Novinarka i urednica sa svoje 24 godine majčinskog ‘staža‘ ohrabruje mlade mame da se opuste i osluškuju svoje dijete jer će se sve posložiti kako treba te kaže kako je lakše preživjela razvod nego što će preživjeti pubertet pripadnice generacije Z.
Vinogradska bolnica, 23. rujna 2000. godine. Nisam doma čekajući središnji Dnevnik pred televizijskim ekranom kao svake večeri, već iscrpljena nakon dvanaest sati trudova pogledavam sat na zidu. Kazaljke se nikada nisu pomicale sporije. Grleći me i ohrabrujući, suprug se šali da je meni lakše jer ležim, a on je već 12 sati na nogama. Svi u sobi - osim mene - grohotom se nasmiju. I tad na svijet tihim, gotovo nečujnim glasom, dolazi Tara. Suze mi se spuštaju niz lice, topli rujanski povjetarac ulazi kroz otvoreni prozor, a meni su u mislima riječi Dantea Alighierija: "Tri stvari su ostale od raja, zvijezde u noći, cvijeće po danu i dječje oči." Kad sam pogledala te tamne oči vlastitog djeteta, znala sam da više ništa neće biti kao prije i da je upravo to ono što se zove bezuvjetna ljubav.
Vinogradska bolnica, 23. siječnja 2011. godine. Sviće, ležim samo par sati. Suprug ponovno nasmijava doktore i sestre, a ja opušteno čekam epiduralnu injekciju. Anesteziologinja je baš zaspala pa je sestra ne želi probuditi. Znajući kako mi je bilo na istome mjestu prije 11 godina, suprug autoritativnim glasom direktora svemira kaže: "Želite li da ja probudim doktoricu?!" U manje od 10 minuta, epiduralna injekcija je bila u meni i na svijet dolazi Vida. Glasnim plačem poručujući - ja sam ovdje i znajte da vam život više neće biti isti.
Jutro je 22. studenog 2024. godine. Tara zove s Oxforda i javlja da će cijeli dan biti na predavanjima. Navečer im dolazi Slavoj Žižek, tako da će me zvati nakon toga kako bi podijelila sa mnom dojmove. Vida se sprema za odlazak u školu. Charli XCX s nešto više decibela odjekuje u stanu. Stišavam glazbu, ona izlazi iz kupaonice s besprijekorno našminkanim očima, sjajilom na ustima i samouvjerenim stavom jedne osmašice. Na moje pitanje je li ponovila latinski prevrne očima i kaže: "Naravno da jesam." Na uši stavlja ogromne slušalice, kao da mi želi poručiti da je u autu do škole ništa ne pitam. Izlazeći na parkingu potrči, ali na trenutak stane, okrene se i vrati do auta. "Pa nisi mi dala tri puse za sreću." Ljubim je, kao i svakog jutra već 14 godina, ali ovaj put u čelo - da ne pokvarim savršeni make-up.
Mlađe me mame često pitaju kako sam preživjela dva puberteta. Sa svojim iskustvom 24-godišnjeg majčinstva ohrabrujem ih da se samo opuste, da osluškuju vlastito dijete i da će se sve nekako posložiti. Ne želim im reći da su izazovi roditeljstva danas na kraju 2024. takvi da često kad mrtva umorna legnem navečer u krevet pomislim pa ja sam lakše preživjela razvod nego što ću preživjeti pubertet jedne pripadnice generacije Z. Ne želim pisati o pubertetu u 80-ima, koji sam proživjela i preživjela nekako zdravo i s postavljenim roditeljskim granicama, već želim govoriti o tome kako se svijet promijenio u posljednje desetljeće kolika je razlika u godinama između mojih kćeri.
