Ženski razgovor s književnicom koja je u kasnim 30-ima napravila životni zaokret: "Tek sada znam što je istinska sreća"

Kad literarne junakinje zaključe da ih "žulja" život čiji su pravac same odredile ili su se u njemu našle kao "padobranci", u oba slučaja htjeli bismo pročitati epilog s razrješenjem odnosa iz zapetljane životne priče. Stoga se zagrebačka književnica Nada Kaurin Knežević u nedavno objavljenom romanu "Drugi album", vješto igra očekivanjima čitatelja da će na idućoj stranici dočekati rasplet ne baš jednostavnih pripovijesti svojih junakinja. Autorica nas s puno trpkog humora vodi kroz život dviju profesionalno ostvarenih žena, majki i ljubavnica s istim imenom i prezimenom, Neva Valečić. Svaka na svoj način, željne su drugačijeg života i novog početka. Kad ga pokušaju ostvariti, shvaćaju da na putu do "nove ja" nije uvijek moguće odbaciti sve što nas sputava i samo tako početi iznova. Što se dogodilo, otkriva knjiga diplomirane ekonomistice i marketinške stručnjakinje. Uz to danas je i predavačica na privatnom sveučilištu Algebra i doktorandica na Sveučilištu u Rijeci.

Predstavljanje prvog romana autorice čiji je mentor bio Zoran Ferić

Privatni album

Njezin put u pisanju počinje kada je prije sedam godina iskoristila vlastiti rodiljni dopust i u trećem mjesecu trudnoće upisala se na radionicu Kreativnog pisanja kod Zorana Ferića."Na radost mog mentora, nisam rodila na njegovoj radionici, ali dva tjedna nakon poroda vratila sam se u klupe s novom pričom", govori majka šestogodišnje djevojčice Eli koja je sa suprugom (upoznali su se tijekom studija u Zagrebu), nedavno proslavila osamnaestu obljetnicu veze. Na upit što joj je zajedničko s emotivno neispunjenim junakinjama njene knjige, koju je objavila izdavačka kuća Imprimatur, kaže uz smijeh da je s njenim privatnim životom sve u najboljem redu.

Svoj brak opisuje kao "otkrivanje zrele ljubavi koja je potpuno drugačija od ljubavi na koju nas nauče kad smo mali", no s dvije Neve iz svoje knjige ipak nešto dijeli. Riječ je o generacijskom duhu u kojem bi se mogli mnogi prepoznati.

"Naziv romana nije slučajan. Dugo sam razmišljala o konceptu i nazivu za novu knjigu i odlučila sam se za formu koja bi mogla biti dobra autoironija, a uz to je poslužila cjelokupnoj fabuli. Zašto baš "Drugi album"? Druga izdanja smatraju se najlošijim u diskografskoj industriji. Bendovima je nakon prvog, teško izbaciti podjednako dobar drugi album, pa sam riješila da tako nazovem svoju drugu knjigu. Ideja je pretočena u nit vodilju cijele knjige: za naslove poglavlja iskoristila sam nazive drugih albuma meni dragih glazbenika i bendova, od Bijelog dugmeta, Bombaj štampe, Bajage i instruktora do Urbana, Letu štuke, Gorana Bregovića, Zdravka Čolića, TBF-a, Discipline kičme, Haustora...”, kaže 37-godišnja književnica rođena u Banja Luci. Kad je imala dva mjeseca, s roditeljima se preselila u Split: nisu otišli zbog rata već trbuhom za kruhom. Kako već od petnaeste godine živi u Zagrebu gdje je pohađala XV. gimnaziju (popularni MIOC) i studirala, smatra ga svojim domom. S druge strane, dugo joj je trebalo da otvoreno, glasno i snažno "vrisne" da je uz to što je Zagrepčanka odrasla u Dalmaciji, također, Bosanka.

