Ispovijest dijabetičarke u izolaciji: Ja sam kronični bolesnik i ugrožena skupina i da, strah me je

Piše: Karla iz Zagreba

Rutina. Buđenje sa srećom što je svanuo još jedan dan, što sam zdrava, a glava je bistra i vedra. Veselim se kavi. Oteturam do kuhinje, a Gru mi se opet plete oko nogu. Jedino jeta mačka veći rob rutine od mene. Čak se i tata odrekao svakodnevnih odlazaka na kavu i čitanja novina. Za razliku od mene, vijesti dozira i pristojno čeka večernji Dnevnik.

Ja ujutro, pak, kuham kavu, zauzimam mjesto na dvosjedu, gledam portale na mobitelu. Sjedam na trosjed, pod guzom mi je tamnoplavi jastučić, a noge svinute u koljenima. Baš onako kako, kao dijabetičarka, ne bih smjela zbog zaustavljanja cirkulacije. Da, ja sam kronični bolesnik i ugrožena skupina i da, strah me je. Pratim što je novoga poručio Krizni stožer, što su rekli eminentni znanstvenici, što su izjavili svjetski stručnjaci i lideri.

Nedostaje mi čak i običan slanac

Imam optimističnih i pesimističnih trenutaka, život u meni je buran i silovit, a oko mene mir i tišina, skoro se ništa ne događa i već sam se nekako na to i navikla. Samo dvije igrice na mobu donekle razbijaju monotoniju. Tu i tamo pokupim virtualne usjeve, odjenem svoje virtualne lutkice u dizajnersku odjeću, makar mi je pomalo već i toga dosta.

Svakodnevno razmijenim informacije s dvije najvjernije prijateljice, brinem se za njih više nego za sebe. Kuham ručak, pomno osmišljen tjedan dana unaprijed, jer malo smo kratki s nekim namirnicama, ima poteškoća i u naručivanju hrane zadnjih dana, a tata i suprug vole fino jesti. Meni se zbog stresa jede čokolada, ali ne smijem. Ona za dijabetičare nije baš ukusna, pa odustajem i od nje. Nedostaje mi čak i običan slanac, ali iz mjera predostrožnosti već punih mjesec dana izbjegavamo i pekaru. Drugo mi se ne jede. Smršavjela sam još tri kilograma, moja liječnica i moja nutricionistica bit će zadovoljne kad sve prođe. Tko zna kad će to biti…

Kuham još jednu kavu. Potom čistim. To mrzim raditi, ali moram se razgibati. Ne pamtim kada je zadnji put stan bio tako uredan i sve stvari na svome mjestu.

Nije ni to za odbacit

Unatoč pranju i čišćenju u plastičnim rukavicama, koža mojih ruku je ogrubjela od povećane uporabe sapuna pa ih ni mazuckanje kremicama ne uspijeva vratiti u aristokratsko meku formu. Poslijepodne provodim uz knjigu. Ili eventualno uz ženske časopise, stare čak i par godina, nagomilane iz vremena mahnite kupnje i tadašnjeg nedostatka slobodnog vremena.

Potom pogledam Dnevnik, iako sam tijekom dana već sve službene novosti čula ili pročitala, istuširam se, zamijenim sve ručnike, dezinficiram pipe, kvake i prekidače, ozbiljnim tonom izdiktiram suprugu što sve mora učiniti ako se meni nešto dogodi, dok on osmijehom razbija nelagodu, opet pokupim virtualne usjeve i odjenem virtualne lutkice koje jedine kreću u život, pomolim se, pomazim mačku i već tonem u nemiran san, koji brzo prolazi. I eto me u novom danu, radosna što je svanuo, što imam dom, supruga i tatu, mačku, mobitel, kavu, knjigu i zalihu časopisa...

Nije ni to za odbaciti.

ČITAJTE I DRUGE PRIČE IZ OSOBNOG ISKUSTVA:

Emotivna poruka jednog tate: 'Volio bih kada bi nam svima naša djeca bila najvažnija'

Dnevnik s bergamskog fronta: 'Ne možemo pobjeći. Cijela jedna generacija odlazi u tišini, potpuno sama'

Korona i potres promijenili su joj perspektivu: 'Luksuz su za mene sad posve druge stvari'

Život s ljudima koji imaju bipolarni poremećaj: Kao djevojčica uvijek sam mislila da sam ja kriva

'Od prave spavalice - štreberice postala sam netko tko ne može odspavati noć u komadu'

Kad anksioznost udari: 'Mislila sam da mi se dogodilo najgore, no tek je tad uslijedio horor'

Ispovijest učiteljice: 'Uzmite mi plaću, samo mi dajte da se vratim u učionicu svojim učenicima'

Mnogi će se poistovjetiti: 'Više se ne preziremo, ali se ni ne sramimo reći da se razumijemo'