Paula u potrazi za stanom u Zagrebu: 'Trenutak u kojem sam shvatila zašto ekipa do 30. živi s roditeljima'

Ozbiljniji pristup za neozbiljne ljude. Navikli smo već svi na moje "razbibriga" kolumne, ali ovu posvećujem ozbiljnijoj temi. Tema nije toliko ozbiljna koliko sam ja ozbiljno naživcirana selidbom. Svi su se kad tad u životu selili, osim naravno pola Hrvata u dobi do 27 godina koji i dalje žive sa svojim roditeljima, ali obećala sam ozbiljnost pa tu stajem.

Sa svoje 23 godine sam se odlučila osamostaliti. Od sedamnaeste radim, tako da sam uspijela probiti tu neku barijeru koja nalaže školovanje do 25., a tek onda usavršavanje, stjecanje prakse pa nakon svega toga osamostaljenje. Kad pogledam svoje vršnjake, zaista sam napravila veliki korak i zalogaj bez ičije financijske pomoći. Moram priznati da sam preponosna na samu sebe, iako mi je trebalo dosta da shvatim da ne radim tako malu stvar.

Kada sam shvatila da je odgovornost i osamostaljenje zaista "big deal"?

Onda kada sam uistinu počela zvati agencije i stanodavce te dogovarati gledanje stanova. Tu su se javili prvi problemi. Naime, pronaći stan u Zagrebu je jednako kao i dobiti na Eurojackpotu. To i je jackpot! Onaj tko je bar jednom otvorio tražio stan za najam, zna o čemu pričam.

Stanovi koji se nude na našem tržištu više liče na divlja odlagališta, šupe ili skladišta opskurnih birtija, a cijena naravno prati taj opis. Samo obrnuto proporcionalno. Tako da: garsonjeru od 25,30 kvadrata, novogradnju, ali opremljenu namještajem s odlagališta otpada nećete pronaći ispod 300 eura.

A ako se slučajno dogodi da je namještaj ipak novokupljen, za tih istih 30 kvadrata ćete dati 500 eura minimalno, ako ne birate top lokaciju.

Kažu da su cijene nekretnina i najmova nikad veće! Ne znam kakve su prije bile, ali za ljude s nekom prosječnom plaćom od 5000 do 6000 kn, odvojiti minimalno 3000 kn za najam plus režije, je više od pola plaće. U tom trenutku sam shvatila zašto ekipa živi do trećeg desetljeća sa svojim roditeljima.

Nisam sigurna shvaćam li omjer zarade i potrošnje, ali u ovoj mojoj usporedbi stvarno ne drži vodu. Jedino što se drži je špina i to zatvorena, jer kad jednom platiš taj bolesni najam tuširaš se na kiši (što su nas svibanj i lipanj dobro nagradili sa gratis pljuskovima), a vodu puštaš samo kada si žedan jer sokovi i kave ne dolaze u obzir. Pogotovo ne tjedan dana nakon sjedanja teško zarađenih para na račun.

Voljela bih zaključiti pametno ovu temu, ali jedino mi padaju standardne ideje na pamet. Zaključujem da više ne postoji „srednji stalež“ , već iznimno bogati ljudi ili ljudi koji žive na granici bijede.

Pa mi je onda jasno da najam stana i osamostaljenje znači uživati veliki luksuz. Možda te cifre su PDV na „high life“ , jer kako kažu luksuz valja dobro platiti.

Ostavljam vas zamišljene, a sebe s velikim upitnikom i još većim vrećama za pakiranje.

Ako netko nađe kakav priručnik za živjeti život, nek mi pošallje. Vrlo rado ću ga podijeliti sa svima vama.

Ljubi vas P!