savršenije od svih mojih animiranih filmova", govori Joško Marušić dodajući kako obožava da mu supruga, kad ustane, napravi toplu bijelu kavu. Tako počinje njihov dan. Tvrdi da ne zna ni čaj skuhati ali se, da bi se nekako odužio supruzi i usrećio goste kad ih posjete u Karlovcu, izvještio napraviti vrhunski dvije stvari: teletinu ispod peke i velike ribe na gradelama, na pravoj vatri.
Mogao bih knjigu napisati o tome jer sam vidio kako i ljudi koji su se rodili i cijeli život žive na moru, ne znaju dobro ispeći ribu na gradelama", kaže naš domaćin.
Kad smo ga na kraju zamolili da nam kaže kako su njih dvoje uspjeli ostvariti zavidan sklad i ostati skupa tolike godine, prihvatio se crtanja.
"Posebno za Gloriju, napravio sam crtež koji dosta toga govori. Zvuči jednostavno što ću vam reći, ali - mi se volimo! Mi smo ushićeni što smo se susreli u ovoj opakoj džungli, svjesni da je život najvrednije što u svemiru postoji, ali da je sam sadržaj života uglavnom besmislen. Besmislen ako je bez našeg duhovnog prisustva, ljubavi i svakodnevnog vježbanja sreće. Ljudi broje godine od Isusova rođenja i to i nije glupa ideja, a ja godine svog života brojim otkako sam s Blažom! Ona je dislocirani dio mene. Onaj dio koji meni fali. Molim se potajno, a približavamo se tome, samo da me ne ostavi samog", zaključuje Joško Marušić.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....