Zagrebačka kostimografkinja Barbara Bourek (50), ovogodišnja dobitnica Nagrade hrvatskog glumišta, otkriva koliko je odrastanje u kazalištu utjecalo na njen privatni i profesionalni život te zašto, unatoč bogatom iskustvu, te je li imala tremu zbog novog projekta, opere-basne ‘Životinjska farma‘, u KD-u Vatroslav Lisinski.
U djetinjstvu sam stalno bila okružena tatinim lutkama i slikama. Kako on tada nije imao atelje, naš je stan pretvorio u radni prostor pa je sve bilo izmiješano - naš obiteljski i njegov umjetnički život, govori zagrebačka kostimografkinja Barbara Bourek (50), kći pokojnog velikana likovne, kazališne i filmske umjetnosti Zlatka Boureka. Kako je i njezina majka Diana Kosec-Bourek bila puna umjetničkog duha - posljednjih je 25 godina radila u zagrebačkom HNK-u - Barbara je nastavila stopama svojih roditelja. Danas je ona jedna od najcjenjenijih domaćih kostimografkinja te vanjska suradnica na Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu i Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci na kolegijima iz područja kostimografije.
Njezin novi projekt je opera-basna “Životinjska farma” Igora Kuljerića, koja je izvedena u dva navrata u povodu stote godišnjice akademije Muzičke akademijeu koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski. Prema redateljskoj viziji Krešimira Dolenčića te uz dirigenta Mladena Tarbuka nastupilo je oko 180 studenata svih glazbenih smjerova te pedesetak studenata Akademije dramskih umjetnosti, Akademije likovnih umjetnosti te Tekstilno-tehnološkog fakulteta, a Barbara je bila mentor studentima koji su izrađivali kostime likovima iz poznate Orwellove satirične alegorije.
- Trenutačno u mom životu prevladavaju panika i trema, tako mi je uoči svake predstave. Nisam mirna dok ne vidim kako to doista izgleda na sceni - govori Barbara Bourek, kojoj u projektu pomažu profesorice s Tekstilno-tehnološkog fakulteta Irena Šabarić, Franka Karin i Beti Rogina-Car.
Slikarstvo je diplomirala 1996. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi profesora Đure Sedera. No, umjetnost je zavoljela još u roditeljskom domu.
- Odrasla sam u kazalištu. Bila sam na stotine proba jer me tata i mama nisu imali gdje ostaviti. Tada mi to nije uvijek bilo zanimljivo, ali sam zavoljela taj svijet. Sada mi je jasno kakav je privilegij bio slušati razgovore s našim najrenomiranijim redateljima, kostimografima i koreografima - otkriva Barbara kojoj rad na predstavama istodobno pričinjava i stres i zadovoljstvo. Za predstavu “Ljepotica i zvijer”, gdje je usred probi slomila ruku, 2008. osvojila je Nagradu hrvatskog glumišta, a tri godine kasnije sa svojim prvim filmom “Lea i Darija” i Zlatnu arenu. Među najizazovnije projekte ubraja i ovogodišnju produkciju u splitskom HNK-u “Kukci... zaustavljena priča”, jer je tijekom proba preminuo redatelj predstave Saša Anočić, a s njom i predstavom 'Škrtac' zagrebačkog kazališta Kerempuh ovoga je tjedna opet osvojila Nagradu hrvatskog glumišta za najbolju kostimografiju.
Uz brojne produkcije te predavanja na zagrebačkom TTF-u i riječkoj Akademiji primijenjenih umjetnosti, gdje se uskoro pokreće novi diplomski smjer za izvedbeni dizajn za kazalište i film, Barbara je zaokupljena i očuvanjem očeve umjetničke ostavštine.
- Ideja je da očev atelje na zagrebačkom Gornjem gradu pretvorimo u atelje-muzej, pod ravnanjem Muzeja grada Zagreba - opisuje svoje planove kostimografkinja i dodaje: - Građe ima puno, među kojom su i nedovršena djela. Moja je želja tu zbirku očuvati i učiniti dostupnom javnosti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....