Tanja Hrvatin Šimičić za Gloriju piše o sve popularnijem trendu koji se temelji na preispitivanju vlastitih reakcija, odmaku od kažnjavanja i popustljivosti te izgradnji odnosa temeljenog na poštovanju i sigurnosti.
Sve se više govori o roditeljstvu i odgoju djece. Sve veći broj roditelja čita knjige na tu temu, a društvene mreže vrve savjetima kako odgajati djecu. Kao i u svakoj branši, savjeta ima svakakvih pa i onih znanstveno neutemeljenih. Naposljetku je na roditelju da provjeri i odabere najbolju opciju za sebe. Istina je da je najlakše izabrati ono što nam je najpoznatije. Primjerice, ako mi discipliniramo tako da šaljemo dijete u sobu ili na kauč da sjedne i "razmisli" ili mu oduzimamo mobitel da "nauči", sviđat će nam se kad netko promovira takav pristup odgoju iako takav postupak nema znanstvena niti logička utemeljenja. Zašto biramo takve pristupe? Jer nam je to poznati način, a poznato je lakše i ne zahtijeva rast te unaprjeđenje vlastite komunikacije i dubljeg zadiranja u djetetov unutarnji svijet.
Rezultati istraživanja provedenog 2017. godine u Hrvatskoj glede fizičkog kažnjavanja djece su poražavajući. Čak 60 posto ispitanika smatra da je fizička kazna potrebna, a 72 posto roditelja koristi druge oblike kazne. Danas ipak sve više ljudi uči o odgoju i odmiču se od fizičkog i drugih oblika kažnjavanja djece. Mnogi od njih su kaznu zamijenili "stolicom za razmišljanje" i ona je veliki trend među roditeljima i odgojno-obrazovnim djelatnicima. Iako je namjera najbolja, važno mi je naglasiti kako mala djeca nemaju sposobnost samorefleksije. Nemaju razvijene kognitivne sposobnosti da bi mogli sjediti i razmišljati o tome zašto nije dobro to što su učinili. Time stolica za razmišljanje zapravo postaje - kazna.
Da bi se njegovo ponašanje poboljšalo, dijete treba odraslu osobu koja mu pomaže u razvoju vještina s kojima se nisu rodilo, a to su samoregulacija, samokontrola, empatija i sposobnost razumijevanja složenijih uzročno posljedičnih veza. Treba mu sigurnost i vođenje putem granica. Sjedenjem na stolici dijete ništa od toga ne razvija, ali evo što razvija - uvjerenje da svijet nije pravedan, otpor prema roditelju i ljutnju, razmišljanje kako će se osvetiti ili kako će se drugi put sakriti te uvjerenje da ono ne vrijedi.
Tu je i druga krajnost. Mnogi su se roditelji, u želji da odgajaju drugačije nego što su njih i uslijed čitanja o tome kako odgajati autentično i samopouzdano dijete, našli u potpunoj krajnosti suprotno od kažnjavanja, a to je - popustljivost. Specifičnost popustljivog odgoja je udovoljavanje djeci jer mislimo da ono mora biti sretno. Teško se nosimo s ljutnjom i tugom djeteta i sve radimo samo da se ono sada i ovdje osjeća dobro. Dijete je samo dijete i imati toliku moć upravljanja nama, našim ponašanjima i osjećajima njemu zapravo predstavlja težinu. Jer ako ima moć, to znači i da ima odgovornost. To znači da je odgovorno za naše akcije, reakcije, ali i naše osjećaje.
Dijete treba vođu koji donosi odluke i postavlja granice, ali ne one koje povrjeđuju. Tada se ono može opustiti i prepustiti, tada je i mnogo manje izazovnih ponašanja. I tu dolazimo do sredine koja se nalazi između popustljivog i kažnjavajućeg odgojnog stila. Sredina u odgoju je poštujući, svjesni odgoj ili gentle parenting. Sve su to nazivi koji obuhvaćaju poštovanje djece i postavljanje granica kako bi dijete učilo funkcionirati u ovome svijetu i razvijalo vještine koje su mu potrebne za što kvalitetniji život. U bazi takvih pristupa je fokus na povezanost s djetetom u pozadini disciplinskih postupaka jer je to bazična potreba djeteta. Kad se dijete osjeća povezano s nama, osjeća se sigurno, a kad se osjeća sigurno, mozak se tada neometano razvija, odnosno uči.
