Hrvatska ženska nogometna reprezentacija početkom godine upisala je novu pobjedu u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo. Kormilo reprezentacije u rukama je kapetanice Doris Bačić koja trenutno igra za Napoli i uživa u životu u Italiji.
Djevojčica potpuno zaluđena s nogometom, tako svoje djetinjstvo najkraće opisuje najbolja hrvatska nogometašica, 29-godišnja Doris Bačić koja je trenutno kapetanica hrvatske nogometne reprezentacije i igra za talijanski Napoli. Odrasla je na jugu Hercegovine, točnije u Neumu, u kojem u to vrijeme, kako kaže, nije bilo nikakvih drugih sportskih aktivnosti osim nogometa stoga nije bilo nikakve dileme kojim će putem krenuti. "U Neumu su tada svi bili ludi za nogometom. Sjećam se da smo kao djeca igrali nogomet na ulici s plastičnom bocom umjesto lopte. Svidjelo mi se i odlučila sam upisati školu nogometa. Bila sam jedina djevojčica na treninzima, od osme do četrnaeste godine sam igrala s dečkima, a potom sam krenula u srednju školu u Dubrovnik i počela igrati za Ženski nogometni klub Libertas i Omblu iz Dubrovnika", prisjeća se Bačić.
Dodaje i da su njezini roditelji uvijek inzistirali da bude posvećena obrazovanju pa je na nakon srednje medicinske škole upisala Prirodoslovni fakultet i to u Sarajevu gdje joj je u to vrijeme živio otac. "Brzo sam shvatila da je sport, zapravo nogomet, moj život. Prvo sam trenirala samo za svoj gušt, no kako je vrijeme prolazilo vidjela sam da je to doista moj životni poziv", objašnjava Doris koja je za seniorsku reprezentaciju prvi put nastupila sa 17 godina. Već je tada pokazivala izniman talent pa su je uočili i skauti Arsenala. Otišla je u London u kojem je provela tri mjeseca, no nije dobila radnu dozvolu pa se vratila kući, no to ju nije pokolebalo.
"Tražila sam druge klubove, a posao me odveo u Švedsku pa na Island. Moja profesionalna karijera započela je u Anderlechtu gdje sam došla kada sam imala 21 godinu. Prije toga nisam bila dovoljno zrela, bila sam tvrdoglava i nestašna. Na okupljanju reprezentacije znala sam bježati iz hotela, imala sam skroz ludu glavu", kroz smijeh se prisjetila Doris i dodala da se smirila tek nakon što je shvatila da će je to udaljiti od nogometa i snova koje je oduvijek sanjala. Ubrzo je promijenila životne navike, a osim što se u potpunosti posvetila sportu, počela je paziti na prehranu i kvalitetan san. Iako je potrebno puno odricanja da bih mogla igrati na vrhunskoj razini Doris, kaže, kako nikad nije požalila što je propustila neke stvari u pubertetu. Bavljenje sportom je, ističe, posao bez radnog vremena, ali i stalnog prebivališta.
"Jedna prijateljica u Juventusu, u kojem sam provela tri predivne godine, jednom mi je prilikom rekla da to nije žrtva nego moj životni odabir. I mislim da se u tome krije sva mudrost. Sport mi je u život donio predivne ljude, posjetila sam predivna mjesta i ne mogu žaliti ni za čime", ističe nogometašica koja proteklih godina uživa u Italiji.
"Živjela sam u Torinu koji je predivan, ali Napulj mi je više prirastao srcu. Kad sam stigla gotovo sam se izgubila u toj užurbanoj svakodnevici i gradu koji živi sto na sat. Još se uvijek sjećam izreke koju mi je jedna djevojka rekla odmah nakon dolaska: "U Napulju plačeš dva puta, jednom kada dođeš i jednom kada odlaziš". I doista je tako. Priraste ti srcu jer je to grad s dušom. Živjela sam u Barceloni, Lisabonu, Bruxellesu, Malmöu, Torinu, Londonu... U Hrvatskoj sam igrala za ŽNK Osijek i Dubrovnik. No, Napulj je nešto posebno", govori Doris.
