JACOVIDES-BORDE-MOREAU/BESTIMAGE/PROFIMEDIA JACOVIDES-BORDE-MOREAU/BESTIMAGE/PROFIMEDIA
Nakon uspjeha u Cannesu

Nebojša Slijepčević: "Opravdano je pitanje smije li se hrvatski redatelj baviti srpskim zločinom u Bosni"

Film zagrebačkog redatelja osvojio je Zlatnu palmu na festivalu u Cannesu, prvu u hrvatskoj povijesti, a s njim smo razgovarali nakon povijesnog uspjeha.

Film zagrebačkog redatelja osvojio je Zlatnu palmu na festivalu u Cannesu, prvu u hrvatskoj povijesti, a s njim smo razgovarali nakon povijesnog uspjeha.

Čovjek koji nije mogao šutjeti" Nebojše Slijepčevića prvi je hrvatski film od osamostaljenja koji je osvojio Zlatnu palmu i tek drugi koji se za nju natjecao. Radnja filma zbiva se 27. veljače 1993., na maloj stanici u Štrpcima u Bosni i Hercegovini. Putnički vlak na liniji Beograd - Bar zaustavljaju paravojne snage u akciji etničkog čišćenja. Dok odvode nevine civile, samo jedan od pet stotina putnika usuđuje im se suprotstaviti. To je istinita priča o čovjeku koji nije mogao šutjeti. Redatelj Nebojša Slijepčević mnogo puta u svojoj karijeri također nije mogao šutjeti, štoviše, otvarao je redom "nepopularne" teme. Primjerice, odnos prema smrti Aleksandre Zec, djevojčice srpske nacionalnosti ubijene 1991. u Zagrebu, motivirao ga je da snimi "Srbenku", dugometražni dokumentarac s kojim je prije šest godina osvojio nagradu DOC Alliance u Cannesu. U filmu "Gangster te voli" govori pak o posredniku koji spaja usamljene muškarce i žene, u kojem toksični patrijarhat igra glavnu ulogu.

Nebojšu Slijepčevića dobili smo na telefon neposredno nakon trijumfa na festivalu. Ostao je u Cannesu i priprema se na kratko putovanje s obitelji po Francuskoj. On, supruga Vanja Jambrović, inače producentica i pjesnikinja s kojom povremeno surađuje, te njihov šestogodišnji sin Mika su, kaže, "trio fantastikus" za putovanja.

image

Nebojša sa suprugom Vanjom Jambrović

"Uglavnom se opuštamo na plaži, potrebno nam je to nakon strke i napetosti zadnjih dana. Onda ćemo u Pariz, moj sin jako želi vidjeti Eiffelov toranj i obećali smo mu ispuniti tu želju prije nego što krene u školu", govori Slijepčević. Zagrebačkog redatelja nagrada je u pravom smislu riječi zatekla nespremnog. Uz svu dobru vjeru i nadu koju ima svaki umjetnik da će se film svidjeti struci, žiriju i publici - životno iskustvo podučava da treba ostati racionalan. A Nebojša je upravo takav tip čovjeka i umjetnika - odgovoran, precizan, empatičan, to znaju svi njegovi suradnici, kao i studenti dokumentarne režije na Akademiji dramske umjetnosti. Ushit unutar kulturnih krugova nakon dodjele nagrade, posebno na društvenim mrežama, bio je jednak onom Baby Lasagne s uspjehom na Eurosongu.

"Nakon što su mi dodijelili nagradu, odveli su me u backstage, da tamo čekam kraj dodjele i zajedničko fotografiranje svih pobjednika. I prva osoba koju sam tamo ugledao je George Lucas, kojem će kasnije te večeri dodijeliti nagradu za životno djelo. No, ja sam uvijek više volio Spielbergove filmove od Lucasovih, pa nisam bio toliko fasciniran. Šalim se, naravno. To je sve malo nestvarna situacija, zabavilo me, ali nije me posebno uzbudilo. Posao filmskog redatelja je takav da u poslu često susrećeš celebrityje i ne smiješ biti previše fasciniran jer nećeš moći dobro raditi svoj posao", dodaje.

Kad sam čuo predsjednicu žirija kako izgovara ime mog filma, prvo sam se okrenuo oko sebe da budem siguran da nitko drugi ne ustaje, da je to stvarno naša nagrada

Trenutak proglašenja same pobjede u Cannesu, uz to što je lijep, gotovo je podjednako i nelagodan. Pogotovo za čovjeka kao što je Nebojša Slijepčević, koji se bavi dokumentarnim filmom i nije navikao na svu tu silnu pažnju.