Tarin pubertet doslovno nisam ni osjetila, osim usputnog odlaska dermatologu zbog akni i razgovora do dugo u noć o filmovima, knjigama i aktualnoj političkoj situaciji koja ju je uvijek zabrinjavala (pa sam tu pametnu glavicu morala uvjeravati da nije sve tako crno i da je svijet otkad postoji u permanentnoj krizi). E-dnevnici početkom 2000-tih nisu postojali, a i da jesu, ocjene fokusiranog, znatiželjnog i samouvjerenog djeteta nikad ne bih morala provjeravati. Mobitele djeca tada nisu držala u rukama, a TikTok influenceri bili su nepoznat pojam. Svakodnevna vožnja i čekanje ispred muzičke škole i karate dvorane nisu mi teško padali. Pogodilo me pak kad mi je Tara nedavno rekla da nije bila sretna trenirajući 7 godina karate, ali nam to nikad nije priznala jer je znala da se morala baviti nekim sportom zbog fizičkog zdravlja. Na pitanje što nam je još prešutjela samo se zagonetno nasmijala. Neke stvari ipak ostaju neizrečene usprkos bliskosti majke i djeteta, i to je u redu.
Vidin pubertet je kao roller coaster. Akne su smrtni neprijatelj i svaki odlazak dermatologu praćen je burnom reakcijom zašto se nakon toliko krema i preparata lice ne smiruje. Frizura je najvažnija. Mobitel se ne ispušta iz ruke, slušalice se ne skidaju s glave i knjige su, naravno, dosadne. Kada sam joj s četiri godine pokazala fotografiju naše obiteljske prijateljice u časopisu, ručicom je prolazila po listu papira, kao da želi povećati fotografiju na ekranu. Magija ekrana, digitalni i virtualni svjetovi, informacije koje dobije jednim klikom kao da su zakopali duboko pod zemlju sve slikovnice i knjige kojima je okružena od rođenja. Srećom, prijatelji su i dalje najvažniji, iako se češće druže preko ekrana, a manje u parku. Tome je djelomično kriv i naš obrazovni sustav koji traži da svi budu super-odlikaši jer u protivnom ne možeš upisati iole pristojnu gimnaziju. Školski stres je ogroman pa tako sate provodimo razgovarajući kako organizirati vrijeme i svladati preopširno gradivo iz 15 predmeta. A rad na koncentraciji mi se ponekad čini izgubljena bitka.
Međutim, usprkos svim izazovima koje nosi digitalno doba i manjku interesa cijele generacije za upijanjem znanja na način koji je nama poznat, fascinira me njihova samouvjerenost i novi alati i znanja kojima se koriste kako bi dobili ono što žele. O svemu onome što na noge podiže psihologe, pedagoge, sociologe, razne stručnjake koji se bave mentalnim zdravljem današnje generacije tinejdžera zapravo ne mogu pisati. Kao majka nisam osjetila zabrinjavajuću anksioznost kod mlađeg djeteta koje je pritom prije četiri godine proživjelo i razvod roditelja. Ona samouvjereno korača svijetom i dijeli fotografije bez filtera na društvenim mrežama, iako je dva dana ranije poludjela kad joj se pojavila nova "grozno" crvena akna na licu. Zabrinuta je što je Trump došao na vlast jer je detaljno proučila njegov Platinum Plan i kaže mi da trebamo izaći na ulice ako pitanje pobačaja u Hrvatskoj postane upitno. Dvije dramske skupine Učilišta ZKM-a najveće su joj veselje. I dalje želi biti glumica, iako sam je još kao 6-godišnjakinju odgovarala od toga, objašnjavajući joj da redateljice i dramaturginje rade isto tako divan i kreativan posao. Tada me pitala samo jedno: "Vide li se te tvoje dramaturginje?" Kad sam joj odgovorila da su one iza scene, samo je odmahnula rukom i rekla: "Zaboravi!"
I za kraj ću samo reći - bilo da su rođena 2000., 2010. ili 2030. godine, djeci je najvažnija bezuvjetna ljubav i podrška njihovih roditelja te sigurnost doma gdje znaju da će uvijek pronaći mir i zagrljaj. Dakle, dragi mame i tate, grlite svoju djecu, slušajte ih (jer od njih možemo puno naučiti o svijetu u kojem danas živimo), pa možda dobijete i kompliment koji sam ja čula prije nekoliko dana: "Znaš mama, ti si baš slay!" I da, koliko god nam ponekad bilo teško, u takvim trenucima svoju djecu samo trebamo pogledati u oči i dopustiti im da nas podsjete na onaj raj o kojem Dante govori.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....