Kada je riječ o ženskim nogometnim ligama nema velike razlike. Baš kao i u muškom nogometu najbolje lige su engleska, španjolska, njemačka i talijanska. Naša sugovornica ih je do sada prošla gotovo sve, no napominje da u Hrvatskoj ženski nogomet još uvijek nije dovoljno razvijen jer se u njega počelo ulagati tek prije nekoliko godina.
"U našoj reprezentaciji imamo nekoliko djevojaka koje imaju i dodatne poslove, no u svjetskim klubovima sve su djevojke profesionalke", ističe Doris koju smo upitali i može li se dobro živjeti ako si žena i baviš se nogometom. "Može se zaraditi, naravno ne kao i naši muški kolege, ali može se lijepo živjeti od ženskog nogometa. U proteklih deset godina plaće su se osjetno povećale. Stadioni su rasprodani na Europskim i Svjetskim prvenstvima te u finalu Lige prvaka. Ženski nogomet je sve više u fokusu javnosti", napominje Bačić. Kad se osvrne na sve što je postigla itekako je zadovoljna, a sretna je i što se na tom putu s ozljedama nije susretala često.
"Nisam do sada imala težih ozljeda koje bi me udaljile s terena. U Belgiji sam dobila kopačkom u glavu, operirala sam nos nekoliko puta, ali to je gotovo sve", kaže Doris koja je jedino dijete u obitelji, a njezini roditelji uvijek su joj pružali bezuvjetnu podršku. Mama Tanja radi kao frizerka, a tata Davor bavi se ugostiteljstvom. No, nogomet je u njihovoj kući uvijek imao važnu ulogu.
"S tatine strane su svi Hajdukovci, a s mamine Dinamovci. Ja sam prevagnula na tatinu stranu. Strastveno navijam za Hajduk, a obožavam pratiti i Vatrene. Ići ću pogledati prvu utakmicu protiv Španjolske u Berlin pa iz Berlina krećem na zasluženi odmor", govori Doris. Ljetni odmor provodi najčešće na plažama u Italiji, a ne propušta ni uživati u rodnom Neumu i to u društvu prijatelja jer, kako napominje, vremena za ljubav trenutačno nema. Slobodnog vremena joj možda nedostaje, no ukrasa po tijelu sigurno ne jer na sebi ima više od 50 tetovaža od kojih većina ima za nju posebno značenje. "Priča s tetovažama počela je s 15 godina. S rođacima sam kupila mašinicu i tetovirali smo se po sobama jer smo se morali skrivati od roditelja. Onda smo vidjeli da smo tetovirali gluposti pa smo to prekrivali drugim tetovažama", smije se Doris koja, uz tetovaže, voli umjetnost i modu.
"Prije ste me najčešće mogli sresti u trenirkama, a danas uživam u modi. Volim traperice, majice, košulje, a najviše tenisice. No, volim biti i ženstvena. Nerviraju me predrasude. Ljudi misle da su sve nogometašice muškobanjaste. To nije tako", govori Doris. Osim u nogometu uživa u kitesurfingu i windsurfingu i obožava okupljanja reprezentacije jer je s većinom kolegica i privatno dobra što se vidi i na terenu. Reprezentacija se bori za odlazak na Europsko prvenstvo iduće godine, a kako sada stoje stvari, Euro je s tri pobjede i jednim porazom na dohvat ruke. "Najbolji trenutak u karijeri mi je bio u Osijeku početkom godine gdje smo igrali ispred pet tisuća ljudi. Gutala sam knedle da ne zaplačem u tunelu. Napokon su se sve godine rada isplatile i ženski nogomet dobio je pozornost kakvu zaslužuje. Djevojčice su stajale u redu da se fotografiraju s nama, bio mi je to definitivno najbolji dan u životu", zaključuje Doris Bačić.