Svjesni ili poštujući odgoj je zapravo način bivanja i discipliniranja djece u kojem mi roditelji vodimo postavljanjem granica i poštujemo djecu, što znači da ih ne omalovažavamo, kažnjavamo, emocionalno ucjenjujemo ili ignoriramo. Također, ovakav odgoj obuhvaća bezuvjetnu ljubav. Iako će svaki roditelj bez razmišljanja reći da on bezuvjetno voli svoje dijete, istina je da bezuvjetna ljubav znači da ne odbacujemo i nanosimo djetetu psihičku ili fizičku bol onda kada se ne ponaša dobro.
U pozadini ponašanja su uvijek određena emocija i potreba koju dijete ne zna još uvijek izraziti na bolji način jer mu mozak još uvijek nije dovoljno razvijen. Zato u odgoju fokus stavljamo na razvoj tih vještina umjesto nanošenje neke sankcije ili boli jer djetetu, eto, mozak nije razvijen.
Kad mi izgubimo kontrolu i vičemo na dijete, opravdavamo to s: "Jer se tako ponaša", a kad se dijete ne može kontrolirati - kaznimo ga. Svatko od nas treba stati i zapitati se ima li dvostruke standarde i koju poruku svom djetetu ovime zapravo šaljemo. Dijete razvija vještine samokontrole, regulacije vlastitih emocija, empatije i druge tako što gleda nas, ponašamo li se mi tako te putem doživljavanja naših postupaka na vlastitom tijelu. Čemu naše bivanje s djetetom poučava naše dijete?
Svjesno roditeljstvo fokus stavlja na nas roditelje. Dakle, tu nema "moram promijeniti dijete pa ću ja biti smirena", tu je fokus na nama samima. Jer svaka naša reakcija ovisi samo o nama, ne o djetetu. Dr. Shefali kaže: "Svaki naš postupak prema djetetu govori o nama, ne o djetetu." U suprotnom govorimo o tome da dijete ima moć nad nama. U takvom odnosu se dijete ne može osjećati dobro, slobodno i razvijati u punini.
Isto tako, svjesno nas roditeljstvo poziva da razvijamo sebe kako bi mogli dati svom djetetu najbolje. Poziva nas da gledamo u uzrok ponašanja i djelujemo na dubljem nivou, ne na onom površnom kojeg se često koristi za dresiranje životinja - kaznim te pa to više ne radiš ili te nagradim da ponoviš to ponašanje.
Činjenica je da ljudski mozak ima mnogo više potencijala od takvog poučavanja. Kad odgajamo kaznom, ucjenom stolicama za razmišljanje... Možda možemo postići da dijete ne ponovi taj neki postupak, ali ne i da njegov mozak nauči zašto nešto nije dobro i prenese to i na druge situacije. Ne potiče razvoj empatije (sposobnost stavljanja u tuđe cipele) pa da tu empatiju koristi i sutra zbog čega se bolje ponaša. Ne potiče razvoj sposobnosti samokontrole pa da "sutra" uspije stati prije nego nešto napravi i pronađe drugi način ili pak vještinu samoregulacije pa da još i umiri svoje tijelo zbog čega nema potrebu udariti ili napraviti nešto drugo.
I za kraj, odnos u kojem dijete biva odgajano kaznom i nagradom ne potiče razvoj unutarnje motivacije, unutarnjeg lokusa kontrole, sigurnosti u sebe, osjećaja povjerenja, empatije i tako dalje. Svjesni odgoj omogućava odgoj bogat odgovornošću, moralom, empatijom i bezuvjetnom ljubavlju i on itekako sadrži jasne i dosljedne granice. I za kraj, svako dijete treba par očiju koji mu poručuje - voljen si, vrijediš i prihvaćen si u svojoj suštini i onda kada ne možeš kontrolirati svoje ponašanje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....