Glazbenica, glumica i umjetnica piše o svojoj borbi s perfekcionizmom i anksioznošću koji je prate posljednjih petnaest godina te otkriva da je odahnula kad je njezina "muka" napokon dobila ime.
SINDROM VARALICE nije mentalna bolest ili poremećaj, ali otežava i zagorčava život mnogim ljudima, uglavnom onima uspješnima i sposobnima koji imaju objektivna postignuća. Često ga prati osobina hipersenzibilne osobe i perfekcionista, a zna prouzročiti i anksiozna stanja. Da se mogu čitati tuđe misli, već nakon ove prve rečenice bila bi očita moja dosljednost već u samoj definiciji sindroma varalice u kojoj piše da se radi uglavnom o “uspješnim ljudima”. Iako se mnogim ljudima tuđi životi, naročito osoba čiji je posao izložen očima javnosti, čine uspješnijim od njihovih, uglavnom je istina drugačija. Kad god sam preživjela neki brodolom - privatno ili profesionalno - i bila sigurna da sam naučila lekciju, da sada znam kako dalje, život mi je pokazao kako još ima prostora za napredak. U prvim fazama osvješćivanja, u dvadesetima, moje samopouzdanje se budilo s vremena na vrijeme, dok je tek u tridesetima odlučno progovorilo svojom autentičnošću i doslovno mi spasilo život. Već je koncem dvadesetih bilo jasno da se neke stvari više nikada neće moći vratiti na staro, ali moj sindrom varalice me pratio kroz sve moje škole i profesije te se sve do polovice tridesetih jako dobro trudio da me drži u šaci što je duže mogao. Oduvijek sam se divila ljudima koji su odisali samopouzdanjem. Danas, nakon upoznavanja raznih ljudskih profila, znam da i u samopouzdanju postoji zdrava mjera te da se ona itekako može i prijeći. Međutim, moja samokritičnost također je prešla zdrave granice.
Sindrom varalice često se provlači kroz perfekcionističko ponašanje. U mom slučaju to se odnosilo uglavnom na moj posao, a najbolji primjer je bio "Ples sa zvijezdama", gdje je moj talent uistinu dobio pažnju. Iako je logično bilo misliti da nam je svima bila pobjeda na pameti, meni nije. Moj cilj je bio ostati što duže da naučim sve te plesove, pobijedim samu sebe te prijeđem svoje granice izdržljivosti i samokontrole. Moj plesni partner je uistinu bio sretan što ima marljivu partnericu. Međutim, meni se s nekim neuspjesima na treninzima bilo teško pomiriti i to nam je otežavalo rad. Nisam se zadovoljavala s prvoloptaškim rješenjima, to mi nije bio izazov. Također, bila sam svjesna svojih ograničenja, a granice su se u nekom dijelu trebale prelaziti, to je i poanta cijele priče, da rastemo. Perfekcionisti su osobe koje uglavnom postavljaju nerealne ciljeve, što ih onda dovodi do sumnje u sebe i preispitivanja kada ih ne uspiju ostvariti. Međutim, ja ne mogu reći da su moji ciljevi od djetinjstva bili nerealni. Išla sam korak po korak, slijedila svoje željice, jednu po jednu, i tako došla do današnje Freeda Nera Immortelle. Nikada nisam birala lakši put jer nikada nisam razmišljala o putu već me nosila radost i želja za istraživanjem. Duša mi je željela pjevati, ali ne bilo što, i bilo s kim, i bilo kako. Htjela sam biti na sceni, a opet me je medijska pažnja jako gušila. Sve sam radila posvećeno, temeljito i do kraja, a opet sam sve do prije par godina uvijek vidjela sve ono što nisam napravila, a mogla sam. Nitko me nije učio koliko je putovanje važnije od destinacije, ali nikoga ne mogu ni kriviti - svi su, vjerujem, radili najbolje što su znali.
Ciljevi male Nere su nastajali putem, i bili realni i ostvarivi, nije bilo velikih planova, došla sam u Zagreb studirati ekonomiju kako bih imala više opcija nego u malom gradu poput Makarske te kako bih mogla u slobodno vrijeme razvijati svoju kreativu. Međutim, hipersenzibilitet i prijemčivost su malu Neru odveli s glazbene scene u glumačku kako bi se barem malo zaštitila od okoline gladne nevinih duša koja samo čeka gdje će prvo zagristi. Taj morski pas čekao je iza svakog ugla da spriječi mojoj autentičnosti da ugleda danje svjetlo. Borio se zajedljivim pogledima, oduzetim prilikama, komparacijom bilo da se radi o mojim vokalnim sposobnostima, mom naglasku, porijeklu, podlim komentarima na moje odijevanje ili razmišljanje. Tada sam mislila, za vrijeme showa Story Super Nova Music Talents kako je svaki posao prilika za uspjeh, a danas vjerujem da me život čuvao od svih poslova koje nisam dobila, bolje rečeno neprilika koje su me zaobišle.
