Zašto se tiče svih nas? Psihoterapeutkinja piše o 4 vrste bullyinga - i svaki je podjednako štetan

Bullying je namjerno vršnjačko nasilje s ciljem nanošenja boli i patnje, a uključuje neravnotežu moći između počinitelja i žrtve koja može biti fizička, ali i društvena. Ovo nasilje često nije izoliran incident, već se ponavlja i izaziva stalni strah kod žrtava. Bullying se ne događa samo među djecom već je prisutan i u svijetu odraslih. Oko nas oduvijek ima glasnijih i moćnijih pojedinaca koji maltretiraju one manje samouvjerene i manje "važne" od sebe. Ono se događa na radnim mjestima, ali i u obiteljima. Svi smo mi odrastali s nasilnicima među nama. Bilo ih je na školskim dvorištima, pod odmorima, nakon škole. Generacijama je vršnjačko nasilje bilo nešto što se smatralo dijelom odrastanja, bezopasnim zadirkivanjem djece, guranjem u ormariće, otimanjem stvari ili ismijavanjem jer su drugačija. Danas je bullying evoluirao u opasnu formu - cyberbullying. Korištenje tehnologije za uznemiravanje, širenje glasina i ciljanje drugih na internetu postalo je sveprisutan problem koji nadilazi granice školskih dvorišta. Uz pametne telefone u džepovima gotovo svakog djeteta, maltretiranje se može dogoditi u bilo kojem trenutku i dom prestaje biti sigurno mjesto. Ova stalna prisutnost internetskog uznemiravanja često čini psihičke rane dubljim i težim za zacjeljivanje.

Iako vršnjačko nasilje nije nova pojava, čini se da je danas raširenije i okrutnije nego ranije. Jedan razlog zasigurno je veća svjesnost o opasnostima i dugoročnim posljedicama. Danas društvo, škole i roditelji aktivno rade na prevenciji nasilja i edukaciji, a to rezultira većim brojem prijava. Drugi razlog je jer se zlostavljanje iz fizičkog proširilo i u virtualni svijet. Vršnjačko nasilje prisutno je u svim dobnim skupinama, no ipak je najkompleksnije i prisutnije u dobi 9 - 14 godina. Istraživanja su pokazala da je većina djece osnovnoškolske dobi barem jednom doživjela da ih netko vrijeđa, naziva ružnim imenom, pa sve do fizičkog nasilja i vrijeđanja putem interneta.

Bullying se manifestira na mnogo različitih načina i svaki od njih duboko je štetan.

1. Fizičko maltretiranje: klasični oblik - upotreba fizičke sile za zastrašivanje, ozljeđivanje ili kontrolu drugog djeteta. To može biti ​​guranje, udaranje, šutiranje ili krađu stvari.

2. Verbalno zlostavljanje: kad riječi bole - korištenje riječi kako bi se povrijedila ili zastrašila druga osoba. Uključuje vrijeđanje, ruganje, zadirkivanje ili iznošenje okrutnih primjedbi o nečijem izgledu, inteligenciji, rasi ili bilo kojoj drugoj osobnoj karakteristici. Riječi imaju moć ranjavanja na način na koji fizičko nasilje nema pa će ova vrsta ostaviti duboke tragove.

3. Relacijsko zlostavljanje: isključivanje i društvena manipulacija - ova vrsta zlostavljanja naročito je prisutna kod djevojčica. Služe se širenjem glasina, ogovaranjem ili isključivanjem nekoga iz grupe. Djeca su posebno osjetljiva na isključenost, a relacijsko nasilje može dovesti do dubokih osjećaja usamljenosti i napuštenosti.

4. Cyberbullying: zlostavljanje bez granica - novi i vrlo zloćudni oblik zlostavljanja koji koristi tehnologiju za uznemiravanje, prijetnje ili ponižavanje drugih izvan budnog oka odraslih. To može uključivati ​​slanje uvredljivih poruka, objavljivanje neugodnih fotografija ili videozapisa, širenje glasina. Stalno prisustvo i nemogućnost bijega od internetskog nasilja može dovesti do emocionalnog stresa, tjeskobe, depresije i, u teškim slučajevima, do suicidalnih misli.

Uloga promatrača od velike je važnosti. Iako sami ne zlostavljaju, promatrači šutke, a ponekad i navijanjem ili smijanjem ohrabruju i podržavaju nasilnika. Čine publiku koja svojim brojnim stanjem ima moć zaustaviti ili spriječiti nasilje, no to ne čine. To se odnosi i na one koji aktivno navijaju baš kao i na one koji kažu "To nije moja stvar" ili "To se mene ne tiče".

