Studentica psihologije s posebnim senzibilitetom prema svim članovima posvojiteljske zajednice - i djeci i posvojiteljima i biološkim roditeljima - i sama ima fascinantnu životnu priču koja danas inspirira mnoge.
Margareta Čizmar (25) je posvojeno dijete. Imala je sreću da je iz rodilišta, gdje je rođena kao nedonošče, izašla 'čistih papira' i došla ravno u svoj dom kod mame Ljilje i tate Živka. Njena biološka majka Ljerka odrekla se roditeljskih prava teška srca, a baš kao što nije mogla pobaciti, nije željela spriječiti šansu za boljim životom svoje tek rođene kćerkice. Zbog životnih okolnosti, nije bilo moguće da je ona odgaja.
Margareta je imala potpunu podršku svojih roditelja da kao punoljetna djevojka potraži biološku obitelj, to joj je i uspjelo, a sada se sasvim dobro slažu svi zajedno. Danas je Margareta studentica treće godine psihologije i već se za vrijeme studija aktivirala se u radu kroz grupe potpore s posvojenom djecom, ali i potencijalnim posvojiteljima.
Njeni roditelji, najveći oslonac
No, za iskustvo i uvjeravanje kolika je odlučnost i volja potrebna da bi čovjek uopće posvojio dijete, Margareta ne mora daleko tražiti, treba samo upitati svoju majku i oca. Od njih je saznala da su sedam godina čekali na posvojenje - ta brojka joj je fascinantna jer predstavlja velik izazov kako za njih tako i za njihov odnos.
"Sjećam se da mi je mama spomenula da joj je neki psihijatar u ono doba u izvještaju napisao da 'nije osobito bistra, ali je majčinski tip' što danas, takva kakva jest, i sama spominje kroz šalu i pošalicu. Ona je jednostavno takav tip, iz najgoreg čupa najbolje i istina je da nije nimalo bistra kad netko dira u mene, jednostavno joj se zamrači i pretvori se u zmaja. S druge strane je tata onaj koji je flegmatičniji i uvijek nogama čvrsto za zemlji. Zajedno su uspjeli, a riječima ne mogu ni opisati kolika je moja ljubav prema njima. Dali su mi sve - to je najkraći mogući opis onog što oni predstavljaju u mom životu. Tu ponajprije mislim na prihvaćanje, ljubav, iskrenost i sve one predivne vrijednosti koje su usadili u mene", za Margaretu nema sumnje tko su joj roditelji.
Margareta je rođena 1996. godine, 3. srpnja iste godine Ljiljana i Živko dovezli su je iz Vinogradske bolnice doma, u malo mjesto u kontinentalnoj Hrvatskoj. Njihov sedmogodišnji put do posvojenja djevojčice, opisala nam je i majka.
"Prve molbe slali smo u bivšoj zajedničkoj državi pa je onda došla čak i razumljiva stanka zbog početka ratnih zbivanja. Obzirom na ratno vrijeme, to i nije tako dugo, kad se ukazala prilika sve je išlo relativno glatko i brzo. Treba napomenuti da su se tada centri susretali s morem izbjeglica i njihovih potreba, od smještaja pa na dalje. Stoga, svaka im čast što su našli vremena i snage i to odraditi (bilo je to djelomično i u njihovo 'slobodno vrijeme')", kazala je Ljiljana Maleković Čizmar.
Upoznavanje bioloških roditelja
Dok je Margareta odrastala u svojoj obitelji, uz mamu i tatu tu su bili djed i baka, a malena djevojčica od prvog dana postala je obiteljska miljenica, biološka majka svoje je želje morala ugasiti.
"Mogu jedino zamišljati koliko je poriva grubo mučilo moju biološku majku dok ih nije nekako savladala, ni sama ne znam kako. U nekoj istoj vremenskoj liniji obje smo zamišljale isto - kako bi to bilo da se spontano sretnemo negdje ispred škole, da konačno saznamo kako se ona druga, kako izgleda i da li je sretna. Iako je nekako saznala gdje se nalazim, nikada to nije učinila, upravo za moje dobro. Kolika je god bila ta moja želja, jasno mi je da tada taj susret ne bi donesao gotovo ništa dugoročno pozitivno. Istovremenim prihvaćanjem sebe i neprestanom borbom priuštila mi je izuzetan život", kazala je Margareta.
Margareta se danas ne može ni sjetiti kada je prvi put čula od mame i tate o tome da je posvojena. Prema zakonu i obaveza je da se djetetu kaže kako je posvojeno - ono to jednostavno mora znati, a to je najbolje učiniti što ranije.
"Za mene je upoznavanje bioloških roditelja bilo poput eksplozije koja se pripremila godinama, a za sobom je ostavila i određenu prazninu. Već prvi put kad mi je mama objasnila da me rodila jedna druga teta koja je dobra, samo se nije mogla brinuti za mene, zanimalo me gdje je ona, kakva je i kakav život ima. Nekako sam se zajedno s mamom to pitala, nerijetko sam ju otvoreno bombardirala pitanjima o toj drugoj ženi, bez imalo osjećaja krivnje ili sumnje u mamu i njene možebitne osjećaje nesigurnosti. Lili je znala neke šture informacije o njoj i dozirala mi ih je postepeno i pravilno kako su godine prolazile. S vremenom sam saznala da imam stariju braću i to me još više učvrstilo u odluci da ću ih sve jednog dana upoznati. U pozadini toga nije se krilo nikakvo nezadovoljstvo trenutnim stanjem, samo čista znatiželja koja je bila tu od početka, sasvim prirodno usađena, iskrena kakva i jest", opisala je atmosferu u kojoj je odrasla.