Rano sam shvatila da je već uspjeh raditi što voliš i toga sam bila svjesna, međutim koliko god okolini to tako nije izgledalo, moj profesionalni put nije bio najprotočniji i trebalo se naučiti kako se nositi s činjenicom da nisi angažiran, da nisi potreban i da si zamjenjiv u svojoj branši dok ti mnogi govore koliko se dive tvojim talentima. To je bio jaz koji me pratio cijeli život, a ja sam trebala svaki put graditi mostove kako bih preživjela i prešla na drugu stranu.Trebala sam zalijevati vjeru da sam zbog svojih darova i znanja na pravom putu, a sve je ukazivalo na drugačije. Bila sam zaposlena, ali nisam radila. Moj perfekcionizam me redovito usporavao jer sam težila napretku, a on se nikako nije mogao dogoditi jer je bio uvjetovan od strane koju nisam mogla kontrolirati. U tim fazama koje su znale trajati godinama ušuljavale su se anksiozne misli koje su hranile moje otprije načeto samopouzdanje. Najprije sam se tješila kako je to prolazna faza koju svi u životu prolazimo, ali kod mene je to izgledalo kao da nikada neće proći. Kao i obično u životu, kad vam ide, ide vam, a kad ne ide, onda baš ne ide, tako se valjda stvari privlače. Ja sam uvijek priželjkivala neku konstantu u poslu, ali nje kod mene baš nikada nije bilo, osim kad je u pitanju ulaganje u svoje znanje i razvoj talenata. Kada nam se u životu ponavljaju iste stvari jasno je da nešto trebamo promijeniti, ali meni nikako nije bilo jasno što s obzirom na to da sam radila sve, takoreći, po pravilima. Vrijeme je pokazalo da je od početka trebalo mijenjati misli, jer je to jedino na što možemo utjecati. Ja sam jesam utjecala na njih, ali u krivom smjeru tako što sam ih konstantno hranila i zalijevala sadržajima koji su mi odmagali. Nisam nikada mislila odustati, niti da sam pogriješila profesiju, ali sam se znala uhvatiti kako prijateljici govorim “kad sam ja bila glumica…” te sam često mislila da sam mogla bolje, više i jače.
Za razliku od Krugerovaca, ja sam razlog neuspjeha pronalazila u sebi i onda sam se enormno trudila napraviti razliku, jer srećom kao, mogu. I kako sam unatoč trudu, talentima i volji, i dalje bila nedovoljno angažirana, nakon dužeg vremena sam počela davati sebi opravdanja da je to zato što ne izgledam kako bih trebala da bih glumila, da ne pjevam kako bih trebala da bih pjevala, da nemam pokrića ni za marketing kojeg sam završila jer nemam dana prakse i da je to tako kako se ne bi dogodio trenutak da se osramotim kada me “razotkriju” - da ne vrijedim koliko bih trebala vrijediti. Vjerujem da sam u cijeloj toj priči sigurno negdje svojim mislima i energetski blokirala samu sebe. Kao izvođači, glumci ili pjevači su birani, angažirani od strane drugih osoba, i kada vas netko ne angažira, počinjete propitivati svoju vrijednost kroz posao koji radite. Ako nema publike, nema ni vas. I ta perspektiva vas može uništiti ako ne pronađete način kako da se uhvatite za svoju autentičnost. Upornost, ustrajnost i posvećenost smatram svojom velikom kvalitetom i baš ona me je spasila od ralja S.Varalice. Iako se na putu od djetinjstva ljubav prema sebi putem malo izgubila, imala sam sreću da sam neke njene temelje uspjela ranije izgraditi te sam ih na koncu i pronašla. Mislim da ne postoji čovjek bez problema i prostora nesigurnosti, međutim nevjerojatno je kako danas sve više viđam onih koji skrivajući se iza statusnih simbola, širokog osmijeha i utegnutog tijela, glume da imaju sve pod kontrolom. Također, postoje oni koji uistinu imaju zdravo samopouzdanje.
Takvi neće vrištati da ih se vidi ili čuje, prepoznat ćemo ih po miru kojeg osjećamo dok smo u njihovoj blizini. Takvih je, vjerujem da ćete se složiti, malo danas, ali ih ima i to je nakon svih redefiniranja moja zadnja i finalna definicija uspjeha - mir. Koliko god sam ponekad htjela, jer bi mi život bio najvjerojatnije malo lakši, nikada nisam znala lagati, ili prešutjeti. Zbog toga je možda moj put bio duži. Danas kad me život malo sažvakao dozvolim si neke stvari mudro prešutjeti. I duži put, i mudra šutnja pokazali su se značajnima. Skupila sam određenu kilometražu pa me život na koncu uz mnogo rada na sebi, nagradio dobrim mentalnim zdravljem i samopouzdanjem gdje zdrava samokritičnost drži balans na vagi između perfekcionista, realnog pesimista i sanjarskog optimista. Danas se smatram uspješnom osobom baš zbog tog mira koji mi je sve češće u grudima. Donijele su ga prepuštene bitke, gubici, zrelost, osviještenost, svjesno odabrana samoća, molitva, meditacija, kreativnost, rad nas sebi i brojni razgovori sa samom sobom kroz pisanje dnevnika. Međutim, kako rekoh, prostora za rast još je jako puno, jer kad se jednom otisnemo na putovanje stazom samoće ka autentičnosti, kraja nema, jer je naša autentičnost beskonačna. A kako je sve krenulo, i kako se crv varalice uvukao u moje misli, istražujem svaki dan svjesno posljednjih petnaestak godina. Na početku nisam znala da se to zove Sindrom varalice, ali kad je moja muka dobila ime, iskreno, nekako mi je bilo lakše. Kao da više nisam bila sama, i kao da sam dobila neki vid razumijevanja za sve što sam prolazila, a nikome to nisam mogla objasniti da se pritom ne osjećam krivom. Izvana uistinu nije bilo razloga da se žalim, a iznutra sam kopnila u najveće dubine tada meni “neopravdane” tuge koju sam u određenim situacijama zbog vanjskih okolnosti znala opisivati kao weltschmerz bez agoničnog kraja, kao vječno čekanje na odgovore.