"Nisam znao, i nitko osim članova žirija nije znao tko je dobio nagradu. Ne volim tu vrstu neizvjesnosti i cijeli dan sam bio malo nervozan, skoro ništa nisam mogao jesti. Uvjeravao sam samog sebe da se trebam opustiti, jer je vrlo mala vjerojatnost da ću dobiti nagradu. No, kad sam vidio da su mi na dodjeli dodijelili mjesto ispred same pozornice, shvatio sam da sam možda ipak nešto dobio. Onda me uhvatila nervoza da neću shvatiti da su me prozvali, jer je cijela dodjela bila na francuskom koji ne govorim. Kad sam čuo predsjednicu žirija Lubnu Azabal kako izgovara ime mog filma, prvo sam se okrenuo oko sebe da budem siguran da nitko drugi ne ustaje, da je to stvarno naša nagrada. No, u trenu kad sam se popeo na pozornicu, trema je nestala u sekundi", otkriva redatelj. I priznaje da nije imao pripremljen govor.

image

Redatelj Nebojša Slijepčević ispisao je povijest hrvatskog filma osvojivši nagradu u Cannesu

NIVIERE DAVID/ABACAPRESS.COM/SHU/SHUTTERSTOCK EDITORIAL/PROFIMEDIA NIVIERE DAVID/ABACAPRESS.COM/SHU/SHUTTERSTOCK EDITORIAL/PROFIMEDIA

"Dragan Mićanović koji je sa mnom bio na dodjeli, i koji je puno iskusniji od mene na raznim pozornicama, rekao mi je da se ne zafrkavam, da pripremim neki govor. Onda sam u zadnji tren naškrabao par rečenica i na brzinu ih naučio napamet", govori Slijepčević, koji je diplomirao filmsku režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, a karijeru je započeo kao jedan od autora televizijskog serijala "Direkt". Režirao je dva dugometražna dokumentarca te brojne kratke prikazane na najvažnijim svjetskim festivalima dokumentarnog filma, gdje su osvojili više od 40 nagrada. Četiri puta je nagrađen na Sarajevo Film Festivalu, dva puta na ZagrebDoxu, a vrijedi izdvojiti i uži izbor za Europsku filmsku nagradu s filmom "Srbenka".

image

Glorijina ekipa u veljači je bila na snimanju nagrađenog filma u kojem glavnu ulogu ima Goran Bogdan

BILJANA BLIVAJS/CROPIX CROPIX

Čitav kreativni proces na filmu "Čovjek koji nije mogao šutjeti" sastojao se od etičkih dvojbi. Jedna od osnovnih bilo je pitanje ima li uopće kao redatelj i scenarist pravo baviti se ovako teškom temom, koja s njim, intimno. ima tek posredne veze?

"Da, opravdano pitanje je smije li se hrvatski redatelj baviti srpskim zločinom u Bosni. No, u ovoj priči vidio sam nešto univerzalno, nešto što nadilazi nacionalnosti i što se može primijeniti na svako nasilje nad manjinama, bez obzira gdje se događalo - u Bosni, Srbiji, Hrvatskoj, ili bilo gdje drugdje u svijetu. To je prepoznao i žiri", govori redatelj. Nije li tako sa svakim zahtjevnijim i angažiranijim dokumentarcem, pitamo ga. Odnosno, zašto je publici teško prihvatiti da je svaki film, neovisno koliko za sebe tvrdio da nije, tek i samo - fikcija?

image

Ekipa filma: Alexis Manenti, Gordan Bogdan, Nebojša Slijepčević, Silvio Mumelaš i Dragan Mićanović

REMI LESUEUR

"Točno, i zato je prvo pitanje svakog autora kad počinje raditi film upravo to etičko pitanje - zašto se bavi tom temom i ima li pravo baviti se tom temom. Moć filma, i igranog i dokumentarnog, jest da uvjeri gledatelja da svjedoči stvarnim događajima. Zato imamo osjećaj da su filmovi dio našeg životnog iskustva, da smo filmsku priču mi sami proživjeli", kaže Slijepčević.

Redatelj Nenad Puhovski napisao je na Facebooku: "Nebojša Slijepčević ‘dijete‘ je dva sustava koja su trenutno pod prijetnjom - zagrebačke Akademije za koju (dobrim dijelom opravdano) ovih dana nitko nema niti jedne lijepe riječi, ali i nevladinih udruga koje se bave kulturom." Nebojšu pitamo koliko je teško baviti se filmom. Odnosno jesu li financije i dalje najzahtjevniji gradivni element filma, najvažniji kotačić.

"Nije ovo vrijeme za žalopojke, mislim da treba iz svega izvući jednu pozitivnu poruku. A to je - hrvatski film je odličan, nismo samo dobri u nogometu i na Eurosongu, sad smo svjetski prepoznati i po filmovima. I ne govorim samo o svom filmu, imamo cijeli niz autora dokumentaraca i igranih filmova koji nižu uspjehe. Pozivam hrvatsku publiku da gleda i voli hrvatski film, to je naše nacionalno blago", optimističan je redatelj. Sada još čekamo Vladu RH, da vidimo kako će i hoće li nagraditi redatelja koji je upravo trajno zadužio hrvatsku kinematografiju.

20. prosinac 2024 22:00