Jedanaesterostruki prvak Hrvatske u reliju početkom siječnja završio je svoj drugi Reli Dakar na kojem se natjecalo 95 ekipa, a on je završio na sjajnom 20. mjestu.
Nakon dva tjedna provedenih u pustinji i uspješno završene utrke Reli Dakar, vozač automobilskih utrka Juraj Šebalj (48) vratio se kući svojoj obitelji - pun dojmova, pomiješanih osjećaja i adrenalina koji tek sada napušta njegovo tijelo. Veliki je uspjeh završiti tu zahtjevnu utrku i uopće doći do cilja, a njemu je to uspjelo dvije godine zaredom; ovu je priveo kraju na dvadesetom mjestu, a prošle je bio deseti.
Slobodnog vremena, kaže nema, provodi ga radno, ali najljepše mu je doma s obitelji i trudi se što više družiti sa suprugom Sandrom (45) s kojom je u braku od 2002. godine i njihove dvije kćeri Emom (16) i Unom (13). "Kad sam se vratio iz Dakra, sakrio sam se kod kuće i nisam se nikome javljao, svi su mislili da sam još u Arabiji. Jedva sam čekao da dođem i da budem s njima jer s obitelji imam svoj mir. Moje kćeri automobili ne zanimaju i pričamo o nekim sasvim drugim stvarima. S njima sam na jednoj totalno drugačijoj frekvenciji koja mi odgovara", govori Juraj kojem je društvo kao suvozač ove godine pravio Siniša Crnojević.
"Odnijeli smo dvije etapne pobjede, ali i napravili grešku koju si ne mogu oprostiti. Prerano smo uletjeli u virtualni start jednog testa i pokupili hrpu negativnih bodova za svaku od 34 točke koje je taj test imao, inače najduži na Dakru od 155 kilometara. U autu je nakon toga nastupila tišina, nije bilo svađe, ali sada se borim s tim i ne mogu mirno spavati. Izbor vozila i momčadi je bio sjajan, no zabio sam si autogol i zato mislim da bi trebalo otići to popraviti. Dakar je nepredvidiv i veliki je ispit osobne i intelektualne zrelosti, a na kraju i vozačkih sposobnosti", pojašnjava nam Šebalj.
Rijetki od nas si mogu zamisliti kako je živjeti u pustinji i to uz veliki dozu stresa. Treba se dobro organizirati, a Juraju je to bio najveći izazov. "Pokušavao sam što više spavati i jesti, ali i održati mir jer u ovakvim situacijama tenzije ne dolaze u obzir. Trebao sam biti mentalno jak, pogledati u sebe i zaboraviti na ego jer inače ne bih završio natjecanje i narušio bih si zdravlje", otkriva naš sugovornik.
Rituale opuštanja prije utrke nema, kao ni bilo kakve srećonoše jer je u njih odavno prestao vjerovati. "Nema opuštanja, baš kontra - adrenalin treba porasti jer je on u ovom sportu najbolji prijatelj i što ga više imaš, to imaš bolje reflekse, ali pazim kada ću i kako staviti kacigu na glavu, uvijek van automobila", govori Juraj.
Silnu ljubav prema automobilima prenio mu je otac Mato Šebalj, bivši vozač automobilističkih utrka, koji mu je danas najveća podrška, ali i najveći kritičar. "Bio je suvozač na Prvenstvu Europe Tihomiru Filipoviću i meni je to bilo sjajno. Dozvolio mi je da se bavim time, a krivac je i moj stric koji mi je kao trogodišnjaku dofurao mali go kart - sportski auto s ručnom kočnicom pod kojom sam se okretao već tada i ta opsesija nije prestala. Imao sam fenomenalno djetinjstvo, obožavao sam se voziti i na biciklu jer mi je najvažnije bilo napraviti nešto što drugi ne mogu. Tako sam razvijao motoričke sposobnosti koje se ne mogu steći igranjem videoigrica. Kretanje kroz prostor je jako važno za vozače", pojašnjava.
Svog prvog automobila dobro se sjeća - bio je to kultni Fićo oker nijanse. "Sjećam se svakog šarafa! Prijatelj i ja smo ga platili dvjesto maraka, svaki po pola i to mi je jedan od najdražih automobila, iako ne mogu odlučiti uz koji ću se emocionalno vezati. To se jednostavno dogodi, najdraži su mi neki trivijalni modeli poput Mini Coopera, Fiće i Land Rover Defendera, svi koji su mi obilježili odrastanje", prisjetio se Juraj.
Automobili su mu prijatelji, opsesija i strast, posao kojim se bavi, pa je logično da ima omiljenu cestu i to onu gdje ih je učio voziti, koja mu je bila i ostala najdraža. "Sljeme! Kompletno Sljeme, zagrebačka i zagorska strana, tamo sam pobjeđivao i gubio", otkriva.
Na neka se opasnija natjecanja prvenstveno zbog obitelji, ali i samog sebe nije uputio. "Kada dobijete djecu, drugačije razmišljate. Obitelj doživljavam kao životnu nadogradnju i zrelost. Vjerujem da im zbog mene ponekad nije lako, ali nikada nije bilo većih problema", priznaje.
Posljednjih desetak godina je i puno emotivniji, nije mu problem pustiti suzu ni pred drugima. "Nekad se rasplačem u tuđe ime, zbog tuđih uspjeha i najčešće od sreće, iako sam u Dakru plakao i od jada (smijeh). Moj sport je vrlo emotivan, razlika između uspona i padova je velika, a korak od sreće do tuge dogodi se u jednom dahu", pojašnjava ovaj zaljubljenik u automobile koji će se uvijek veseliti vožnjama. "Moja duša se voli voziti i ja sam zato ovdje. U sebi ću uvijek naći onog klinca od tri godine koji se volio okretati pod ručnom i biti brz zbog tog njega, kada je najgore i najteže i bit će sve dobro", zaključuje Juraj Šebalj.
Snimljeno: Restoran Makamana
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....