Ta apsolutna podrška dovela je i do toga da s 18 godina, kada je i zakosnki to bilo moguće, od Centra za socijalnu skrb dobije informaciju o biološkoj majci. Upoznale su se, upoznala je braću i sestru. Danas održavaju kontakt svi zajedno, koliko im to obaveze dopuštaju.
Zahtjevan, ali prirodan proces
"Posvojenje je usprkos preprekama toliko prirodan i protočan proces da je potpuno nevjerojatno do koje je mjere bolno zakompliciran u našem društvu. Kao da nema dovoljno izazova, borbi i ratova samo po sebi, ali onih plemenitih, onih koji se odnose na obranu i zaštitu dobrobiti jednog djeteta koje je za razliku od mnogih drugih dobilo priliku za obitelj i dom - dvije elementarne stvari", rekla je Margareta.
Nastavlja riječima da je posvojenje izazovno najviše emocionalno - i za roditelje i za djecu. "Kao kod sve ostale djece tako će se i kod posvojene djece pojaviti više ili manje razvojnih prepreka i poteškoća od jedne do druge faze odrastanja, a posvojenje je tu još nešto dodatno i u tom smislu pomalo specifično jer je konstantno dio našeg identiteta. U kojem je stupnju i na koji je način posvojenje dio identiteta svakog posvojenog djeteta, naravno, nije univerzalna stvar, no neosporivo je da svako dijete na ovaj ili onaj način ima neku vrstu povezanosti sa svojom biološkom obitelji, a nadam se da ne moram zalaziti duboko i govoriti o tome da svako dijete ima i pravo na to", objasnila je Margareta.
No da bi uopće došlo do toga da svako posvojeno dijete ima pravo potražiti i biološku obitelj - do posvojenja treba uopće doći. Ono o čemu se posljednjih dana u Hrvatskoj posebno govori je oduzimanje roditeljske skrbi biološkim roditeljima, kako bi djeca dobila šansu za život u drugoj obitelji. S time se slaže i Margareta - uz djecu, posvojitelje, neizostavni dio tog kruga su i biološki roditelji.
"Zato je osobito bitno potaknuti one roditelje koji svojoj djeci ne mogu pružiti uvjete, a najvažnije one psihološke prirode, da se odluče za posvojenje i na taj način dovedu sve tri strane u povoljnije uvjete. Možda bi se to ostvarilo kada bi sustav olakšao taj proces", rekla je studentica psihologije. Margareta se slaže da se društvo ne osvrće previše na to kakav je život bioloških majki nakon posvojenja, jer nailazimo na ozbiljne probleme na puno osnovnijim razinama. Tvrdi da je pogotovo u posljednje vrijeme očigledno da nam briga za djecu nije adekvatna i efikasna, a kamoli za ostatak posvojiteljske zajednice.
"Jedan od osnovnih problema je i taj što sustav preferira biološke roditelje te u tom pogledu smatram da je jako važno da u odnosu roditelja prema djeci postoje neke kardinalne greške preko kojih se ne smije prelaziti te da isto tako postoji određeni kritični period u kojem se od njih može očekivat da će se promijeniti u neadekvatnim aspektima svog odnosa. Međutim ako do te promijene ne dođe u tom periodu da bi dijete takvih roditelja tu ne bi smjelo ispaštati", zaključila je o temi biološke obitelji i djece.
Studij psihologije
Osim što studira psihologiju pa je i iz tog aspekta zainteresirana za posvojenje, kaže također se trudila uhvatiti u koštac s tim i iz nekakve praktične perspektive - jer je oduvijek mislila da bi njena mogla pokrenuti kotačiće u nečijoj tuđoj priči.
"Imala sam priliku zaviriti u gotovo svaki kutak posvojiteljske zajednice i u svakom sam pronašla nešto prekrasno usprkos svim borbenim ranama. Većina te posvojene djece na grupe podrške dolazi jer imaju jednu toliko nevinu osnovnu potrebu - biti prihvaćeni onakvi kakvi jesu. To je ono što je osnova svih naših sastanaka i druženja, jednostavno prihvaćanje drugih i sebe, i uživanje u onom što ti drugi ljudi mogu pružiti, nešto što nije maltretiranje, bez prijetnji i osuda", kazala je Margareta.
S druge strane potencijalni posvojitelji željno iščekuju priče o bilo kakvim iskustvima, pažljivo slušaji i na kraju kad čuju koliko se prekrasnih stvari događa, oči im se uglavnom napune suzama i kao da dobiju više snage da izdrže do kraja.
"Prekrasno je upoznati sve te unikatne priče s junacima koji su do sad još neviđeni, nerijetko se i nadiviti na snazi koju kriju djeca, upornosti i nepobjedivosti koju potencijalni posvojitelji nose. Mnogi potencijalni posvojitelji na našim prostorima već u samom početku priče znaju da će se zlopatiti čekajući godinama uz nezaobilazno pisanje molbi, motivacijskih pisama, ispunjavanja testova i kojekakvih obrazaca", rekla je Margareta o svom radu s posvojiteljskom zajednicom.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....