Crne misli vode u duboku rupu: Ovo je priča o Ljiljani i njenim napadajima panike

Ljiljana živi u Zagrebu, radi u državnoj službi. Odavno je razvedena i živi sama. S jednom plaćom podigla je kredite, prvo za adaptaciju stana koji je naslijedila od roditelja, pa za kupnju automobila, jer joj se onaj stari raspao na putu do posla. Prelazak na euro i poskupljenja koja su uslijedila jako su je pogodila. Na putovanja je odavno prestala ići, ali odnedavno je počela otkidati od usta ako je željela kupiti kozmetiku ili proizvode za čišćenje.

Jednog je jutra, poslije 60. rođendana, shvatila koliko je blizu mirovine i ta ju je spoznaja ošamutila. Grozničavo je računala kolika će njena primanja biti kad se to dogodi i izračunala da od mirovine neće moći podmiriti i kredite i životne troškove. Shvatila je mora zatražiti dopuštenje za produžetak rada još dvije godine, koliko joj treba da se riješi bankovnih dugova. Ta pomisao ju je primirila. Mnogi njeni poznanici to su učinili. No, šest mjeseci prije 65. rođendana, baš kad se spremala podnijeti taj zahtjev, kolega u uredu pred njom je spomenuo da je njegov poznanik za taj isti zahtjev dobio - odbijenicu. Poslan je u mirovinu.

Nastavila je zuriti u ekran svog laptopa, zamišljajući se kako otvara plavu kuvertu s istovjetnom presudom. Njen zahtjev neće biti odobren, što znači da će kopati po kontejnerima sve dok ne otplati kredite. Osjetila je jak pritisak u području zdjelice, morala je odmah do zahoda. Da fraza o odsječenim nogama nije slučajno ušla u jezik, shvatila je kad se nije mogla dignuti sa stolca. Pokušala je i zapela, bol je prostrujala njenom zdjelicom i spustila se prema koljenima koja su klecala u sjedećem stavu. Grčevito se pridržavajući za stol polako je ustajala, kolega je tada ušutio i prišao da joj pomogne. Uz njegovu je pomoć uhvatila ravnotežu, uspravila se i otišla do toaleta. Kad je ispraznila mjehur, bilo joj je lakše. Bol u zdjelici i u nogama do kraja večeri se vraćala. Bila je svaki put jača, nije razumjela odakle tako intenzivno i u valovima dolazi, kad nije pala niti se negdje udarila.

Idućih je dana loše spavala. Imala je grozne snove, čiji sadržaj bi nakon naprasnog buđenja zaboravila. Pri ustajanju iz kreveta osjećala je bolne grčeve u zdjelici i u nogama, koji su usporavali njeno kretanje, odijevanje i spremanje na posao. Na povratku kući uhvatila se kako zaobilazi poštanski sandučić u svom haustoru, kao da se u njemu nalazi odbijenica koja će joj srušiti životnu konstrukciju, pa se morala prisjetiti da onaj zahtjev nije još poslala. Kako bi je onda mogli odbiti? Pošalje li ga, to će se sigurno dogoditi, zato bi bilo najbolje da odgodi njegovo slanje. Nazvala je koleginog poznanika da ga priupita kako je i može li uopće živjeti otkako je otišao u mirovinu. Šaljivim glasom joj je rekao da je dobro, ionako je imao višak kilograma, na jednoj kriški šunke i kruha za večeru napokon će smršavjeti i staviti pod kontrolu svoj kolesterol.

Nije je utješio. Bolovi u zdjelici postali su neizdrživi. Nakon nekoliko tjedana morala je nabaviti štake bez kojih nije mogla ustati iz kreveta. S njima je odlazila na posao, jer na bolovanje, koje bi joj doktorica sigurno dala, nije željela otići. Mjesečno primanje tada je znatno manje, a ona je mogla sjediti za stolom i raditi, problem joj je bilo kretanje.

Otišla je na liječnički pregled. Doktor je ustanovio da ima rijetku autoimunu bolest koja napada mišiće, a za koju ne postoji lijek. Ne zna se kako je točno dobivamo, može se sama s vremenom povući ili je možemo pokušati staviti pod kontrolu lijekovima na bazi kortikosteroida. Upitao ju je je li u posljednje vrijeme doživjela neki veliki stres. Utučena zbog dijagnoze, odmahnula je rukom. Prepisao joj je tablete protiv bolova i kortikosteroide.

Tjednima nije izlazila na kavu, niti se družila s prijateljima, njihovi su joj problemi zvučali trivijalno u odnosu na njenu egzistencijalnu i zdravstvenu kalvariju. Zahtjev koji bi mogao biti slamka spasa, ali i potopa, još nije napisala. Na posao je i dalje odlazila sa štakama. Kretanje s njima bilo je sve bolnije i teže, počela se plašiti da će završiti u invalidskim kolicima.

Tada ju je nazvala prijateljica s kojom se nije često čula. Požalila joj se na svoje zdravstveno stanje, a ova ju je upitala je li u posljednje vrijeme proživjela neku stresnu situaciju. To me upitao i liječnik, prisjetila se. Prijateljici je otvorila dušu. Rekla je da zna koja je to situacija bila i da je tada prvi put osjetila bolove koji su sad neizdrživi.

Prijateljica joj je rekla da u ponedjeljak mora napisati taj zahtjev. I potom pronaći opciju B.

- Kakvu opciju B?

- Ako ti ne odobre taj zahtjev, morat ćeš raditi nešto drugo. Trebaš se pozabaviti s tim. Čim pronađeš što će to biti, pritisak ove situacije će prestati.

- Tko će me sa 65 godina zaposliti? O čemu pričaš?

- Netko hoće. Stvorila si spiralu crnih misli koja te vodi u duboku rupu. Ponavljaš sebi: "Neće mi odobriti zahtjev, zato ga ne smijem napisati. Ako ga ne napišem, uskoro moram u mirovinu, što znači da sam uništena. Dobijem li odbijenicu, gotovo je, neću imati od čega živjeti. Situacija u tvojoj glavi puno je teža nego u stvarnosti. Spirala crnih misli te paralizirala. Od svega toga ne možeš hodati. Dolaziš na posao sa štakama, što će dovesti dotle da doista nećeš dobiti to odobrenje. Okreni se prema nečemu što te raduje. Idi među ljude i prestani stalno razmišljati o istome - savjetovala ju je prijateljica, čiji glas joj je užasno išao na živce. Spopao ju je bijes. Lako je sve to govoriti, ali nju toliko boli da ne može ustati po čašu vode.

Te noći nije mogla zaspati. Pred zoru je sebi rekla: "Ljiljana, pokreni se!"

U sljedeća četiri dana razgovarala je s raznim ljudima o mogućem drugom poslu. Jedna poznanica joj je ponudila da u njenoj voćarnici radi kao prodavačica. Ta joj se ponuda svidjela. Uz mirovinu, imala bi dodatnu plaću. Petog dana je napisala zahtjev i poslala ga.

Idućih je dana tjerala sebe da hoda bez štaka. I dalje je osjećala bolove, ali su bili manji. Za dva tjedna na posao je išla normalno i svima govorila kako će promijeniti karijeru, bit će prodavačica u dućanu. Kad su je počeli shvaćati ozbiljno, poštar je donio plavu kuvertu. U njoj je pisalo da je njen zahtjev odobren. Ljiljana trenutačno razmišlja o tome kako bi pored svog posla mogla dodatno raditi u voćarni. Novac bi joj dobrodošao za putovanja, sada kada je ništa ne boli.