Poslije zbirke kratnik priča "Dijagnoza", uslijedio je roman "Drugi album"

Boris Kovačev/CROPIX

"Zašto? Nije bilo jednostavno odrastati kao dijete iz Bosne u dalmatinskoj sredini u postratnom razdoblju: nađeš se u situaciji da ne razumiješ u potpunosti svoj identitet. Rekla bih da je u tom poratnom razdoblju, za nas koji smo određena mješavina teritorija, trebalo vremena stasati i reći što je naš identitet", govori Nada Kaurin Knežević.

Kad bi trebala opisati sebe kao junakinju iz knjige, rekla bi da je Alisa iz zemlje čudesa. To je jedna od prvih knjiga koja joj je darovana u djetinjstvu. "Zašto baš Alisa? Još uvijek u ovom svijetu okrenutom naopačke, uspijevam zadržati neku iskonsku, djetinju znatiželju", otkriva književnica koja je svoje djetinjstvo provela u Dalmaciji. Tamo sam od prvog do osmog razreda osnovne, većinom samo čitala i učila. Išla sam na puno natjecanja od literarnih do stranih jezika, fizike i matematike. Bila sam, primjerice, prva u državi iz engleskog. To mi je omogućilo izravan upis u srednju školu u Zagrebu. Izabrala je matematičku gimnaziju. Kad su je ondje u čudu pogledali jer se očekivalo da se upiše u jezičnu gimnaziju, rekla je da jezike zna, pa bi zato voljela naučiti što više o matematici. Kasniji izbor marketinga na Ekonomskom fakultetu bio je racionalna odluka: srce ju je vuklo na Filozofski fakultet, studij komparativne književnosti. Naposljetku je prevagnula praktičnost, činjenica da je kasnije bez problema pronašla zaposlenje.

Odgovarajući na pitanje je li kao studentica zbog toga bila sretna, kaže da s 18 godina nemamo pojma ni o čemu, pa ni o tome je li je to što smo upisali, ono pravo? "Bila sam sretna što ulazim u marketing jer je kreativniji. Usudila bih se reći da sam tijekom cijelog studija bila sretna, ali toga nisam bila svjesna. Isto bih mogla reći sa svojih 28 godina - kada sam već radila na poziciji marketing menadžerice. I tada sam bila sretna. Ali tek sada, kad pogledam gdje sam danas, kako se osjećam u dvorani sa studentima i dok pišem novu knjigu, rekla bih vam: ‘E, tek sad sada znam što je istinska sreća‘, govori zagrebačka književnica koja je 2020., u svojim kasnim tridesetima, odbacila sve do tada postignuto i započela novu priču: zaposlila se kao stalna predavačica na privatnom sveučilištu na kojem je i danas. Njezini su predmeti "Uvod u marketing", "Ponašanje potrošača" te "Kreativnost i kreativno izražavanje", među ostalima. Recimo i to da je u potonji predmet dodala ono što je tijekom njezinog studija bilo teško zamislivo – pjesništvo.

Autorica intrigantne priče o dvije imenjakinje i prezimenjakinje koje svaka na svoj način žude za ‘novom ja‘

Boris Kovačev/CROPIX

"Nedavno su mi studenti darovali zbirku stihova poljske dobitnice Nobelove nagrade, Wisławe Szymborske. Posezala sam za njenom poezijom na predavanjima, a dar studenata bio je njihov način da mi kažu: ‘Hvala vam što ste nas naučili Wisławi‘", govori autorica zbirke kratkih priča "Dijagnoza" objavljenih prije četiri godine.

To joj je, ujedno, dokaz da se "out of the box" pristup, uz nevjerojatnu količinu emocija i činjenicu da se stopostotno daje svemu što čini, put kojim se uvijek isplati krenuti. Iako je teži, zahtjevniji, kompliciraniji.

Kako se lajtmotiv sreće i unutarnjeg ispunjena, za čime žude i junakinje njene nove knjige, ponovno nametnuo u razgovoru kao naš najvažniji "pokretač radnje", evo što je o tome rekla: "Kad imam najlošiji dan na faksu, skroz najgori, znam da sam nekoga nešto naučila i zaspem puno sretnija, svaku večer. Stalno sam u doticaju s mladima, što je prekrasno".