Antonela Golobić, čiji su problemi s depresijom počeli još u djetinjstvu, za Gloriju otkriva koliko su joj terapija, ali i sport pomogli da se ponovno smije i raduje životu.
Moja prva epizoda dogodila se vrlo rano, već negdje oko 12. godine. Tad sam već vidjela da sam drugačija od drugih, da se teško nosim s neprihvaćanjem. Često sam u tom razdoblju razmišljala i o smrti, ali mislila sam da je to normalno, da moram samo očvrsnuti, započinje svoju priču Zagrepčanka Antonela Golobić (26). Ova fitness trenerica i bivša atletičarka nosi se s depresijom koja joj je, unatoč ranim simptomima, dijagnosticirana tek prije nekoliko godina.
"Nisam na vrijeme potražila pomoć zbog čega sam prvu dijagnozu dobila tek s 22 godine, kad se stvarno više nisam mogla nositi sa svime. To je bilo razdoblje u kojem sam promijenila fakultet, osamostalila se i radila čak tri posla kako bih si mogla sve to priuštiti. Odmor za mene nije postojao, a kad ti je svaki dan preživljavanje, kad-tad ćeš izgorjeti", kaže naša sugovornica.
"Prvi simptomi još od samog početka su bili da bih ja dva, tri tjedna bila odlično, motivirana, odrađivala sve, davala 110 posto i onda bi nastupilo loše razdoblje. Plakala bih po tjedan dana, nisam mogla ustati iz kreveta, tuširanje mi je bilo vrhunac u danu. Sve je u mojoj glavi vodilo tome da ništa nema smisla, da moje postojanje nema smisla. Osjećala sam se bezvrijedno", govori nam Antonela koja se zbog svoje dijagnoze često susretala s negativnim komentarima i reakcijama okoline.
"Često bih znala čuti riječ - luđakinja - i mislila sam da će me obilježiti. Imala sam 22 godine, malo samopouzdanja i onda još čujem komentar nekog dečka u teretani: ‘Antonela je super, ali je malo luda‘, i to me toliko pogodilo da sam ostatak dana provela u wc-u plačući... Nije bilo bitno što ja sebi sve sama plaćam, što radim 10 puta više nego drugi jer je zaključak bio samo jedan - ja sam luda, idem na psihijatriju i pijem lijekove", kaže 26-godišnjakinja koja se isprva nije nimalo lako nosila s dijagnozom depresije.
"Prvi put kad sam vidjela dijagnozu nisam vjerovala, išla sam po još jedno mišljenje, jednostavno je to sve bilo nespojivo u mojoj glavi. Nakon toga su mi pojačali lijekove i preporučili hospitalizaciju što sam ja uporno odbijala jer sam mislila da će me isto obilježiti za cijeli život. Naravno da ništa od toga nije bilo točno, sada znam da sam dovoljno jaka samim time što sam si s vremenom ipak priznala da imam depresiju i trebam pomoć", dodaje naša sugovornica koja se, priznaje, s depresijom nosila sama, a podršku okoline nije imala.
"Bila sam sama, ljudi oko mene nisu me ozbiljno shvaćali kad sam im govorila da mi se nešto događa. Zapravo, sa sigurnošću mogu reći kako sam ja sama sebi bila najveća podrška. Kucala sam od vrata do vrata za pomoć i nisam prihvaćala ‘ne‘ kao odgovor. Sad kad prevrtim film unazad, iskreno ne znam odakle mi toliko snage za sve to. Svugdje sam bila iskrena, a dobivala samo osude", kaže Antonela koja o svojoj dijagnozi otvoreno govori i na društvenim mrežama. Osim onih koji se također, baš poput nje, bore s depresivnim epizodama, često joj se javljaju i roditelji.
"Mnogo njih mi se javilo s izjavom da sad napokon shvaćaju kako se njihovo dijete s depresijom osjeća. Teško je nekome objasniti koja je to bol iznutra jer svi mi izvana izgledamo dobro. Kad sam se prvi put suočila s depresijom, osjećala sam se sama - nitko nije govorio javno o tome, nisam imala podršku, nitko me nije shvaćao ozbiljno... Upravo suprotno, svi su mi govorili da sam nezahvalna jer imam sve, a opet sam nesretna", govori Antonela koja je nedavno otvorila i svoj fitness studio.
"Ideja je postojala već neko vrijeme, a do realizacije je došlo sasvim slučajno, tijekom jednog razgovora sa susjedom. Ona je imala dodatni prostor - sve ostalo je povijest. Svako malo nešto dodajem, preuređujem... Sve smo napravili tata, brat i ja sami. Od stalaka za utege do slika na zidu. Također sam imala i ograničen budžet pa samim time sve zajedno ima sentimentalnu vrijednost", dodaje Zagrepčanka koja kod sebe itekako primjećuje razlike u usporedbi od ranije.
"To su dvije potpuno različite Antonele. Od cure bez samopouzdanja do žene poduzetnice - koliko sam se promijenila uopće ne moram govoriti. Moja psihoterapeutkinja i psihijatar oduvijek su vjerovali u mene i čuvali mi leđa. Kad čuješ ohrabrujuće riječi od stručnih osoba, svaki komentar nekog trećeg istog trenutka postaje nebitan. To je dokaz da se sav moj trud uistinu isplatio", rekla nam je Antonela kojoj je depresija, unatoč teškim trenucima koji se i danas ponekad dogode, ipak dala i nešto pozitivno.
"Ako ništa drugo, depresija mi je pomogla shvatiti tko su mi pravi prijatelji. S njom sam ojačala i nisam ništa propustila u životu. Iako sam na samom početku mislila da me ‘koči‘ u mnogo stvari, danas vidim da me samo pogurala naprijed i potaknula da probijem sve granice koje život stavlja pred mene", priznaje. S obzirom na to da je depresija i dalje prisutna u njezinom životu, pronašla je načine kako se, uz terapiju, lakše nositi s njom.
"U izazovnim trenucima najviše mi pomažu razgovor i odmor. Tada se moram potpuno odmaknuti od posla pa šećem prirodom ili odem na Sljeme. Osim toga, uz sebe imam ljude kojima je stalo do mene i često dođu k meni doma kad mi je loše. Uz njihovu podršku svaki se loš dan lakše podnese", zaključuje Antonela Golobić.