Iako se čini da su djeca danas okrutnija nego prije, iskreno vjerujem da to nije tako. Oni samo imaju puno okrutnije oružje. Manjak fizičke igre i iskustava u stvarnom svijetu rezultira nejasnom granicom između virtualnog i fizičkog svijeta, što smanjuje osjetljivost na nasilje. Ono što je prihvatljivo u digitalnom svijetu, prvenstveno u nasilnim igricama, nije prihvatljivo u stvarnom svijetu, no zbog količine vremena koje djeca provedu pred ekranima ta granica postala je nejasna, a djeca neosjetljiva na nasilje. Agresija se normalizirala, a djeca oponašaju ono što vide. Djeca koja odrastaju "online" teže razvijaju empatiju jer ne stječu iskustva bazirano na vlastitoj fizičkoj interakciji s drugima, nego putem gledanja tuđih iskustava, a bez fizičke interakcije s drugima. Dakle, možemo slobodno reći da su naša djeca u jednom smislu vidjela sve, ali ne proživjela ništa.

Vjerujem da je svako dječje ponašanje ili poruka okolini ili naučeni obrazac. S tim na umu smatram da su i djeca koja zlostavljaju drugu djecu žrtve pogrešnih poruka svoje okoline ili nedovoljno razvijenih kompetencija da stvaraju odnose s drugima na pozitivniji način. Djeca se ne rađaju zla. No, neka od njih odrastaju okružena agresijom, nasiljem, provedbom sile, galamom, stresom i to postaje jedini način komunikacije koju oni poznaju. Neki pak nemaju dovoljno razvijenu empatiju za uvažavanje drugih. I njima je potrebno naše vodstvo da ih se pažnjom i ljubaznosti nauči da mogu biti i viđeni i voljeni bez upotrebe sile. Ljubaznost rađa ljubaznost, a sila rađa silu. Kad se okomimo na dijete koje maltretira druge i kažnjavamo ga, ljutimo se, isključujemo ga i definiramo kao lošeg, zapamtimo da mu svojim ponašanjem nismo pružili reparativno i korektivno iskustvo, nego potvrdili njegov obrazac ponašanja. Potrebno je apsolutno osuditi nasilje, ali ne i dijete.

Ali što ćemo sa žrtvama?

Žrtve nasilja treba bezuvjetno podržati. Previše puta sam čula da se u dijete koje prijavi nasilje sumnja ili čak propituje njihova moguće provokativna uloga. Riječima poput "samo mu se makni s puta" nismo pomogli, već podržali nasilje. Ne postoji dovoljno dobar razlog koji bi opravdao nasilno ponašanje. Žrtve ne prijavljuju nasilje bojeći se da im nitko neće vjerovati i da će se "tužakanjem" nasilje još pogoršati. Veliki je problem što granica između dopuštenog ponašanja i nasilja nije niti dovoljno jasna niti ista za svakoga. Pa čak ni za škole s deklariranom nultom stopom tolerancije na nasilje. Je li ono što je dijete doživjelo "samo zafrkancija" ili stvaran prekršaj? Je li fizičko nasilje ozbiljna, a ogovaranje samo benigna pojava? Treba li odmah nešto poduzeti ili samo odmahnuti rukom i reći "očvrsni!"? Gdje je ta linija?

Kad bih mogla izabrati samo dvije osobine koje bih željela usaditi u svoju djecu, to bi bile Empatija i Otpornost. Empatija da nikad ne zanemare tuđe osjećaje, a otpornost da ako ikad iskuse nasilje nad sobom ne dozvole da ih ono definira. Jedini način da to postignemo je da se posvetimo svojoj djeci i učenicima s punom svjesnošću da će upravo od nas naučiti kako komunicirati s drugima i kako biti čovjek. Svaki roditelj i učitelj neka se zapita jesmo li modeli ljubaznosti ili koristimo silu i vikanje u odgoju? Vjerujemo li i dalje u one stare izreke "Batina je iz raja izašla" i "Dobar je strah kome ga je Bog dao"?

Bullying ponekad prepoznamo tek kad se događa drugima ili eskalira. Dječje ponašanje naše je ogledalo i zato se bullying među djecom tiče svih nas. Jer ono je simptom društva i vremena u kojem dijete živi i odraz je nejasnih granica i tolerancije na nasilje, diskriminaciju i neosjetljivosti koju promatra u odraslima oko sebe.