Nekad najpoznatija časna sestra, danas psihologinja otkriva kako se suočila sa spoznajom da boluje od raka debelog crijeva, od kojeg je - nakon što je ona ušla u remisiju - obolio i njen brat.
Kad sam saznala za karcinom, nisam ni plakala ni strahovala jer znala sam da je sve u Božjim rukama. Više je tugovao moj suprug Vlado Rožman (72), koji je veliki emotivac i suze su mu samo tekle. Pitala sam ga boji li se više za mene ili za sebe - jer bi mogao ostati sam, no ta mu šala nije bila nimalo smiješna, govori Bernardica Juretić Rožman (58), psihologinja, ravnateljica Doma za ovisnike Zajednice Susret i nekad najpoznatija časna sestra u Hrvatskoj.
U javnosti još poznata kao “sestra Bernardica”, lanjskog ožujka čula je ono što nitko ne želi čuti od liječnika - “Vaša dijagnoza je karcinom debelog crijeva!".
Sreća u nesreći, otkriven je dovoljno rano te je izbjegla kemoterapije i zračenja, a jedini podsjetnik na dva tjedna provedena u zagrebačkoj Klinici za tumore je 38 centimetara dugačak šav.
- Još prije deset godina osjećala sam laganu bol s desne strane pupka, zapravo više smetnju nego bol. Nakon ultrazvuka abdomena i lijekova koje mi je liječnica preporučila moji problemi su nestali. Poslije sam povremeno znala osjećati nadutost, patiti od loše probave, katkad sam vidjela i blagu sukrvicu, ali to sam pripisivala nezdravoj prehrani ili hemoroidima. Dva puta sam nosila stolicu na analizu i sve je bilo u redu. Početkom prošle godine ugledala sam sluzavu sukrvicu u stolici i shvatila da je stanje ozbiljno. Odmah sam otišla na kolonoskopiju te mi je otkriven veći polip koji je odmah odstranjen, ali i zloćudni tumor koji je zatvorio već tri četvrtine debelog crijeva. Izraslina je potom kirurški uklonjena, zajedno s dvadesetak centimetara debelog crijeva. Srećom, nije bilo metastaza, izvadili su mi 16 limfnih čvorova i svi su bili negativni - govori Bernardica Juretić Rožman, koja se s punim povjerenjem prepustila liječničkom timu na čelu s kirurgom Hrvojem Tomasovićem te doktoricom Ivom Kirac iz genetskog savjetovališta Klinike za tumore.
Čitajte i: Bernardica Juretić: Bolje mi je biti sama nego nesretna
Težak oporavak
Nakon operacije nekoliko je dana provela na intenzivnoj njezi. Tih dana ništa nije smjela jesti, potom je dobivala hranu putem nazogastrične sonde, a prvi pravi obroci bili su u gotovo tekućem stanju. Još mjesecima poslije jela je samo namirnice poput špinata, blitve, kuhanog krumpira, mljevenog mesa i raznih variva.
- Isprva nisam smjela ništa sirovo, ni voće ni povrće, osim banana. Kasnije sam kupovala voćne kašice za bebe i ProSure napitak te vodila računa o tome da imam pet obroka u danu. Danas, nažalost, ne pazim na prehranu koliko bih trebala iako gotovo svakodnevno kuham. Ritam života je takav, ako ste na poslu puno radno vrijeme, teško je biti discipliniran - objašnjava Bernardica, koja se s dijagnozom suočila hrabro i smireno. Smrti se, kaže, ne boji.
- Nisam odlučivala kada ću se roditi pa ne mogu odlučiti ni kada ću umrijeti. Cilj mi je bilo da napravim sve što je u mojoj moći za očuvanje zdravlja, a ako bude volja Božja da umrem, bit će tako. Važno je samo da sam na to spremna - kaže.
Iako do potpunog ozdravljenja mora proći pet godina, nalazi kolonoskopije i tumorskih markera, koje provjerava dva puta godišnje, uredni su.
Pozitivne misli uvijek su je vodile kroz život pa i sada vjeruje da je svoju patnju privela kraju, no i dalje strepi za tri godine mlađeg brata Antu, kojem je nedavno dijagnosticirana ista bolest.
- U istom mjesecu, samo godinu dana kasnije, bratu je potvrđen karcinom debelog crijeva. No, njegova je bolest na žalost metastazirala, on odlazi na kemoterapije - nastavlja Bernardica.
Samohrano majčinstvo ne dolazi u obzir
Najveća podrška tijekom liječenja bio joj je suprug Vlado, umirovljeni poduzetnik s kojim je sreću našla prije devet godina, a ovoga su proljeća proslavili petu godišnjicu braka. Najviše uživaju u vrtu njegove kuće u blizini Stubičkih toplica, gdje sade rajčice, ciklu, paprike, blitvu... U Zagorju su proveli dobar dio godišnjeg odmora.
- Nismo baš ljubitelji mora i vrućina pa nam odgovara zelenilo zagorskih brega. Volim rad na zemlji, sama kosim i naš zagrebački vrt, u kojem sadim samo cvijeće - pohvalila se Bernardica Juretić Rožman, kojoj veselje u život unose suprugovih dvoje djece te šestero unučadi.
Na pitanje je li joj žao što nema vlastitu djecu, prisjetila se tužne epizode otprije dva desetljeća, nakon što je izašla iz samostana.
- U zajednici Susret imali smo dječaka koji je nama dan na skrb, a ja sam s njim provodila puno vremena, svaki dan sam ga vodila u vrtić. Bio je, naime, dijete naše korisnice koja ga nije smjela povesti sa sobom. Kad je donesena ta odluka, ja sam pomislila da za njega pokrenem postupak posvajanja, no trenutak kada je taj dječak jednom našem kolegi dotrčao u zagrljaj srušio je sve moje snove. Shvatila sam da je djetetu za odrastanje važna i figura oca te da ću pokrenuti postupak posvojenja ili postati majka samo ako pronađem srodnu dušu. Samohrano majčinstvo i odrastanje djeteta bez oca nije dolazilo više u obzir. Kako se nije dogodilo da se udam u reproduktivnoj dobi, krizu vezanu uz majčinstvo morala sam davno riješiti sama sa sobom - govori Bernardica, koja tu ljubav nadoknađuje uz nećake, nećakinje, ali i djecu korisnika terapijske zajednice.
Čitajte i: Bernardica Juretić - od najpopularnije časne sestre 90-ih do ministrice koju svi podržavaju
Vodi anonimno psihološko savjetovalište
U proteklih tridesetak godina nekoliko tisuća ljudi prošlo je kroz Susret, koji je ona osnovala 1990., a napustila ga samo nakratko tijekom svog mandata u Vladi - u kojoj je bila ministrica socijalne politike i mladih. Godinu nakon izlaska iz politike, koja je više ne zanima, vratila se u Susret kao ravnateljica i otvorila privatno anonimno psihološko savjetovalište gdje, otkriva nam, ponekad dolazi i zagrebačka odvjetnička elita.
- Klijenti mi najčešće dolaze zbog ovisnosti o kokainu, kocki i pornografiji. Sve je više ljudi s anksioznim stanjima i strahovima, posebno nakon pandemije i potresa - govori Bernardica Juretić, koja je prije točno 20 godina napustila red ančela, ali ni danas nema osjećaj da je izašla iz samostana. Samo je, kaže, fizički u drugoj okolini. Na misu odlazi svake nedjelje i za blagdane, a kad joj posao dopusti - i češće. Iako ima filmski životni scenarij, ne razmišlja o pisanju biografije. Smatra kako nema pikanterija pa bi čitanost bila osrednja.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....